Miris koji osjetimo kada počne kiša ima čak i svoje ime. Naučnici su otkrili da iza njega stoje bakterije, biljke i hemijska jedinjenja, a jedan detalj posebno je zanimljiv.
Kada poslije dužeg perioda bez padavina počne da pada kiša, mnogi prvo primijete nešto što nema veze sa zvukom kapi ili hladnijim vazduhom, specifičan miris koji se širi ulicama, dvorištima i parkovima. Nekima podsjeća na svježu zemlju, drugima na mokar asfalt, a ima i onih kojima je toliko prijatan da ga povezuju sa osjećajem mira i olakšanja.
Iako često kažemo da miriše kiša, zanimljivo je da sama kiša zapravo nema miris. Ono što osjećamo nastaje kada kapljice vode dođu u kontakt sa tlom, biljkama i različitim materijama koje su se na njima zadržale tokom sušnog perioda.
Ovaj fenomen ima i posebno ime, petrikor. Termin su 1964. godine uvele australijske naučnice Izabel Džoj Ber i Ričard Tomas, pokušavajući da objasne porijeklo karakterističnog mirisa koji se javlja nakon padavina.
Bakterije u zemljištu imaju važnu ulogu
Jedan od glavnih krivaca za ovaj miris jeste geosmin, organsko jedinjenje koje proizvode određene bakterije iz zemljišta, poznate kao aktinomicete. One učestvuju u razgradnji organske materije i prirodnom kruženju hranljivih sastojaka u zemlji.
Kada kišne kapi udare o tlo, sitne čestice koje sadrže geosmin mogu da dospiju u vazduh. Upravo je ovo jedinjenje odgovorno za onaj karakterističan, zemljani miris koji mnogi prepoznaju čim počne kiša.
Posebno je fascinantno koliko je ljudski nos osjetljiv na geosmin. Možemo da ga registrujemo čak i kada je prisutan u izuzetno malim koncentracijama, reda nekoliko dijelova na bilion.
Zašto se miris širi baš kada kapljice udare o asfalt i zemlju?
Naučnici sa Masačusetskog tehnološkog instituta (MIT) istraživali su kako miris iz zemljišta zapravo dospijeva do naših čula. U eksperimentima su koristili kamere velike brzine i otkrili zanimljiv proces.
Kada kap kiše udari o poroznu površinu, poput zemlje ili određenih vrsta kamena, ispod nje mogu da se formiraju sitni mjehurići vazduha. Oni zatim izlaze na površinu i pucaju, oslobađajući veoma male kapljice koje u vazduh prenose mirisna jedinjenja. Zato miris kiše ne nastaje samo zbog toga što se zemlja pokvasila. Način na koji kapljice udaraju o površinu pomaže da se mirisne čestice podignu u vazduh i stignu do našeg nosa.
Istraživanje je pokazalo da se ovakav proces naročito efikasno odvija tokom slabe i umjerene kiše, dok se pri veoma jakim pljuskovima oslobađa manje takvih aerosola.
Nije sve do bakterija, jer i biljke imaju svoj doprinos
Drugi dio karakterističnog mirisa potiče od biljnih ulja koja se tokom sušnih perioda nakupljaju na kamenju, zemljištu i drugim površinama. Kada počne kiša, ona pomaže da se ova jedinjenja oslobode i dospiju u vazduh.
Postoji i treći miris koji možemo da povežemo sa vremenskim prilikama - ozon. On ima oštriju, pomalo metalnu notu i može da se osjeti prije ili tokom grmljavine. Nastaje u atmosferskim procesima povezanim sa električnim pražnjenjima, poput munja, a vazdušne struje mogu da ga spuste bliže površini. Zbog toga miris vazduha pred oluju nije nužno isti kao onaj koji osjećamo kada kiša pokvasi suvu zemlju.
Zašto nam je ovaj miris toliko poznat?
Jedno od zanimljivijih objašnjenja odnosi se na našu evoluciju. Naučnici pretpostavljaju da je izražena osjetljivost čovjeka na geosmin možda imala praktičnu prednost tokom evolucije, jer je prepoznavanje mirisa povezanih sa vlažnim zemljištem moglo da pomogne u pronalaženju izvora vode.
Ipak, to je evolutivna hipoteza, a ne definitivno potvrđeno objašnjenje. Sljedeći put kada počne kiša, sjetite se da miris koji osjećate nije samo posljedica mokrog asfalta. U njemu se susreću mikroorganizmi iz zemljišta, biljna jedinjenja i hemijski procesi u atmosferi. Prava mala prirodna laboratorija koja se aktivira čim prve kapi dotaknu tlo.
(MONDO)