Nova Keri Majka Flanegana donosi topliju i emotivniju priču o junakinji Stivena Kinga, ali završnica otvara pitanja o mogućem nastavku.
Postoje autori kojima se publika vraća zbog straha, a postoje i oni koji uspijevaju da horor pretvore u nešto mnogo prisnije. Majk Flanegan odavno pripada ovoj drugoj grupi. Njegove priče jesu pune duhova, čudovišta i smrti, ali se iza njih gotovo uvijek krije nešto ljudskije: usamljenost, gubitak, porodične traume i očajnička potreba da negdje pripadamo.
Nova ekranizacija romana "Keri" Stivena Kinga zato je zanimljivija nego što bi se moglo zaključiti iz još jednog povratka priči o djevojci koja na maturskoj večeri prolije krv svojih mučitelja. Iako je riječ o hororu, Flaneganova "Keri" iznenađujuće je topla, mjestimično utješna i prožeta atmosferom koja podsjeća na povratak u neko davno, pomalo zaboravljeno doba. Nije to nužno horor koji će gledaoce prestraviti, ali jeste priča u čijem svijetu vrijedi provesti vrijeme.
A kada se uzme u obzir koliko je teško nadmašiti očekivanja koja prate ime ovog reditelja, to nije mala stvar.
Djevojka koju je bilo lako mrziti
Glumica Samer Havel napravila je izvanredan posao u ulozi Keri Vajt. Njena junakinja nije samo povučena djevojka koja otkriva da ima telekinetičke moći. Ona je osoba koja tek pokušava da shvati ko je, šta osjeća i kako da živi u svijetu u kojem joj gotovo niko ne pruža priliku da bude prihvaćena.
Havel uspijeva da Keri učini istovremeno krhkom, zbunjenom, neobičnom i opasnom. U njenom tumačenju postoji nešto dječije, gotovo nevino, što čini da njeni izljevi bijesa ne djeluju kao jednostavna transformacija žrtve u čudovište. Gledalac razumije kako se do njih dolazi, čak i kada ne može da opravda sve što Keri učini.
U tome je jedna od najvećih vrijednosti serije: nasilje ne nastaje niotkuda, a osveta ne briše godine ponižavanja. Flanegan ne traži da zaboravimo šta Keri radi, već da razumijemo šta ju je dovelo do tačke s koje više ne vidi povratak.
Posebno je zanimljivo što serija savremeno školsko nasilje prikazuje kroz društvene mreže, snimke, javno ponižavanje i neprestanu izloženost tuđim pogledima. Kingova priča nastala je sedamdesetih godina, ali se njen osnovni mehanizam nije mnogo promijenio. Samo je danas moguće da poniženje ne završi školskim zvonom, nego nastavi da kruži internetom.
Samanta Slojan ponovo je zastrašujuća na najbolji mogući način
Ako je Havel emocionalno središte serije, Samanta Slojan je njena najneugodnija sila. Kao Margaret Vajt, Keriina majka, glumica donosi lik koji je istovremeno zastrašujući, manipulativan i duboko poremećen u svom razumijevanju ljubavi.
Slojan je već pokazala koliko dobro umije da igra ljude čija je uvjerenost u sopstvenu ispravnost opasnija od otvorene zlobe. U "Ponoćnoj misi" (Midnight Mass) bila je Bev Kin, žena koja je sopstvenu okrutnost skrivala iza religiozne revnosti. Margaret Vajt pripada istoj glumačkoj galeriji: ona vjeruje da spašava svoju kćerku čak i onda kada je uništava.
To je jedna od najstrašnijih stvari u njihovom odnosu. Margaret ne mora uvijek da viče niti da fizički napada Keri da bi bila prijetnja. Dovoljno je da svaku njenu potrebu, pitanje ili pokušaj samostalnosti protumači kao grijeh. U takvoj kući ljubav nije utočište, nego sredstvo kontrole.
Slojan zato ne igra samo čudovišnu majku. Ona igra osobu koja je sopstvenu verziju stvarnosti toliko dugo ponavljala da više ne umije da prepozna razliku između brige i nasilja.
