Nezaboravni napadač Partizan bliži se stotoj godini, a njegova karijera je kao i njegova životna priča - neponovljiva!
FK Partizan u ponedjeljak je čestitao rođendan svom velikanu, Marku Valoku. Čuveni napadač rođen 1927. godine u Surčinu, bio je reprezentativac Jugoslavije i as crno-bijelih čak 12 godina, od 1947. do 1959. A kuriozitet je to da je kraj Drugog svjetskog rata dočekao kao poručnik, jedan od rukovodilaca armijske Fiskulturne škole i u tom periodu htio je da bude pilot-lovac, a ne fudbaler. Partizanov poziv morao je da sačeka njegov prijemni u Vazduhoplovnoj školi u Zemunu i nakon što ga tamo nisu primili, ipak je prihvatio poziv i došao u klub u kojem se proslavio - mada je tek naknadno saznao da je odbijen upravo na zahtjev kluba.
Za Partizan je odigrao čak 403 utakmice, postigao je 333 gola i drugi je na "vječnoj" listi strijelaca crno-bijelih, iza nenadmašivog Stjepana Bobeka, strijelca 403 gola. Sa "Parnim valjkom" bio je šampion Jugoslavije, trostruki osvajač Kupa maršala Tita, kao i najbolji strijelac lige 1950. godine, kada je postigao 16 golova.
Zanimljiva je priča o tome da je na južnoameričkoj turneji Crvene zvezde on bio član crveno-bijelih i otputovao je u Brazil da bi tamo našao brata.
"U ljeto 1954. krenuo sam sa Zvezdom na turneju po Brazilu. To danas ne može da se desi i mnogi vjerovatno sada ne mogu ni da pojme da sam ja tog ljeta nosio dres Zvezde, a na jesen ponovo igrao u Partizanu. To je bilo drugačije vrijeme. Znalo se da najbolji iz Partizana mogu da idu sa Zvezdom na turneju preko ljeta i obratno, to je bilo normalno. Želio sam i da nađem davno izgubljenog brata Josipa u Sao Paolu i tu priliku mi je omogućila ta turneja. Moji roditelji su se početkom dvadesetih godina u nadi za boljim životom odselili u Sao Paolo. Međutim, predomislili su se poslije nekoliko godina i vratili u Zemun. Josip je tada bio u ranim dvadesetim godinama i zaljubio se u Brazilku, pa je odlučio da ostane. On se javljao pismima, ali su ona prestala da dolaze početkom tridesetih godina. Majka mi je o najstarijem bratu stalno pričala, mada ja nisam bio ni rođen kad su bili u Brazilu. Potraga nije bila laka, pronašao sam staru porodičnu kuću, ali ne i njega. Na kraju je on mene našao. Vidio je u novinama da igraju Korintijans – Crvena zvezda, a da u jugoslovenskom klubu igra neki Valok, pa je odlučio da provjeri da li smo familija. Pružili smo jedan drugom ruku kao potpuni stranci, ali smo se ubrzo i zagrlili kad smo shvatili da smo braća. Pričao mi je kakav mu je bio život tamo, obećavao da će se vratiti u Jugoslaviju, samo da pozavršava neke poslove, ali na kraju je ipak tamo ostao do smrti", rekao je Marko Valok za Danas.
Valok je bio odlikovani oficir, koji je sa 17 godina učestvovao u borbama na Sremskom frontu (na kojem je pošao bez puške, jer je nije bilo za svakoga), a u Partizan ga je doveo Ilješ Špic, legendarni mađarski trener.
"On me je najviše naučio o fudbalu, kao i mnoge stvari o životu. Govorio mi je da poslije treninga ne treba da me bole noge već glava, jer se fudbal prvenstveno igra glavom pošto mora stalno unaprijed da se razmišlja šta ćeš sa loptom. Stjepan Bobek je tada bio centarfor, ali je trener insistirao na tome da moramo da igramo zajedno. Premjestio je Bobeka na krilo jer je bio bolji kao asistent, a rekao je da ja treba da se borim sa bekovima i centarhalfovima. Bobek mi na tome nikad nije zamjerio. Volio je svoju novu poziciju i na njoj je pružao sjajne partije. U Partizanu sam na kraju došao do broja od 470 odigranih utakmica i 411 golova, na šta sam posebno ponosan."
Valok naglašava da je uvijek imao dobre odnose sa rivalima iz Crvene zvezde, koji su mu bili prijatelji. Najviše pamti Rajka Mitića, sa kojim se najviše družio zajedno sa Stjepanom Bobekom. O tome koliko je poštovao "vječitog rivala" i njegove igrače govori i scena koju i danas rado pamti iz centra Beograda.
"Idu navijači preko Terazija i na putu ka stadionu prolaze ispod mog balkona u Balkanskoj ulici. Sve vrijeme pjevaju: 'Bobek dribla volove, Valok daje golove.' Ja onda izađem na prozor i viknem na njih: 'Ne smijete tako da pričate, sram vas bilo. Zvezdaši su naši prijatelji i kolege. Nemoj da sam vas čuo ponovo.' Da bih bio siguran da neće dalje to da pjevaju ja se odmah sjurim dole i zajedno sa njima idem do stadiona. Drago mi je što me Zvezda uvijek zove na sve proslave i vjerujem da me veoma uvažavaju. Zvali su me kada su stadionu davali ime 'Rajko Mitić', zvali su me i kada je Šekularcu podizan spomenik. Potrebno je da Partizan i Crvena zvezda poštuju i neguju svoju tradiciji i prošlost, kao i aktuelne odnose, to ih i čini velikim klubovima. To su dvije strane iste sjajne sportske medalje, ja to tako vidim", rekao je Valok za Danas.
Nedavno odigrani "vječiti" derbi bio je takođe prilika da se sjetimo Marka Valoka, jer je sve izvjesnije da njegov "vječni" rekord sa čak 13 postignutih golova u utakmicama Partizana i Zvezde nikad neće biti oboren.