Srpski selektor Dragan Stojković se nije posebno istakao na šampionatima Evrope kao fudbaler, a na ovom EURO 2024 mu želimo da bude treća sreća - da se u nokaut fazi sretne sa "lalama" i da im se zbog pokojnog Vujadina Boškova revanšira s kamatama.
Dragan Stojković Piksi je kao fudbaler bio učesnik dva posljednja Evropska prvenstva od ukupno pet što je Jugoslavija igrala, a sada će kao selektor voditi reprezentaciju Srbije na EURO 2024 u Njemačkoj.
Istina, izborio je kao igrač nastup i na EURO 1992. u Švedskoj, odakle su plavi vraćeni sa štokholmskog aerodroma zbog sankcija koje su uvele Ujedinjene nacije nakon ratnih sukoba u Jugoslaviji.
Kakve su veze imali jugoslovenski fudbaleri ili uopšte sportisti s ratom možda danas najbolje znaju Rusi, koji su trenutno na udaru sankcija, iako ne bi bilo loše da pitamo reprezentacije i klubove iz Izraela, zašto njima niko ne zabranjuje da se takmiče iako njihova vojska mjesecima urniše Pojas Gaze i čini ono što su njihovi preci doživjeli od nacista u Evropi tokom Drugog svjetskog rata.
Nesporno veliki igrač Piksi je poslije decenija posta stabilizovao srpski tim i dva puta zaredom odveo "orlove" na velika takmičenja - Mundijal u Kataru i sada u Njemačku, ali je i dalje na meti kritika zbog načina igre i problema koje reprezentacija objektivno ima, posebno u odbrani.
Kako će se "orlovi" snaći protiv velikog favorita Engleske, solidne Slovenije i superčvrste Danske na predstojećem EURO 2024 ne znamo, ali sigurno znamo da zbog našeg mentaliteta "Srbi mogu pobijediti svakog, kao što mogu i izgubiti od svakog".
Ivan Ergić, nekadašnji reprezentativac SR Jugoslavije je na najjedostavniji mogući način objasnio razloge za to, rekavši da je u pitanju problem psihološke prirode.
"Uvijek smo imali dobar tim, a stalno nam se dešava da napravimo više penala, crvenih kartona, igranja rukom, nego što imamo datih golova. I najgluplji bi zaključio da tu nešto psihološki nije u redu. To vidim kao problem", rekao je nedavno Ergić u intervjuu za banjalučki "Glas Srpske".
Kvalitetan tim imala je i selekcija Jugoslavije na svom pretposljednjem učešću na prvenstvu 1984. godine u Francuskoj, na kojem je zaigrao i Piksi Stojković, tada još uvijek igrač niškog Radničkog.
Sve je počelo u posljednjem meču kvalifikacija onim čuvenim golom Ljubomira Radanovića u sudijskoj nadoknadi protiv Bugarske na splitskom "Poljudu" (3:2), gdje je u kolektivnu svijest svih jugoslovenskih naroda ušao komentator Mladen Delić sa onim čuvenim usklikom: "Pa ljudi je li to moguće?! Ludnica šta je ovo?!"
Na tom meču jeseni 1983. godine, selektor plavih Todor Veselinović nije zvao mladog Piksija, već se oslanjao na provjerene iskusne igrače poput Marka Mlinarića, Meše Baždarevića, Safeta Sušića i Ivana Gudelja u srednjem redu.
Ali aktuelnog selektora Srbije jeste zvao na šampionat u Francuskoj, gdje su njegovi izabranici prošli kao bosi po trnju - tri poraza najprije od Belgije (2:0), potom i Danske (5:0), a na kraju i od "galskih pijetlova" u vjerovatno najboljem izdanju plavih (3:2). Podsjetimo, Francuska je tada postala prvak Evrope.
Piksi je u Francuskoj ulazio s klupe u svim mečevima, a protiv ekipe koju je predvodio Mišel Platini bio je i strelac iz jedanaesterca uz Miloša Šestića, ali nema sumnje da to prvenstvo ne pamti po ničemu dobrom.
Stojković najvjerovatnije i do dana današnjeg nije zaboravio blamažu od Danaca na "Žerlanu" u Lionu, gdje je pukla "petarda" za koju su se pobrinuli Frank Arnesen, Preben Elkjer, Klaus Bergren i Džon Lauridsen.
Dakle, kad su krenuli iz Splita, srpski fudbaleri se nisu dobro proveli.
Nešto bolje je bilo kad su krenuli iz Zagreba 1999. godine, gdje je poslije ratnih 90-ih, tadašnja SR Jugoslavija uspjela da na prepunom "Maksimiru", malo je reći neprijateljski nastrojenom, prema učenicima Vujadina Boškova izbori remi 2:2 i ode direktno na šampionat Evrope u Holandiju i Belgiju.