I upravo tu Flanegan pokazuje zašto je toliko dobar u pričama o porodicama. Najstrašnije stvari često se ne dešavaju u ukletim kućama, nego u onima u kojima bi čovjek trebalo da bude najsigurniji.
Poznata lica dodatno doprinose osjećaju da gledamo još jedno poglavlje Flaneganovog autorskog svijeta. Kejt Sigel, njegova česta saradnica, dobija važnu ulogu u širem zapletu, dok prisustvo Metjua Lilarda donosi još jedno prepoznatljivo lice ljubiteljima žanra. Flanegan, kao i mnogo puta ranije, okuplja glumce s kojima je već izgradio kreativni odnos, a taj osjećaj poznatosti dobro se uklapa u atmosferu serije.
Horor koji ne želi stalno da plaši
Jedna od čestih zamjerki novoj "Keri" jeste to što nije naročito strašna. Dio kritičara smatra da je Flanegan ublažio psihološku surovost Kingove priče, pretvarajući je u širu tinejdžersku dramu s natprirodnim elementima.
Ta primjedba nije bez osnova. Serija se ne oslanja na neprestano podizanje tenzije niti pokušava da svaku epizodu završi prizorom koji će gledaoca ostaviti bez daha. Njeno težište je na likovima, njihovim odnosima i sporom gomilanju bola koji će na kraju eksplodirati.
Ipak, bilo bi pogrešno mjeriti je isključivo količinom straha koju proizvodi. Flaneganova posebnost nikada nije bila samo u tome da pokaže nešto jezivo u mračnom hodniku. Mnogo češće njegov horor počinje onda kada se gledalac emocionalno veže za likove, pa tek onda shvati koliko je njihov svijet zapravo zastrašujući.
Zbog toga "Keri" ima neobično prijatnu, gotovo nostalgičnu atmosferu. Postoji nešto utješno u načinu na koji serija provodi vrijeme sa svojim likovima, čak i kada znamo da se približavaju katastrofi. Ta toplina ne poništava horor, nego ga čini bolnijim.
Naravno, nije svaki prošireni zaplet jednako uspješan. Osam epizoda daje dovoljno prostora da se upoznaju ljudi oko Keri, ali ponekad se čini da serija želi da ispriča više nego što joj je zaista potrebno. Pojedine sporedne priče usporavaju glavni tok, a dio novog materijala djeluje kao priprema za buduće nastavke, umjesto kao nešto što je neophodno za razumijevanje Keri.
Tu se nalazi i najveća dilema ove adaptacije: koliko je moguće proširivati priču koja je svoju snagu dobrim dijelom crpila iz jednostavnosti?
Kraj koji otvara više vrata nego što ih zatvara
U nastavku slijede spojleri!!
Najveća rezerva prema "Keri" odnosi se na njen kraj. Flanegan donosi značajnu promjenu u odnosu na Kingov roman i ranije ekranizacije: Keri preživljava i odlazi s Emalin, ali serija uvodi i grupu žena s natprirodnim sposobnostima, među kojima je Adelaida, koju igra Kejt Sigel. Margaretina sudbina i događaji u završnici dodatno komplikuju priču.
Upravo je proširivanje Keriinog svijeta jedna od glavnih zamjerki pojedinih kritičara.
Sam po sebi, takav izbor nije problem. Adaptacija ne mora da ponavlja predložak, a Flanegan je već dokazao da može da promijeni Kingov materijal i da pritom sačuva njegovu suštinu. Problem je u tome što završnica otvara veliki broj pitanja na koja prva sezona ne daje zadovoljavajuće odgovore.
Ko je zapravo Emalin? Da li je bila povezana sa školom i događajima koji su prethodili maturskoj večeri? Kakva je njena veza s Nolanom? Koliko je ono što se dogodilo Keri bilo posljedica njenih sopstvenih odluka, a koliko djelovanja drugih ljudi i sila koje još ne razumijemo?
Ta pitanja mogu biti dobra osnova za nastavak, ali ostavljaju utisak da je dio priče namjerno zadržan kako bi se obezbijedio prostor za narednu sezonu. Umjesto da završi emocionalno zaokruženu priču, serija u posljednjim trenucima sve više djeluje kao uvod u mnogo veći univerzum.
