Pročitajte osvrt Nebojše Ristića na ličnost i djelo novinara, pisca, kritičara i esejiste Igora Mandića, koji je preminuo u nedjelju.
I šta ćemo sad? U svijetu bez Igora Mandića. Što, pa ništa, što i dosad, reklo bi staro gunđalo, siguran sam.
A neće biti da je tako. Znamo to dobro mi koji bi ostavljali u stranu sve što smo radili kada bi ugledali neki od njegovih briljantnih ogleda o skoro pa svemu što može da se zamisli. I upravo to "sve" i "briljantno" odrednice su kojima je šjor Igor baratao zaigran u njegovoj beskrajnoj erudiciji. Nikad suvoparan, nikad utjeran u matricu, reakcijom bržom od bilo kojeg klika.
Neki drugi veliki analitičari su u sjeni klesali svoje opservacije, Igor ih je sipao iz rukava s lakoćom koja je budila neopravdanu i ubrzo razbijenu sumnju na brzopletost i ishitrenost. U direktnom duelu sa vrlim pitcem Igor je dobijao dodatnu snagu i boju. Činilo se da mu je najveći problem kako iz tog ogromnog fundusa u njemu izvući ono što prosječnom recipijentu neće biti dosadno, smarajuće. Kao što je i on sam bio alergičan na silno mudrovanje koje je ne jednom cijepao kao što se tkanina cijepa mačem.
Nakon tolikih godina u kojima je bio vječiti trn u leđima polupismenih, zaguljenih i isključivih bio je itekako svjestan koliko ih nervira. Mjerom njegove širine mogao je lako kalibrirati svoju oštricu zarad neke apanaže i lagodnijeg života, ali nije. Ma koliko hedonista, nije se spuštao na tu stazu, a zašto i bi?
Tada ne bi bio svjetionik slobodnomislećima širom prostora države u kojoj je postao Igor Mandić. Države za koju je usred najgledanijeg talk-showa otresao kao slinu kvaziteoriju o njenoj nemogućnosti, stavivši stvari na pravo mjesto govoreći kako je bila itekako moguća, ta trajala je toliko decenija. Nemoguća samo za hulje koje su je razvalile.
Razbijanje tabua svih vrsta je stvar koja nije data svakom, samo onim sa nepojmljivo velikim ličnim integritetom, oslobođenim bilo kakvog kalkulantstva. Mentalnim miševima, a tek štakorima, taj Mandić je postao dežurna smetnja čemu se morao smijati negdje ugodno zavaljen, nakon bifteka i čaše dobrog vina, od para namijenjenih, a nepotrošenih za vlastiti pogreb.
Kod velikih umova humor ide ruku pod ruku sa njihovom obrazovanošću i pronicljivošču, ponekad je teško razlučiti šta prethodi čemu. Zato je Igor bio i beskrajno zabavan, ali nikad klovn, osim kada bi to sam poželio biti, a to je velika razlika u odnosu na ogromnu većinu koja se trudi biti duhovita. Čim se taj trud primijeti sva konstrukcija pada u vodu. Prvi od dvojice velikih Miljenka, onaj splitski, je jednom prilikom ispričao anegdotu kako je u povratku s novinarskog zadatka u nekoj zabiti morao obrisati stražnjicu netom napisanim tekstom. Na užas njegovog kolege Smoje mu je rekao da je najmanji problem ponovo napisati još jedan novinarski tekst, a da je trenutna muka mnogo teže rješiva. Tako nekako se i Igor poigravao sa formom, poštujući je, a ne robujući joj.
Razoran, anarhist a u najboljem smislu građanski ustrojen, Igor Mandić je toliko nadrastao cijelu regiju kojoj je pripadao, baš kao njegov sugrađanin, Šibenčan, po rođenju a Zagrepčan po bivstvovanju, znate već, Arsen. Imam prijatelja koji mi stalno objašnjava, a ja se tome opirem, da je mjesto rođenja i energije pokupljene na tom izvoru ono što nas određuje ma gdje poslije bili za života. U nedostatku boljeg načina da objasnim bolnu prazninu koja se otvara Igorovim odlaskom, prikloniću se toj teoriji, jer sve je malo i sve tek okrzne suštinu onog što je Igor predstavljao.
Iako nije vjerovao u zagrobni život, moguće je sad vrijeme za još jednu turu pića u nebeskoj kafani gdje već sjede divovi pomenuti u ovom tekstu. Da mu iz prve ruke ispričaju kako je tamo gore i da ga upitaju pamte li ih još po pjesmama njihovim. Mi dole, sjetni i zahvalni, odgovor znamo.
(Nebojša Ristić za mondo.ba)