Treće večeri 24. po redu Teatar festa „Petar Kočić“, koji se održava u Narodnom pozorištu RS, odigrana je predstava „Cement Beograd“ Beogradskog dramskog pozorišta.
Za predstave BDP-a u gradu na Vrbasu tradicionalno vlada veliko interesovanje, pa je i ovaj put Velika sala NPRS bila popunjena do posljednjeg mjesta.
"Cement Beograd" je posljednji dio trilogije bazirana na drami Hajnera Milera (prethodili su joj "Cement Ljubljana" i "Cement Zagreb"), a sastoji se iz dva potpuno zasebna (i po svemu suprotna) dijela.
U prvom dijelu igraju Bojana Stojković, Emir Ćatović, Ivan Zablaćanski, Isidora Simijonović, Marija Pikić i Nedim Nezirović. I kad kažemo „igraju“ mislimo bukvalno, jer je prvih 70 minuta predstave isključivo ples, pokret, rijedak uzvik i poneka igra sjenki.
Šest mladih glumaca predstavljaju šest jugoslovenskih republika, koje se prvo upoznaju, zabavljaju, zavole, udruže, a zatim posvađaju. Svaka od ovih faza odlično je prikazana kroz ples i scenski pokret, pomoću kojih je savršeno uigran ansambl dočarao radoznalost, nježnost, radost, saradnju, ljutnju... Sve to praćeno glasnom, energičnom tehno muzikom.
A onda, dok „republike“ nastavljaju svoj, sada već destruktivan i maničan ples koji ukazuje na kraj, scenografija se mijenja pred očima gledalaca i na scenu izlaze slovenačka glumica Milena Zupančić (Sonja) i Miodrag Miki Krstović (Miloš).
Muzika prestaje, prestaje ples, prestaje i euforija i ostaje samo jedan skroman beogradski stan, krcat uspomenama i u njemu dvoje ljudi u trećem životnom dobu. Miloš je dementan, Sonja je strpljiva žena na kojoj se vidi da je pomirena sa životom iz koga je sva radost iščezla.
Scena počinje Sonjinim dolaskom iz bolnice, odakle nosi vijest da im je preminula jedina ćerka (Jugoslavija).
Mučne, repetitivne razgovore iz svakodnevice ovih ljudi na momente je teško slušati i pratiti. Glumci namjerno govore tiho i povremeno nerazumljivo, i, na kraju nije ni važno šta kažu, jer se razgovor, zbog Miloševe demencije i onako stalno vrti u krug.
Predstava do kraja kao da u očima gledaoca počinje da blijedi, tišina postaje sve glasnija, uprkos dijalogu, a Sonja i Miloš ostaju zauvijek urezani u sjećanje publike kao simbol prolaska vremena, neminovnih promjena i, na kraju, zaborava.
Ovacije na kraju predstave nisu izostale, te je banjalučka publika dugotrajnim aplauzom ispratila glumce i nagradila ih za odličan posao.
"Drugi dio predstave u kome mi glumimo ne bi mogao živjeti bez prvog dijela. Mlad čovjek je prepun svježih ideja, a mi sugerišemo da smo mi ti ljudi iz prvog dijela, samo u nekom drugom ostarjelom obliku nakon mnogo godina kasnije. Beogradski Cement ima svoj potpuno novi napisan tekst za razliku od zagrebačkog i ljubljanskog, a ideja je bila da ipak budemo cjelina tog „bauka komunizma“, da nam se otvore želje za promjenom i građanskim neposluhom", kazala je Milena Zupančič.
Miodrag Miki Krstović je kazao kako je mlada postava noseći temelj ove predstave za dalji tok i nadogradnju.
"Oni nam naprave sjajan uvod, sazidaju temelj, a onda mi živimo tih sat vremena na sceni. Ovom predstavom se upravo to može vidjeti. Milena i ja se trudimo da ne igramo, nego da živimo, a u odnosu između nas se čita sve što je odgovor na ovo pitanje. Zadnje scene su ključ za razumijevanje sukoba generacija i vremena", kazao je Krstović na panelu nakon predstave.
Da sumiramo - "Cement Beograd" je neobičan i moderan komad, avangardan i neuobičajen, ali zahtijeva predznanje i definitivno nije po svačijem ukusu.
Večeras je na repertoaru predstava „Petrijin venac“ Ateljea 212 iz Beograda.
(MONDO)