Rodni stereotipi o ulozi žene u društvu, o očekivanim oblicima ponašanja i karakteristikama ličnosti, utiču na tumačenje i primjenu zakona, bez obzira na činjenicu da sudije, tužioci i advokati ističu da su nepristrasni i objektivni, kaže prof. dr Ivanka Marković.
Čak i u situaciji da okrivljeni zbog svog sociološko-kulturološkog porekla, nije znao za zabranu polnih odnosa sa djecom, on je zbog svojih napred opisanih ličnih svojstava, prema okolnostima događaja a posebno što su informacije o nedozvoljenosti seksualnih odnosa sa djecom sveprisutne i lako dostupne preko medija i društvenih mreža, koje su okrivljenom i bile dostupne i kojima se i koristio, ukazuju da je okrivljeni bio dužan i mogao je za to da zna.”
Profesorka Marković kaže da je svakom normalnom čovjeku, potpuno neprihvatljiva teza da neko ko živi u dvadeset i prvom vijeku, na području Republike Srpske, bez obzira kojoj etničkoj skupini pripada, nikada nije čuo da je takvo ponašanje zabranjeno.
"U vezi sa ovom problematikom potrebno je naglasiti da je stav izražen u pomenutoj presudi Apelacionog suda u Beogradu izuzetak, što potvrđuje i presuda prvostepenog suda u konkretnom slučaju, a kasnije i presuda Vrhovnog Kasacionog suda, ali isto tako i niz drugih presuda.
Pomenuću samo presudu Vrhovnog suda Hrvatske kojom je odlučivano po žalbi optuženog na presudu kojom je oglašen krivim zbog izvršenja kaznenog djela „spolnog zlostavljanja i iskorišćavanja djeteta“ iz člana 166. stava 1. u vezi sa članom 158. stav 1. KZRH. Optuženi se na navedenu presudu žalio, navodeći da je bio u zabludi o protivpravnosti sa obrazloženjem „da nije znao da su seksualni odnosi sa osobom mlađom od 15 godina zabranjeni, odnosno da to predstavlja kazneno djelo, jer je romska tradicija da žene vrlo mlade stupaju u spolne odnose koje ponašanje u njegovoj životnoj sredini ne podliježe nikakvoj osudi, već se smatra uobičajenim“.
Vrhovni sud Hrvatske je navedeni žalbeni prigovor odbio kao neosnovan, sa obrazloženjem da se „radi o prohibitivnoj normi koja je izraz široko prihvaćene etike društva i predstavlja elementarni zahtjev koji postoji u svijesti svakog čovjeka pa o zabludi o protivpravnosti ne može biti govora“.
U presudi se dalje navodi da „informacije o potrebi zaštite prava djece od raznih oblika nasilja, a poglavito održavanja spolnih odnošaja s osobama niske životne dobi, svakodnevno su prisutne u medijima, zbog čega je neprihvatljiva tvrdnja o neznanju optuženika, već se naprosto radi o osobnom interesu i njegovoj želji da ustraje kod svojih običaja neovisno o tome što oni u široj zajednici nisu prihvaćeni“.
