Nova Keri Majka Flanegana donosi topliju i emotivniju priču o junakinji Stivena Kinga, ali završnica otvara pitanja o mogućem nastavku.
Najveća rezerva prema "Keri" odnosi se na njen kraj. Flanegan donosi značajnu promjenu u odnosu na Kingov roman i ranije ekranizacije: Keri preživljava i odlazi s Emalin, ali serija uvodi i grupu žena s natprirodnim sposobnostima, među kojima je Adelaida, koju igra Kejt Sigel. Margaretina sudbina i događaji u završnici dodatno komplikuju priču.
Upravo je proširivanje Keriinog svijeta jedna od glavnih zamjerki pojedinih kritičara.
Sam po sebi, takav izbor nije problem. Adaptacija ne mora da ponavlja predložak, a Flanegan je već dokazao da može da promijeni Kingov materijal i da pritom sačuva njegovu suštinu. Problem je u tome što završnica otvara veliki broj pitanja na koja prva sezona ne daje zadovoljavajuće odgovore.
Ko je zapravo Emalin? Da li je bila povezana sa školom i događajima koji su prethodili maturskoj večeri? Kakva je njena veza s Nolanom? Koliko je ono što se dogodilo Keri bilo posljedica njenih sopstvenih odluka, a koliko djelovanja drugih ljudi i sila koje još ne razumijemo?
Ta pitanja mogu biti dobra osnova za nastavak, ali ostavljaju utisak da je dio priče namjerno zadržan kako bi se obezbijedio prostor za narednu sezonu. Umjesto da završi emocionalno zaokruženu priču, serija u posljednjim trenucima sve više djeluje kao uvod u mnogo veći univerzum.
Upravo tu se javlja bojazan da bi "Keri" mogla da ode u pravcu horor-verzije "Iks-mena", sa sve većim brojem ljudi koji posjeduju natprirodne moći, tajnim organizacijama i širim sukobom koji prijeti da potisne ono što je priču činilo posebnom.
Ideja da Keri nije jedina osoba s takvim sposobnostima može biti zanimljiva. Međutim, nije sigurno da je to i najbolji pravac za ovu priču. Njena tragedija ima snagu upravo zato što je toliko lična: riječ je o djevojci koja pokušava da pronađe svoje mjesto u svijetu, a ne o junakinji koja treba da postane dio velike natprirodne franšize.
Druga sezona još nije potvrđena, a pitanje je i da li je seriji zaista potrebna. Ponekad je najhrabrija odluka ostaviti priču tamo gdje je dostigla svoj emocionalni vrhunac, umjesto da se svaki otvoreni kraj pretvori u najavu novog poglavlja.
Šta kažu kritika i publika?
Prvi odjeci pokazuju da je Flaneganova "Keri" uglavnom dobro prihvaćena, mada ne bez podjela. Prema podacima sajta Rotten Tomatoes dostupnim 12. oktobra 2026. godine, serija ima 85 odsto pozitivnih kritika i 82 odsto pozitivnih ocjena publike.
Kritičari posebno hvale Hauelinu izvedbu, empatiju koju Flanegan unosi u priču i način na koji je nasilje među tinejdžerima prilagođeno savremenom dobu. Pohvale dobija i činjenica da serija ne pokušava samo da ponovi poznate prizore, već da istraži likove koji su u ranijim verzijama imali manje prostora.
S druge strane, dio kritike smatra da je priča izgubila dio svoje prepoznatljive surovosti. Kritičari koji su očekivali horor bliži romanu ili filmu Brajana de Palme zamjeraju joj da nije dovoljno strašna, dok drugi ukazuju na problem nepotrebnog proširivanja kratkog romana na osam epizoda.
Posebno su podijeljene reakcije na završnicu. Dok jedni u njoj vide hrabar početak novog poglavlja Kingovog univerzuma, drugi smatraju da najava mogućih nastavaka umanjuje snagu samostalne priče o Keri Vajt.
U tome je možda i najpoštenija ocjena ove adaptacije: "Keri" nije bez mana, ali je dovoljno zanimljiva da opravda svoje postojanje. Njene slabosti ne poništavaju kvalitet glumačkih izvedbi niti Flaneganovu sposobnost da pronađe ljudsku priču ispod slojeva horora.
I dalje se vjeruje Majku Flaneganu
"Keri" možda nije najstrašnija priča koju je Majk Flanegan ispričao, niti je sigurno da je trebalo da traje osam epizoda. Završnica ostavlja previše nedoumica, a širenje priče u pravcu većeg natprirodnog univerzuma moglo bi da bude korak u pogrešnom smjeru.
Ipak, serija ima ono što je mnogo teže postići od nekoliko dobrih horor scena: likove za koje je stalo, atmosferu kojoj se želi vratiti i osjećaj da se iza svega što vidimo krije nešto više od samog straha.
Flanegan razumije da horor najbolje funkcioniše onda kada gledalac ne strepi samo od onoga što bi moglo da se pojavi iz tame, već i od onoga što ljudi mogu da urade jedni drugima. Njegova Keri nije samo djevojka s telekinetičkim moćima. Ona je i dijete koje je predugo čekalo da ga neko vidi, čuje i prihvati.
Zato je teško zamjeriti seriji što nije ispunila baš svako očekivanje. Mnogo je lakše zamisliti da će naredni projekat Majka Flanegana ponovo biti vrijedan pažnje, bez obzira na to hoće li u njemu biti duhova, čudovišta ili nečeg sasvim drugačijeg.
Jer kada je riječ o ovom autoru, povjerenje se ne zasniva na tome da je svaki njegov projekat savršen, već na osjećaju da i onda kada priča ne uspije u svemu, iza nje stoji neko ko zna zašto nas je uopšte strah.
A to je, u hororu, već mnogo.