Zvonko Milojević, proslavljeni golman Crvene zvezde, ispričao je kako je tekao njegov život sve do perioda saobraćajne nesreće koja je sve promijenila.
Legendarni golman Crvene zvezde Zvonko Milojević je ostavio veliki trag u voljenom klubu. A, onaj najznačajniji je vjerovatno bio davne 1991. kad se našao među stativama u odlučujućem meču za titulu klupskog prvaka svijeta u Tokiju protiv Kolo Kola (3:0). Nažalost, 2007. doživio je saobraćajnu nesreću zbog koje se i dan danas oporavlja.
Fudbalom je počeo da se bavi još od malih nogu u lokalnom klubu, a njegov talenat brzo je bio prepoznat od strane Zvezde. Govorio je o počecima, dolasku u crveno-bijeli tabor i velikom, istorijskom uspjehu ovog kluba. U godinama koje su nastupile poslije nesreće otkrio je da si mu najveću podršku pružili kumovi Dejan Stanković i Aleksandar Janković, ali je posebno mjesto ostavio za svoju porodicu - suprugu i troje djece.
Koliko mu je Marakana i igra za Crvenu zvezdu promijenili život govori i činjenica da mu je upravo to prva asocijacija na dječije doba.
"Ljudima je prvo sjećanje u životu obično vezano za djetinjstvo i neke igre iz tog ranog perioda, ali ja sad kad vratim film, prvo čega se jasno sjećam jeste dan kada sam otišao na Marakanu, na prvi trening 1986. Bio sam u čudu. Zamisli, dječak iz malog mjesta dolazi na najveći stadion na ovim prostorima... Sama činjenica da sam to samo vidio, za mene je bila doživljaj, a kamoli to što ću tu da treniram", počeo je veliku ispovijest Milojević za Kurir.
Porijeklo i ljubav prema rodnom mjestu
"Odrastao sam u selu Voljavče pored Jagodine. Selo je dobilo naziv kad su se u njega iz Trebinja doselile četiri porodice, među kojima je i porodica Milojević. I onda su rekli: "Ovdje ću da živim, tu mi je volja." Tako kaže legenda. Tu i dan-danas živim sa suprugom. Imamo stan u Jagodini, u koji povremeno prelazimo zbog obaveza. Nama je ovdje idealno mjesto, pet kilometara je od centra grada, imamo svoju kuću i dvorište, mir i tišinu, kera koji nas čuva. Sve što nam je potrebno. I sad mene stalno ljudi pitaju: "Kako sad živiš u nekom selu, a cijeli svijet si prošao?" A, nije bitno gdje živiš, već sa kim i kako", rekao je bivši fudbaler.
Potom je nastavio priču o porodici i odnosima unutar nje.
"Odrastao sam u radničkoj porodici, otac Radovan bio je trgovac, a majka Ljubinka je radila u fabrici kablova, sad su u penziji. Kao i u svakoj porodici, otac je bio stroži, a majka je povlađivala svima. Njoj je bilo važno samo da joj djeca budu zadovoljna na duge staze, dok je otac držao pravu disciplinu i strogoću", rekao je.
U nastavku je bivši igrač Zvezde potvrdio da krv nije voda, pa se za fudbal opredelio tako što je krenuo očevim stopama.
"Moj otac Radovan bio je dobar fudbaler, svojevremeno igrao je lijevo krilo. Ima tu interesantna priča iz dana kada je vojni rok služio u Vinkovcima. Ljudi iz tamošnjeg prvoligaša Dinama vidjeli su ga na djelu, nudili su mu dobar ugovor, posao za ženu, smještaj za porodicu. Deda nije dozvolio tati i samo mu je rekao da ne može da ide od kuće, jedino je muško među nasljednicima u porodici. Poučen tim iskustvom, tata se nije dvoumio kad se jednog dana na kraju avgusta te 1986. ispred kuće u Jagodini zaustavio automobil sa ljudima iz Crvene zvezde. Tako sam stigao na Marakanu, tako su se preko mene ispunili i neki njegovi fudbalski snovi", rekao je Milojević.
Dotakao se Zvonko i odnosa sa bratom, pa je na živahan način opisao kako je to izgledalo.
"Imam starijeg brata Zdravka, koji takođe živi u Jagodini, ima svoju mesaru. Nije velika razlika između nas, samo godinu i po dana. E sad, braća k'o braća, vole se najviše na svijetu, ali se svađamo oko svega. Znali smo i da se potučemo, a onda dobijemo obojica kaznu od roditelja, jer braća to ne smiju da rade. Al' objasni ti sad dječacima da ne mogu da odmjeravaju snage, ne ide, stvarno. Bio sam nestašan, nisam bio baš mnogo, ali sam bio živahan. Htio sam sve da probam, sve da vidim, nisam se plašio ničega".
