DIPLOMATIJA I LOKALNI IZBORI

Igor Davidović: Političari su se otuđili od naroda

Autor Željko Svitlica

Iskusni diplomata, Igor Davidović, ove godine će u raznovrsnu biografiju dodati još jednu stavku: prvu kandidaturu na lokalnim izborima.

Igor Davidović, dugogodišnji diplomata i kandidat na lokalnim izborima 2020. godine za Skupštinu Grada Banjaluka (foto: Ministarstvo inostranih poslova BiH).
Izvor: MIP BiH

Davidović (60) je kandidat pokreta ''Banjaluka zove'' na listi odbornika za Skupštinu grada Banjaluka. 

Objavljujući listu, u pokretu su istakli da je Igor Davidović "vjerovatno kandidat s najjačom biografijom od svih učesnika na ovim izborima."

Magistar je međunarodno-pravnih nauka, doktorant međunarodnog javnog prava.

U posljednjih dvadesetak godina obavljao je važne političke i diplomatske poslove. Bio je šef kabineta tadašnjeg predsjednika Vlade Republike Srpske, Milorada Dodika, od 1998. do 2000. godine. Radio je kao ambasador Bosne i Hercegovine u Sjedinjenim Američkim Državama, zatim kao Ambassador-at-Large u Ministarstvu inostranih poslova BiH, bio je Glavni pregovarač BiH sa EU o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, ambasador BiH pri OSCE i UN u Beču i ambasador- šef Misije BiH pri EU u Briselu. Od 2015. – 2017. bio je spoljnopolitički savjetnik predsjednika Narodne skupštine Republike Srpske, Nedeljka Čubriovića. 

Od 2017. radi kao samostalni konsultant.

Zanimljivo je da čovjek koji je obavljao važne poslove u diplomatiji sada kreće u političku borbu, ali ne ''u vrhu krošnje'', već od prve stepenice - izbora za lokalni parlament. Uvjerava da će taj posao, ako bude izabran, stvarno i raditi i da se niko na listi pokreta ''Banjaluka zove'' nije pojavio fiktivno.

Davidović još kaže da mu je do sada više puta nuđeno da se kandiduje, ali da je svaki put odgovarao identično:

''Biću kandidat na listi onih koji nikad nisu bili na vlasti, odnosno onih koji su okupili ljude čiji sam istomišljenik u principima koji si tiču demokratije ili uvažavanja i poštovanja nečega što se naziva narod, narodna volja ili narodni interes."

Šta vas je motivisalo da se kandidujete baš na ovim izborima?

Veoma rado ističem ono što je moje lično uvjerenje ma kako ono zvučalo idealistički. Ne treba uvijek polaziti od pretpostavke da je politika nečasno zanimanje i da je za ljude koji su nečasni, neiskreni ili nedovoljno dobre volje da nešto promijene.

Politika, naprotiv, po svojoj definiciji treba da bude i časna i zanimanje ili aktivnost koja će biti na korist svakome ko se njome bavi, a svako ko se njome bavi ima odgovornost prema narodu koji ga je birao. Zvuči idealistički, ali mislim da je vrijeme da se neka stvarna demokratska afirmacija vrati u našu političku stvarnost umjesto onoga što već godinama imamo i čemu svjedočimo.

Poznato vam je da sam dugo bio u nekim oficijelnim kapacitetima, pretežno na diplomatskim funkcijama, međutim, već nekoliko godina sam daleko od svega toga, a moram naglasiti da me niko nije otjerao nego sam svojom voljom napustio službu shvativši da ne mogu da ispoštujem svoje lične principe radeći sa timovima ljudi koji su na nekim drugim pozicijama.

Vi dugo poznateje političku scenu u RS i BiH, bili ste i savjetnik u vladama i skupštinama. To što navodite znači da su vas razočarali političari iz etabliranih stranaka?

Moje razočarenje tim političarima koje pominjete je veoma duboko, ono je suštinsko. Ne zbog toga što oni neće da promijene stvari - oni nemaju volju da se pozabave time nego su naprosto, po mom ličnom utisku i onome što ja vidim, predugo na sceni i potpuno su se otuđili od naroda, žive u nekakvom svijetu imaginarnih interesa koji su svojstveni samo njima, posvećeni su isključivo nekim političkim, grupnim interesima, grupnim igrama, posvećeni su nečemo što se apsolutno ne tiče stvarnog života, sasvim su otuđeni od života običnog čovjeka i naroda.

Gdje je zapelo sa evropskim integracijama BiH?

To je dosta kompleksno pitanje. Postoji nešto što se zove postojanost i stabilnost volje za integrisanje i neka pretpristupna namjera koja je podjednako opterećena i sa strane EU i sa strane BiH. U principu bh. strana je dugo izbjegavala da se ozbiljno prihvati reformskih zahvata i procesa koji su bili nužni i bezuslovno potrebni da bismo dobili status kandidata i krenuli dalje. Ako krenemo samo od slučaja "Sejdić/Finci" pa do zahvata u privrednom sektoru.

U međuvremenu i EU je doživjela svoje unutrašnje promjene i tegobe. Znate za Makronovu novu doktrinu koja je usporila proces proširenja. Čuli smo gospođu Ursulu fon der Lajen o tome da je budućnost Balkana u EU. To je nama jasno, ali pitanje glasi kada, kako i na koji način?

