Mnogo toga se izdešavalo u "stolnom" hercegovačkom gradu od devedesetih do finala Kupa Bosne i Hercegovine u fudbalu.
Odavno u Mostaru nema Pere Zupca, ni njegove Svetlane, ko je sada ljubi, ne bi mu zubi, ne bi mu zubi, iz čuvene pjesme "Mostarske kiše", po kojoj je svojevremeno ime dobio i poznati ženski ansambl iz grada na Neretvi. Danas su neke druge kiše u modi. Ne padaju više stihovi, nego petarde i topovski udari, srećom samo na fudbalskim utakmicama.
Nema ni iluzije da će se desiti pomirenje dva naroda u Mostaru i da će doći do nekog ujedinjenja u gradu na Neretvi i mirna Bosna, pardon Hercegovina.
Sad je neko drugo vrijeme i što se mene tiče iz banjalučke perspektive, nemam nikakvih primjedbi. A i da ih imam, džaba, nemoćan sam da ispravljam krive Drine, Neretve, Vrbase i Bosne. U ovoj zemlji je lakše promijeniti tok rijeke nego zacementirana mišljenja, da ne kažem predrasude konstitutivnih naroda. Pitajte uostalom Dragana Čovića, on zna.
Odakle god da bih počeo, naišao bih na neku istorijsku (ne)pravdu. Da krenem od zabranjivanja Zrinjskog poslije 1945. godine ili od protjerivanja Veleža 90-ih sa stadiona "Pod Bijelim brijegom" u predgrađe Vrapčići, prvo tvrdo, drugo meko ć?
Trebao bih onda lagano početi od same Hercegovine, koja je ime dobila po tituli Stefana/Stjepana Vukčića Kosače koji se proglasio "hercegom" (vojvodom) od Svetog Save, pa onda zastati kod dolaska Osmanlija i preko zuluma turskog vakta stići do aneksije Austro-Ugarske. Pa onda doći do ujedinjena Južnih Slovena u kraljevinu pod Karađorđevićima, pa onda do terora u ustaškoj NDH ili kasnije do komunističke Jugoslavije, pa sve do ove države nastale u američkoj bazi u Dejtonu. U svima njima, neko je bio nezadovoljan i zakinut. Bitan je samo ugao gledanja jer kako reče pjesma, rasli smo na istoj zemlji, al' iz raznih korijena.
A kad bi se u Bosni i Hercegovini počelo raspetljavati "ko je kome i koliko napravio zla", prije bi nestalo svijeta nego argumenta, bezbeli trojnih.
Zato ću se zadržati samo na onome što smo gledali u revanšu finala Kupa BiH na stadionu "Rođeni" u Vrapčićima, gdje je Zrinjski apsolutno zasluženo podigao pehar, četvrti u istoriji kluba.
U oba finalna meča bio je bolji rival i na kraju ukupnim rezultatom 2:1 stigao do trofeja zahvaljujući dvostrukom strijelcu - Banjalučaninu Nemanji Bilbiji, koji se izborio za "besmrtni status" u zapadnom dijelu Mostara ali i u kompletnoj Premijer ligi BiH otkako je formirana.
Ipak, revanš u Vrapčićima ostaće upamćen po tome da su akteri na terenu prvi put poslije dugo vremena, da ja pamtim, zaista bili fizički ugroženi od ponašanja navijača. I to domaćih pristalica Veleža.
Jedno je kad Ultrasi Zrinjskog skandiraju svoja politička ubjeđenja poput "Bosna nije naša država", što svakako nije nešto novo na bh. stadionima, ili kad Veležovci zastavom Jugoslavije s petokrakom provociraju deklasiranog desničara (da upotrebim politički korektan izraz) Igora Štimca, trenera Zrinjskog, ali sasvim je drugačije kada sa tribina prema fudbalerima lete topovski udari što je bio slučaj u Vrapčićima.
To više nije navijanje, vrijeđanje ili verbalni pokušaj remećenja protivnika, kako bi pomogao svom timu već svjesno i namjerno ciljanje da fizički povrijediš protivnika. A svojim postupcima su paradoksalno najviše odmogli svojim ljubimcima u crvenim dresovima.
Od mostarske kiše projektila, golman "plemića" Goran Karačić umalo nije ostao bez oka, a Kerim Memija i Nemanja Bilbija bez sluha.
Očekivale su se žestoke reakcije i osude tzv. javnosti u BiH ali ne samo da su izostale, čast izuzecima, već je svako normalan poželio da, ruku na srce, bude i gluv i slijep zbog svega što su mogli da čuju i pročitaju.
Cijelu situaciju na travnjaku je odlično "hendlovao" sudija iz Sarajeva Irfan Peljto, koji je prekinuo meč, a budimo realni - da je finale vodio bilo koji drugi arbitar iz Premijer lige BiH, utakmica se vjerovatno ne bi nastavila već bi bila završena sa službenih 3:0 za Zrinjski.
Peljto je u Vrapčićima pokazao zašto je ubjedljivo najbolji sudija u BiH s velikim autoritetom kod igrača i kod klubova. Za razliku od dijela sarajevskih medija koji su se potrudili da minimiziraju ono što se dogodilo, bitnije je bilo što je Štimac pokazao srednji prst navijačima Veleža poslije meča ili što se Bilbija unio u facu strategu Veleža Ibri Rahimiću i kako rekoše "sve zakuvao", od fizičke ugroženosti fudbalera Zrinjskog.
Valjda po onoj staroj logici, koja važi za sve narode u BiH - nije toliko strašno kad "naši" malo pretjeraju.
Jer, ne bih baš volio da zamišljam kako bi izgledalo da su se mostarske kiše topovskih udara dogodile u Banjaluci, Prijedoru, Doboju, zapadnom Mostaru ili Širokom Brijegu, gdje je ne tako davno ubijen navijač Sarajeva Vedran Puljić. Ni na tom meču, doduše odigranom kasnije, fudbaleri gostiju nisu bili ugroženi.
No vratimo se na temu - naslovi bi vjerovatno bili pisani velikim slovima, komentatori na mrežama bi bili prepuni pravedničkog gnijeva, a dežurni analitičari (od dva dinara) zahtijevali najrigoroznije kazne koje podrazumijevaju izbacivanje iz Premijer lige BiH.
Ovako smo dobili standardni recept - malo relativizacije, malo "šta su oni nama radili", "što su vrijeđali državnu himnu i okretali leđa", malo prebacivanja teme i obavezno jedno "treba smiriti strasti i prestati dizati tenzije". Kao da su tenzije podignute same od sebe.
Ipak, nema sumnje da će uslijediti kazne od Fudbalskog saveza BiH, samo pitanje je kakve i kolike, odnosno hoće li se kao i obično sve završiti na novčanim sankcijama i formalnim osudama. Do nekog novog incidenta i ne daj Bože da neko stvarno nastrada.
Među hiljadama komentara po portalima naišao sam na jedan zbog kojeg ne znam da li bih se smijao ili plakao: "Najbolje bi bilo da vratimo Srbe u Mostar".
P.S. Kao mostarska kiša.
(MONDO)