Nova Keri Majka Flanegana donosi topliju i emotivniju priču o junakinji Stivena Kinga, ali završnica otvara pitanja o mogućem nastavku.
Postoje autori kojima se publika vraća zbog straha, a postoje i oni koji uspijevaju da horor pretvore u nešto mnogo prisnije. Majk Flanegan odavno pripada ovoj drugoj grupi. Njegove priče jesu pune duhova, čudovišta i smrti, ali se iza njih gotovo uvijek krije nešto ljudskije: usamljenost, gubitak, porodične traume i očajnička potreba da negdje pripadamo.
Nova ekranizacija romana "Keri" Stivena Kinga zato je zanimljivija nego što bi se moglo zaključiti iz još jednog povratka priči o djevojci koja na maturskoj večeri prolije krv svojih mučitelja. Iako je riječ o hororu, Flaneganova "Keri" iznenađujuće je topla, mjestimično utješna i prožeta atmosferom koja podsjeća na povratak u neko davno, pomalo zaboravljeno doba. Nije to nužno horor koji će gledaoce prestraviti, ali jeste priča u čijem svijetu vrijedi provesti vrijeme.
A kada se uzme u obzir koliko je teško nadmašiti očekivanja koja prate ime ovog reditelja, to nije mala stvar.
Djevojka koju je bilo lako mrziti
Glumica Samer Havel napravila je izvanredan posao u ulozi Keri Vajt. Njena junakinja nije samo povučena djevojka koja otkriva da ima telekinetičke moći. Ona je osoba koja tek pokušava da shvati ko je, šta osjeća i kako da živi u svijetu u kojem joj gotovo niko ne pruža priliku da bude prihvaćena.
Havel uspijeva da Keri učini istovremeno krhkom, zbunjenom, neobičnom i opasnom. U njenom tumačenju postoji nešto dječije, gotovo nevino, što čini da njeni izljevi bijesa ne djeluju kao jednostavna transformacija žrtve u čudovište. Gledalac razumije kako se do njih dolazi, čak i kada ne može da opravda sve što Keri učini.
Keri nije samo priča o osveti: Majk Flanegan je horor pretvorio u toplu, nostalgičnu dramu
U tome je jedna od najvećih vrijednosti serije: nasilje ne nastaje niotkuda, a osveta ne briše godine ponižavanja. Flanegan ne traži da zaboravimo šta Keri radi, već da razumijemo šta ju je dovelo do tačke s koje više ne vidi povratak.
Posebno je zanimljivo što serija savremeno školsko nasilje prikazuje kroz društvene mreže, snimke, javno ponižavanje i neprestanu izloženost tuđim pogledima. Kingova priča nastala je sedamdesetih godina, ali se njen osnovni mehanizam nije mnogo promijenio. Samo je danas moguće da poniženje ne završi školskim zvonom, nego nastavi da kruži internetom.
Samanta Slojan ponovo je zastrašujuća na najbolji mogući način
Ako je Havel emocionalno središte serije, Samanta Slojan je njena najneugodnija sila. Kao Margaret Vajt, Keriina majka, glumica donosi lik koji je istovremeno zastrašujući, manipulativan i duboko poremećen u svom razumijevanju ljubavi.
Slojan je već pokazala koliko dobro umije da igra ljude čija je uvjerenost u sopstvenu ispravnost opasnija od otvorene zlobe. U "Ponoćnoj misi" (Midnight Mass) bila je Bev Kin, žena koja je sopstvenu okrutnost skrivala iza religiozne revnosti. Margaret Vajt pripada istoj glumačkoj galeriji: ona vjeruje da spašava svoju kćerku čak i onda kada je uništava.
To je jedna od najstrašnijih stvari u njihovom odnosu. Margaret ne mora uvijek da viče niti da fizički napada Keri da bi bila prijetnja. Dovoljno je da svaku njenu potrebu, pitanje ili pokušaj samostalnosti protumači kao grijeh. U takvoj kući ljubav nije utočište, nego sredstvo kontrole.
Slojan zato ne igra samo čudovišnu majku. Ona igra osobu koja je sopstvenu verziju stvarnosti toliko dugo ponavljala da više ne umije da prepozna razliku između brige i nasilja.
I upravo tu Flanegan pokazuje zašto je toliko dobar u pričama o porodicama. Najstrašnije stvari često se ne dešavaju u ukletim kućama, nego u onima u kojima bi čovjek trebalo da bude najsigurniji.
Poznata lica dodatno doprinose osjećaju da gledamo još jedno poglavlje Flaneganovog autorskog svijeta. Kejt Sigel, njegova česta saradnica, dobija važnu ulogu u širem zapletu, dok prisustvo Metjua Lilarda donosi još jedno prepoznatljivo lice ljubiteljima žanra. Flanegan, kao i mnogo puta ranije, okuplja glumce s kojima je već izgradio kreativni odnos, a taj osjećaj poznatosti dobro se uklapa u atmosferu serije.
Horor koji ne želi stalno da plaši
Jedna od čestih zamjerki novoj "Keri" jeste to što nije naročito strašna. Dio kritičara smatra da je Flanegan ublažio psihološku surovost Kingove priče, pretvarajući je u širu tinejdžersku dramu s natprirodnim elementima.
Ta primjedba nije bez osnova. Serija se ne oslanja na neprestano podizanje tenzije niti pokušava da svaku epizodu završi prizorom koji će gledaoca ostaviti bez daha. Njeno težište je na likovima, njihovim odnosima i sporom gomilanju bola koji će na kraju eksplodirati.
Ipak, bilo bi pogrešno mjeriti je isključivo količinom straha koju proizvodi. Flaneganova posebnost nikada nije bila samo u tome da pokaže nešto jezivo u mračnom hodniku. Mnogo češće njegov horor počinje onda kada se gledalac emocionalno veže za likove, pa tek onda shvati koliko je njihov svijet zapravo zastrašujući.
Carrie -(1976) (2002) (2013)(2026) https://t.co/V3hglb0DcW
— (@Thehorrorkid)October 7, 2026
Zbog toga "Keri" ima neobično prijatnu, gotovo nostalgičnu atmosferu. Postoji nešto utješno u načinu na koji serija provodi vrijeme sa svojim likovima, čak i kada znamo da se približavaju katastrofi. Ta toplina ne poništava horor, nego ga čini bolnijim.
Naravno, nije svaki prošireni zaplet jednako uspješan. Osam epizoda daje dovoljno prostora da se upoznaju ljudi oko Keri, ali ponekad se čini da serija želi da ispriča više nego što joj je zaista potrebno. Pojedine sporedne priče usporavaju glavni tok, a dio novog materijala djeluje kao priprema za buduće nastavke, umjesto kao nešto što je neophodno za razumijevanje Keri.
Tu se nalazi i najveća dilema ove adaptacije: koliko je moguće proširivati priču koja je svoju snagu dobrim dijelom crpila iz jednostavnosti?