Lokalne elite u BiH, moram se vratiti na njih, ne iskazuju nikakvu namjeru niti bilo kakvu volju da se iskreno pozabave pitanjem pristupanja EU, a trenutno opterećenje Evropske unije problemima vide kao dobar izgovor da ''mi to i nemoramo'' jer EU ionako sad ima tegobe i proširenje im nije u vrhu prioriteta.

U principu , ti procesi traju i suviše dugo. Od 2005. do danas mi nismo napravili nijedan ozbiljniji iskorak i čini mi se da bi u suštini trebalo da se dogodi promjena u BiH, u političkom stavu i iskrenoj političkoj volji, da se pozabavimo integracijama i da bi to trebalo da bude definisano kao cilj. Na takvom horizontu lakše ćemo ubijediti EU da modifikuje svoj stav o dodjeli statusa kandidata BiH.

Da li su nove regionalne inicijative poput "malog Šengena'' zamjena za put BiH i regiona u EU?

Nekada kad je francuski predsjednik Emanuel Makron definisao svoju novu politiku proširenje tada je nama ponuđeno nešto što se opisuje kao privilegovano partnerstvo. U suštini, "mali Šengen" je dobra inicijativa kakva je trebalo da se pojavi i realizuje dosta davno jer bi nam to svima odgovaralo. Bojim se da, na žalost, nije prvi put da imamo jednu takvu inicijativu koja neće proći. Razlog tome je što nema poliitčke kohezije u svim zemljama u podjednakoj mjeri da bi se "mali Šengen" u stvarnosti i dogodio.

U prvom redu to je odbila Crna Gora, a zatim, sjetite se izjave Denisa Zvizdića (tadašnjeg predsjedavajućeg u Savjetu ministara BiH) da neće prihvatiti ništa u zamjenu za članstvo u EU. Govorimo o članstvu koje je zaista na dugom štapu i na našem horizontu dosta daleko, ali iza svega stoji nešto drugo. Imate političke nesuglasice, imate političke probleme koji odbijaju zemlje u regionu od bilo kakvog približavanja, pa čak i u onim tačkama koje su nam veoma potrebne, a to su ekonomija, robna razmjena i saobraćajne i druge olakšice u međusobnom prometu .

Ukratko rečeno, politička volja i politička kohezija su u nejednakoj mjeri i čini mi se na minimumu, da bi se taj proces ("mali Šengen") ustvari i desiio.

Mislite da nova vlada u Crnoj Gori, ako i kada bude formirana, neće mijenjati taj stav prema "malom Šengenu" ali i da kod nas neće biti saglasnosti o tome?

Ne bih govorio o tome ko je takve izjave davao. U BiH imate prije svega stav koji je iznio Zvizdić u momentima kada je inicijativa "malog Šengena" pomenuta. Rekao je da ne možemo govoriti o olakšanju graničnih odnosa dok nismo uredili sve međudržavne granice. Vraćamo se ponovo na problem koji dugo traje i ne znamo koliko će još dugo trajati.

S druge strane u nekim političkim taborima postoje i one refleksije koje kažu da "ne želimo ništa što ikako i u bilo kom obliku asocira na bivšu Jugoslaviju" i ne želimo ništa što na bilo koji način omogućuje privilegovan ekonomski položaj jedne od zemalja koje iniciraju "mali Šengen."

Prema tome, ponovo se vraćamo na onu konstataciju da postoje snažne ekonomske potrebe ali još snažnije političke kočnice, a da bi do tog sporazuma u realnosti i došlo.

Da li su sporazumi koje su u Bijeloj kući potpisali predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić i prištinskih institucija, Avdulah Hoti, simbol ili znak promjene ponašanja Vašingtona prije svega prema Srbiji, a zatim i prema cijelom regionu? Glavni pregovarač Ričard Grenel i Donald Tramp su nekoliko puta izjavili da žele da promijene fokus sa političkih problema koji su naizgled nerješivi, na ekonomsku saradnju.

Riječ je prije svega o promjeni stava Vašingtona, a koji se emituje kao poruka - Vašingtonu. Riječ je o tome da se američka spoljna politika sada vjerovatno sprema na određene, da tako kažemo, reforme i promjene u kursu i da im je daleko lakše da se prihvate promjena na zapadnom Balkanu nego nekih drugih neuralgičnih tačaka koje već dugo ne mogu da riješe.

Ovo je izborna godina za gospodina Trampa, prema tome, bilo je dobro da se negdje u javnosti poentira sa nekim velikim političkim događajem kojem je kumovala ta administracija.

S druge strane i u demokratskom taboru u Americi će se veoma rado u spoljno političkom fokusu vratiti na zapadni Balkan jer - ponavljam po ne znam koji put - oni uvijek idu sa tezom da na Balkanu (i u BiH) imaju neka nedovršena posla.

Daleko mi se manje u svemu tome čini da će doći do nekog snažnog ekonomskog olakšanja ili razmjene u ekonomskoj sferi između Srbije i Kosova jer će njihovi politički problemi ostati dominanta u svim njihovim odnosima.