Prema ideji koja je osmišljena početkom 21. vijeka u Kini, a koju sve više preuzimaju evropski gradovi, kišnica se upija, zadržava i ponovo koristi, umjesto da otiče u kanalizaciju.
Kada naiđu oluje, vode ima previše. Kada nastupi suša, ima je premalo.
Ipak, neki stručnjaci smatraju da bi model "grada sunđera" (sponge city), pristup urbanističkom planiranju zasnovan na prirodi koji je prije dvije decenije razvijen u Kini, mogao da pomogne naseljima "kako da štede za crne dane".
Model "grada sunđera" podrazumijeva da se urbana područja mogu preurediti uvođenjem zelenih površina, propusnih podloga i sistema za skladištenje vode, kako bi se kišnica upijala, zadržavala i ponovo koristila, umjesto da otiče u kanalizaciju.
Na taj način se smanjuje opterećenje odvodnih sistema i čuva voda koja se može kasnije ponovo koristiti tokom sušnih perioda.
"Jedan od najdjelotvornijih načina na koje gradovi mogu da se prilagode jeste da preokrenu vijekovnu praksu urbanističkog planiranja, prema kojoj se kišnica tretirala kao otpad, a ne kao dragocjen resurs", rekao je Džastin Abot, saradnik i stručnjak za vode u Evropi u inženjerskoj konsultantskoj kompaniji "Arup".
Šta je "grad sunđer"?
Model sunđerastog grada je početkom dvijehiljaditih razvio kineski pejzažni arhitekta Kongđijan Ju.
On je predložio da se bare, močvare ili kanali za odvodnjavanje obrasli biljkama, zadržavaju kišnicu prije nego što naglo otekne u kanalizaciju i rijeke. Usporavanje tog oticanja bi smanjilo rizik od poplava tokom oluja, dok bi kišnica mogla da se koristi za obnavljanje zaliha podzemnih voda ili zalivanje parkova tokom sušnih perioda.
Zelenilo bi takođe pomoglo u rashlađivanju gradskih ulica tokom toplotnih talasa, dok bi zdravo zemljište i močvare u pojedinim slučajevima mogli da doprinesu zaštiti od šumskih požara.
Nakon katastrofalnih poplava u Pekingu 2012. godine, u kojima je poginulo 79 ljudi, njegove ideje privukle su veću pažnju.
Kina je 2014. godine usvojila nacionalne smjernice za razvoj "gradova sunđera", a naredne godine je pokrenula pilot-program u 16 gradova, među kojima su bili Vuhan i Čungćing. Godine 2016. je programu priključeno još 14 gradova, uključujući Šangaj i Šenžen.
Kina sada ima cilj da do 2030. godine 80 odsto izgrađenih urbanih područja funkcioniše po principu "sunđerastih gradova".
Mogu li "gradovi sunđeri" da povećaju otpornost Evrope?
Evropa već decenijama eksperimentiše sa sličnim projektima upravljanja vodama.
Između 1998. i 2002. godine, švedski grad Malme je preuredio naselje Augustenborg, koje je bilo sklono poplavama, tako što su postavljeni zeleni krovovi, izgrađena močvarna područja i bazeni za zadržavanje vode, kao i šest kilometara vodenih kanala.
Tokom velikih oluja 2007. i 2014. godine, ovo naselje je pretrpjelo znatno manju štetu od poplava nego druga gradska naselja.
U holandskom Roterdamu, vodeni trg Bentemplein, otvoren 2013. godine, služi kao košarkaški teren i prostor za rekreaciju tokom lijepog vremena. Međutim, tokom obilnih padavina, njegova tri bazena mogu privremeno da zadrže do 1,7 miliona litara vode.
U Danskoj je godinu dana kasnije otvoren trg Tasine Plads u Kopenhagenu, koji prikuplja vodu sa krovova okolnih zgrada pomoću podzemnih rezervoara i kišnih vrtova. Riječ je o plitkim površinama gdje su zasađene biljke koje omogućavaju da zemljište upije kišnicu.
Evropska komisija želi da proširi ovakve projekte širom kontinenta. U svojoj Strategiji za otpornost na nestašicu vode iz 2025. godine pozvala je na razvoj većeg broja "sunđerastih gradova", kao i na obnovu većih močvarnih područja. Evropska unija sada razvija i inicijativu "Sponge Facility" koja bi trebalo da pomogne u njihovom razvoju.
Promjene neće nužno biti jednostavne. Zaštićene zgrade, zakrčene ulice i podzemna infrastruktura otežavaju preuređivanje istorijskih gradskih jezgara. Ipak, Abot smatra da to nije opravdanje za odustajanje od inovativnih rješenja.
"Ovi izazovi trebalo bi da nas podstaknu da pažljivije usmjerimo mjere, a ne da ne preduzimamo ništa", rekao je on predlažući manje intervencije, kao što su uklanjanje popločanih površina u dvorištima, sadnja većeg broja stabala i postavljanje zelenih krovova koji su dijelimično ili u potpunosti prekriveni vegetacijom.
Neće svi problemi biti riješeni
Čak i najzeleniji grad može da apsorbuje samo određenu količinu kišnice. Tokom ekstremnih oluja, zemljište postaje zasićeno vodom, a sistemi za njeno skladištenje se pune, zbog čega višak vode više nema gdje da otiče.
Katastrofalne poplave koje su 2024. godine pogodile područje oko Valensije pokazale su kakve tragične posljedice mogu nastati kada ekstremne padavine pobijede zaštitne sisteme grada.
"Mjere zasnovane na principu sunđera su veoma djelotvorne, ali ne mogu samostalno da odgovore na sve izazove", objasnio je Abot.
Gradovima su, dodaje on, potrebni i konvencionalni sistemi za odvodnjavanje, veći rezervoari i unaprijed određeni pravci kojima poplavne vode mogu da otiču kada kišni vrtovi i močvarna područja dostignu svoj kapacitet.
To nije samo pitanje inženjerstva. Abot smatra da gradske vlasti, vodovodna preduzeća, investitori i vlasnici zemljišta imaju zajedničku odgovornost za upravljanje kišnicom. Odluke koje donese jedan od ovih aktera, objašnjava on, mogu da utiču na čitava gradska naselja.
"Prilikom planiranja i projektovanja gradova, vodu moramo da stavimo na prvo mjesto. Gradove moramo da projektujemo u skladu sa vodom", zaključio je.
(EUpravo zato/Euronews)