Upravo tu se javlja bojazan da bi "Keri" mogla da ode u pravcu horor-verzije "Iks-mena", sa sve većim brojem ljudi koji posjeduju natprirodne moći, tajnim organizacijama i širim sukobom koji prijeti da potisne ono što je priču činilo posebnom.
Ideja da Keri nije jedina osoba s takvim sposobnostima može biti zanimljiva. Međutim, nije sigurno da je to i najbolji pravac za ovu priču. Njena tragedija ima snagu upravo zato što je toliko lična: riječ je o djevojci koja pokušava da pronađe svoje mjesto u svijetu, a ne o junakinji koja treba da postane dio velike natprirodne franšize.
Druga sezona još nije potvrđena, a pitanje je i da li je seriji zaista potrebna. Ponekad je najhrabrija odluka ostaviti priču tamo gdje je dostigla svoj emocionalni vrhunac, umjesto da se svaki otvoreni kraj pretvori u najavu novog poglavlja.
Šta kažu kritika i publika?
Prvi odjeci pokazuju da je Flaneganova "Keri" uglavnom dobro prihvaćena, mada ne bez podjela. Prema podacima sajta Rotten Tomatoes dostupnim 12. oktobra 2026. godine, serija ima 85 odsto pozitivnih kritika i 82 odsto pozitivnih ocjena publike.
Kritičari posebno hvale Hauelinu izvedbu, empatiju koju Flanegan unosi u priču i način na koji je nasilje među tinejdžerima prilagođeno savremenom dobu. Pohvale dobija i činjenica da serija ne pokušava samo da ponovi poznate prizore, već da istraži likove koji su u ranijim verzijama imali manje prostora.
S druge strane, dio kritike smatra da je priča izgubila dio svoje prepoznatljive surovosti. Kritičari koji su očekivali horor bliži romanu ili filmu Brajana de Palme zamjeraju joj da nije dovoljno strašna, dok drugi ukazuju na problem nepotrebnog proširivanja kratkog romana na osam epizoda.
Posebno su podijeljene reakcije na završnicu. Dok jedni u njoj vide hrabar početak novog poglavlja Kingovog univerzuma, drugi smatraju da najava mogućih nastavaka umanjuje snagu samostalne priče o Keri Vajt.
U tome je možda i najpoštenija ocjena ove adaptacije: "Keri" nije bez mana, ali je dovoljno zanimljiva da opravda svoje postojanje. Njene slabosti ne poništavaju kvalitet glumačkih izvedbi niti Flaneganovu sposobnost da pronađe ljudsku priču ispod slojeva horora.
I dalje se vjeruje Majku Flaneganu
"Keri" možda nije najstrašnija priča koju je Majk Flanegan ispričao, niti je sigurno da je trebalo da traje osam epizoda. Završnica ostavlja previše nedoumica, a širenje priče u pravcu većeg natprirodnog univerzuma moglo bi da bude korak u pogrešnom smjeru.
Ipak, serija ima ono što je mnogo teže postići od nekoliko dobrih horor scena: likove za koje je stalo, atmosferu kojoj se želi vratiti i osjećaj da se iza svega što vidimo krije nešto više od samog straha.
Flanegan razumije da horor najbolje funkcioniše onda kada gledalac ne strepi samo od onoga što bi moglo da se pojavi iz tame, već i od onoga što ljudi mogu da urade jedni drugima. Njegova Keri nije samo djevojka s telekinetičkim moćima. Ona je i dijete koje je predugo čekalo da ga neko vidi, čuje i prihvati.
Zato je teško zamjeriti seriji što nije ispunila baš svako očekivanje. Mnogo je lakše zamisliti da će naredni projekat Majka Flanegana ponovo biti vrijedan pažnje, bez obzira na to hoće li u njemu biti duhova, čudovišta ili nečeg sasvim drugačijeg.
Jer kada je riječ o ovom autoru, povjerenje se ne zasniva na tome da je svaki njegov projekat savršen, već na osjećaju da i onda kada priča ne uspije u svemu, iza nje stoji neko ko zna zašto nas je uopšte strah.
A to je, u hororu, već mnogo.