Predrag Mijatović i Deki Stanković su utišali zagrebački stadion nakon dva centaršuta pokojnog Siniše Mihajlovića, a Piksi je na tom meču bio kapiten. Ostaće zabilježeno i ono "Purgeru, Purgeru sa škrbavim ustima" Dejana Savićevića, kao i "urološki pregled doktora Bate Mirkovića".
U Holandiji i Belgiji u grupnoj fazi takmičenja protivnici su bili najprije Slovenija, potom Norveška i na kraju Španija.
Krenulo je klasično srpski - velika očekivanja, pa slom već na samom početku kada su "zmajčeki" predvođeni Zlatkom Zahovičem stigli do 3:0. Još kad je Mihajlović zaradio isključenje, činilo se da povratka nema.
Ali, onda je Boškov uveo Savu Miloševića i Ljubinka Drulovića, koji su za samo šest minuta režirali izjednačenje sa igračem manje (3:3), a ne bi bilo nezasluženo ni da su stigli do potpunog preokreta.
Potom je uslijedio meč sa Norvežanima, koji je ponovo odlučio Milošević dodirnuvši petom loptu nakon centaršuta Drulovića, a na tom duelu u Liježu zabilježen je i jedan negativan rekord - najbrži crveni karton u istoriji koji je zaradio Mateja Kežman nakon samo 44 sekunde provodene na terenu.
Ipak, bodovi su osvojeni i bila je to posljednja pobjeda jugoslovenske/srpsko-crnogorske reprezentacije na kontinentalnoj smotri do danas.
Posljednji meč u grupnoj fazi plavi su izgubili od španske "crvene furije" za koju su tada igrali Pep Gvardiola, Gaiska Mendijeta, Pedro Munitis i drugi, nakon lude završnice kojoj je bez dileme "kumovao" francuski sudija Žil Vesijer. Na stranu što je našem timu prestrogo dijelio žute kartone - čak pet, kao i drugi žuti, odnosno crveni karton Slaviši Jokanoviću, već je u sudijskoj nadoknadi svirao nepostojeći penal kojim su Španci izjednačili na 3:3, a onda i minut kasnije stigli do pobjede i plasmana u četvrtfinale.
Ipak, među osam najboljih ekipa se našla i Jugoslavija, koju je tada čekala Holandija, stari dužnik sa prethodnog Mundijala 1998. godine u Francuskoj , gdje se još uvijek trese ona Mijatova prečka iz Tuluza.
Selektor Vujadin Boškov je u najavi tog duela u Roterdamu komentarisao i izjavu tadašnjeg kapitena "lala" Denisa Bergkampa, koji je pozivao svoj tim da okrene leđa kada se bude intonirala jugoslovenska himna?! S obzirom da je njegov prijedlog razumljivo odbijen, novinarima je rekao da Jugoslaviji "moraju dati bar pet golova".
"Bolje pet nego šest",odgovorio mu je šmekerski Boškov, ali sigurni smo da se ujeo za jezik s obzirom da je uslijedio najgori poraz našeg tima na evropskim prvenstvima (6:1). "Het-trik" Patrika Klajverta, dva pogotka Marka Overmarsa i autogol Dejana Govedarice urnisali su plave, koji su na kraju samo spasili čast petim pogotkom na prvenstvu Miloševića, najboljeg strelca EURO 2000.
Time se Savo, doskorašnji selektor Bosne i Hercegovine, pridružio Draganu Džajiću koji je bio najbolji golgeter EP-a 1968, odnosno Milanu Galiću i Draženu Jerkoviću, koji su bili najefikasniji na prvom Evropskom šampionatu 1960.
A Piksi?
Pa on nije posebno blistao na tom prvenstvu, kako su to od njega očekivali navijači. Iz ove perspektive, četvrtfinale je bio uspjeh, međutim, primiti šest komada je za srpsku javnost bilo neoprostivo.
Šta je zajednički nazivnik svih ovih mečeva?
Najprije odlazak iz Hrvatske (Split i Zagreb), Bugari ili Hrvati protivnici u kvalifikacijama, kao i debakli protiv Danaca i "lala" na završnom turniru.
Danci su opet rival u grupi, kao i Slovenci, i prilika da se prođe u narednu fazu koja bi poslije skoro četvrt vijeka bila veliki uspjeh, posebno nakon lošijih partija u posljednje vrijeme, ako izuzmemo pomenuti zvanični oproštaj legendarnog Zlatana Ibrahimovića na "generalci" Srbije u Štokholmu.
Ipak, ako bismo mogli da na trenutak maštamo, onda bismo voljeli da se put "orlova" opet ukrsti sa "Holandezima", da im se sada konačno, n********, hm...
P.S. Možda će ovo pročitati i mlađi od 18, pa mogu samo reći da se psovka rimuje sa "cajke".