Počeci u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu
Put do Zvezde krenuo je iz kluba koji je bio u njegovom rodnom gradu.
"Kao dijete branio sam za lokalni klub u Jagodini. Sjećam se, u ljeto 1986. godine otišli smo na turnir pionirskih selekcija u Minhenu, koji je organizovao tamošnji gastarbajter. Na tom turniru igrali su moja Jagodina, Crvena zvezda, Radnički iz Niša i ekipa Duboko iz Minhena", počeo je Milojević.
"E sad, tu nastaje interesantna situacija. Branio sam izgleda dobro, pa su mi prišli ljudi iz Zvezde, trener je bio legendarni Vojkan Melić. Kad smo se vraćali kući, ispred mene se pojavio gospodin Vučković, koji je tada bio sekretar kluba. Pitao me je da li bih volio da dođem u Crvenu zvezdu, a ja sam mu rekao 'znate šta, ko ne bi volio? Međutim, ja sam još uvijek mali i vi morate da pitate moje roditelje da li će da me puste'. Rekli su da nema problema i da će stupiti s njima u kontakt. Ja sam sve vrijeme sjedio pored telefona, ali oni se nisu javili, mislio sam da od toga neće biti ništa", polako je otkrivao detalje.
Odmah je nastavio priču:
"Jednog popodneva, kasno ljeto, vraćao sam se sa terena, gdje sam igrao sa drugovima fudbal, i vidim auto BG tablice ispred kuće. Ja brzo potrčim do kuće, kad ono došli su iz Crvene zvezde. Kažu oni meni: "Mi po dogovoru, došli smo da te vodimo." Pitam: "Kako to da me vodite sad, kraj avgusta je, ja moram u školu." Oni meni tu objasne da je sada najbolje vrijeme, jer će uskoro početi nova školska godina i ja ću poslije časova dolaziti svakog dana na trening. Tu se umiješala moja majka, koja je rekla: "Znate šta, on može da ode kad god poželi, ali ako popusti u školi, prvim autobusom se vraća za Jagodinu!" I tako i bi", objasnio je Milojević kako je izgledao prvi kontakt sa klubom iz Beograda.
Ubrzo je započeo novo, zahtjevno poglavlje u životu - trening i škola.
"E sad, da bih udovoljio i sebi i majci, morao sam da budem dobar đak u školi, ali i da redovno treniram. Upisali su me u Četvrtu beogradsku gimnaziju, tu na Dedinju i tamo sam bio odličan đak. Profesori u školi su bili oduševljeni mnome. Nije im bilo jasno kako je moguće da uz sve obaveze ja uspijem da budem dobar i u školi. Sve se može samo kad se hoće, to da znaš! Bitni su samo dobra organizacija i dobar raspored".
Ipak, nije bilo lako u početku...
"Prvih šest mjeseci nisam živio u Beogradu, nego sam svaki dan putovao za Jagodinu. Iz uprave kluba su rekli da će biti mnogo teško da se tako malo dijete odvoji naglo od roditelja, a i majka se plašila da ću popustiti u školi i sve dok nije stekla povjerenje u mene, nije dozvolila da idem. Utorkom, subotom i nedjeljom sam išao na utakmice, a od ponedjeljka do petka sam išao u školu da se malo prilagodim", istakao je.
Obaveze su se nizale i postajale sve zahtjevnije, pa je škola ispaštala. Ipak, bivši fudbaler je pronašao rješenje:
"Nisam mogao da završim redovno školu, pa sam četvrtu godinu završio vanredno. Nisam uspio da idem prije podne na trening i u školu. Fizički nisam mogao to da podnesem, pa sam izabrao fudbal. Pošto sam obećao roditeljima da ću završiti školu, morao sam da ispunim obećanje i stekao uslov da nastavim profesionalnu karijeru", ovo je dio priče u kojem je opisano školovanje bivšeg golmana "crveno-bijelih".
Zvezda je dobila golmana
Uspjeh Milojevića i blistava budućnost koja mu se predviđala najbolje opisuje činjenica da je postao najmlađi golman koji je branio za prvi tim Crvene zvezde.
"Poslije tri godine igranja za omladince prešao sam u prvi tim i postao najmlađi golman koji je ikada igrao za prvi tim Crvene zvezde. Debitovao sam kod Dragoslava Šekularca i to u prvenstvenoj utakmici protiv Spartaka u Subotici, a onda samo tri dana kasnije na iznenađenje mnogih i na meču Kupa UEFA protiv Kelna u Kelnu. U prvoj utakmici Zvezda je slavila sa 1:0, u revanšu je izgubila sa 3:0. I danas se sjećam naslova iz novina. Glasio je: 'Zvezda je izgubila utakmicu u Kelnu, ali je dobila golmana'", opisao bivši fudbaler.
