Vjerovatno devet od deset ljudi u Banjaluci bi vam znali kao iz topa reći gdje su tačno bili kad je Mijat pogodio prečku u Tuluzu.
I ne samo to, već bi dobar dio njih dao i lijevi testis samo da je ta lopta završila iza leđa Edvina van der Sara.
Ta prečka, koju je Predrag Mijatović zatresao protiv Holandije na Mundijalu 1998. godine, označila je početak kraja "plavih" u osmini finala s obzirom da je Edgar Davids u sudijskoj nadoknadi poslao kući izabranike Slobodana Santrača.
Očekivanja su bila ogromna, a razočaranje još veće jer se dogodilo na prvom Svjetskom prvenstvu nakon krvavog raspada velike Jugoslavije.
I to sve jer je "nauljeni" Mijat promašio najvažniji penal u istoriji srpskog i jugoslovenskog fudbala. A bio je na vrhuncu karijere...
Samo mjesec dana ranije je pogotkom u finalu Lige šampiona protiv Juventusa osigurao Realu prvu titulu evropskog prvaka poslije 32 godine.
Tako je to u fudbalu, nekad dobiješ, nekad izgubiš, uostalom kao i u životu...
E pa i ja se sjećam gdje sam bio kad je Mijat pogodio prečku na "Munisipalu" i nećete mi vjerovati, nisam ni gledao utakmicu, niti sam vidio penal. Čekao sam, kao u pjesmi Velvet Andergraunda sa "26 dolara u ruci svog čovjeka" na autobuskoj stanici gradskog prevoza i samo čuo huk navijača iz kvartovske kafane i tupi odjek metala...
Sto puta je Mijat priznao, u dva navrata i mojoj malenkosti, da sve što je uradio u karijeri, kao igrač i poslije kao direktor "kraljevskog kluba", zamijenio bi za samo cent niže u Tuluzu, ali sve je to džaba jer će tu prečku prepričavati generacije ispred nas. I razumljivo, dodatno "začiniti" kako bi priča bila još tragičnija...
Takva vam je navijačka pamet, kao jednosmjerna ulica...Nema oprosta i ne možeš ti meni sad Mijate pričati da si imao najbolje namjere, ali brate, unesrećio si nas i moraš do kraja života sve da istrpiš!
Kad god se sjetim tog nekadašnjeg igrača Partizana i kompletne situacije iz Francuske, padne mi na pamet i jedna kafanska storija, koju mi je u Banjaluci "opričao" drugar iz Bosanske Krupe o izvjesnom Salihu, dobričini i prosjaku.
Završio je neke visoke škole i bio poprilično načitan, u pravom smislu riječi "klošar", što na francuskom jeziku znači obrazovani skitnica.
Ali, prije same odbrane diplomskog rada u Beogradu, ostavila ga je djevojka Dragana, njeni joj ne dadoše da se uda zbog Salihove muhamedanske vjere, a ni njegovima se nije dopala ideja da im "kaurkinja" dođe u kuću, pa je nesuđena mlada skočila u bunar i od tada Salih živi samo koliko mora.
Ime mu na arapskom znači "dobri" i u skladu s tim predeverao je kompletan životni vijek, a kako poslije Dragane nije imao niti želio da ima porodicu, tugu je probao da ublaži svim vrstama alkoholnih pića ispred lokalne prodavnice.
Navodno, nikad nije nikog ni poprijeko pogledao, a često je bez nadoknade podučio aritmetici ili geometriji kakvog junošu, potomka od viđenijih ljudi tog doba, a usput im recitovao stihove Duška Trifunovića ili Antuna Gustava Matoša.
Ukratko, bio je omiljen kod svih i gotovo svako bi njemu ostavljao kusur poslije kupovine svakodnevnih potrepština proklinjući, u sebi naravno, Salihovu gorku sudbinu i nadajući se da nikog njihovog neće stići takva nesreća.
Posebno ga je cijenio i volio Marko, u to vrijeme opštinski funkcioner, pravnik i čovjek koji je u Bosanskoj Krupi mogao da "završi" sve što bi poželio, ali nemoj da neko pomisli, da je tu moć zloupotrebljavao. Bože sačuvaj, ni dinar opštinskih para nikad nije završio, ne samo u njegovom džepu, već ni u džepovima njegovih saradnika niti familije, čak ni one najšire.
Pošten čovjek, a političar...I takvih je nekad bilo.
Elem, drug Marko je svako jutro kupovao cigarete i novine, nišku Drinu i beogradsku Politiku na jedinom gradskom kiosku i kad bi prolazio pored prodavnice, uljudno bi se "upitao" sa Salihom, protaborio s njim malo o vremenu, malo o sportskoj prognozi, začikavao ga kad izgubi Željo od Partizana i što je najvažnije, svaki dan "donirao" jednu banku.
Današnje vrijednosti jedne konvertibilne marke. Otprilike.
Ritual su ponavljali više od tri decenije mada vremenom Salih, poprilično nakinutog zdravlja više nije bio raspoložen za neku recitaciju niti da kakvom pošalicom nasmije svog jarana, ali je i dalje ćutke primao "sadaku" koja je zadovoljavala njegove potrebe za cigaretama i alkoholom.
Žestoko se opijao i samo je još u tim alkoholnim magnovenjima mogao da prošeta gradskim korzom sa svojom Draganom, da drži za ruke nerođene sinove Adnana i Slobodana, kojima je u inat dao jedno muslimansko, a drugo srpsko ime.
Do jednog jutra, kad je prolazio Marko i podigao šešir u znak pozdrava. Nije rekao ni jednu jedinu riječ već je zamišljeno odlutao dalje, pritom ostavivši u Salihov dlan samo POLA banke.
"Druže Marko", povikao je Salih za njim, prenuvši ga iz dubokih razmišljanja.
"Molim Sale".
"Pa evo više od 30 godina mi svako jutro prije posla ostavljaš po banku, a danas samo pola. Zbog čega, da te nisam čime uvrijedio", upitao je Salih.
"Ma nisi, dobri moj Sale. Nego sam malo u problemu s novcem. Kupio sam neki plac pod Grmečom i počeo da pravim kuću. Prošlog vikenda sam izlio mrtvu ploču, pa sad planiram do zime da je stavim pod krov", objasnio je Marko.
"Vidi, jarane", naoštrio se Salih ne krijući razočaranje: "Pravi ti kuću od svojih, a ne od mojih para"!
P.S. A i ti Mijate, od svojih ti para prečke pogađaj!