Opšte je poznato da nema lakih zadataka za novajliju u timu. Međutim, slika u Zvezdi je u potpunosti izgledala drugačije, a tome je doprinio selektor reprezentacije Srbije Dragan Stojković.
"Kad sam na poziv Šekularca iz omladinskog sastava stigao među prvotimce, Piksi je tada već bio kapiten. Nikom od igrača u svlačionici, pamtim to dobro, nije dozvoljavao da me provocira ili da se šali na moj račun. Rekao je: "Znam kako je to kad neko dođe iz omladinaca. Hoću da ti pomognem". Okrenuo se timu i rekao: "Od ovog trenutka on je naš, nemoj niko da ga maltretira ili provocira, imaće posla sa mnom." Bio je autoritet, morali su da ga slušaju. To mi je tada puno značilo. I kao čovjek i kao sportista, Piksi je neko ko ima moje poštovanje".
Karijera je morala da sačeka, pošto je ubrzo stigao poziv za vojsku.
"Šest mjeseci nakon toga otišao sam u vojsku, rasporedili su me u Sombor. Nisam bježao, bio sam izuzetno primjeran i dobar vojnik. Prihvatio sam da budem ćata dok je trajala obuka, pa sam dobio prekomandu u Mostar, a odatle sam prešao u sportsku četu u Beogradu. Imao sam tamo privilegiju da treniram na stadionu Partizana dok sam bio u vojsci. Meni je to bilo kao da me je sunce ogrijalo, eto takav doživljaj. Išlo se u grad svakog dana na dva sata. To je tek bilo za desetku!", rekao je Milojević.
Šampioni svijeta
"Mjesec dana nakon služenja vojske vratio sam se u crveno-bijele i odmah branio na utakmici u Valjevu, a šest meseci nakon toga otišli smo u Tokio. Eto kako je to prosto brzo išlo. E, tu ima interesantna priča. Dejan Savićević, koji je tada bio kapiten, zahtijevao je od trenera Vladice Popovića da u Tokiju na golu bude Dragoje Leković, koji je došao iz Crne Gore, a ne ja. Ovaj mu je odgovorio: "Dejo, ti si zvijezda ovog tima, ali ja sam trener i ja odlučujem ko će biti u sastavu." Veliki Vladica je to tako radio, iskreno i pošteno. Onda je Dejo rekao treneru da će on, ukoliko na golu ne bude Leković, namjerno dobiti crveni karton. Obećanje je i ispunio. Ostali smo s desetoricom na terenu. U tom trenutku vodili smo sa 1:0, sa igračem manje postigli smo još dva gola i zasluženo postali klupski šampioni svijeta", prisetio se.
Kako je izgledalo biti šampion svijeta?
"Naša utakmica u Tokiju samo je još jedan u nizu primjera da igrači mogu sve ukoliko to žele. Trener nas je u poluvremenu podsjetio da imamo 1:0, igrača manje, ali i da igramo utakmicu za titulu klupskog prvaka svijeta. Rekao je, sjećam se i danas: "Nemojte sada da budete pokojnici, budite pukovnici, igrajte najbolje što znate. Ukoliko pobijedite, od mene kao nagradu dobijate slobodne dane!" I mi pobijedimo i to s igračem manje. Novine su pisale da je Crvena zvezda dobila novog Vladimira Bearu u Tokiju, što svakom golmanu mora da imponuje, i nastala je ona čuvena 'Srbija do Tokija'".
Potom je započeo priču o reprezentaciji...
"Branio sam 13 utakmica za našu zemlju, ciganski broj, ha-ha-ha! Debitovao sam za reprezentaciju na Karlsberg kupu u Japanu. Tadašnji golmani Pandurović i Kocić bili su povrijeđeni, a selektor je tražio da iz Beograda dođe novi. Putovao sam 12 sati avionom preko Ciriha i sletio u četiri ujutru. Tačno u podne igrala se utakmica, imao sam nekoliko dobrih odbrana, nisam primio gol i osvojili smo trofej. Pripadao sam onoj grupi fudbalera kojoj ništa nije bilo teško kad je u pitanju reprezentacija. I na tom dugom i napornom putovanju sebi sam govorio samo jedno, a to je da ne mogu i ne smijem da budem umoran, jer idem da branim za svoju zemlju", otkrio je Milojević u daljem razgovoru.
Dobro mu je bio poznat osjećaj novajlije u klubu, pa je objeručke prihvatio Dejana Stankovića u timu.
"Dekijevo i moje prijateljstvo se rodilo onda kada je on došao iz omladinaca u prvi tim Zvezde. Ja sam tada bio kapiten. Znao sam kako je teško u tom periodu i stao sam njemu u zaštitu. On je tada živio u Zemunu, a ja na Novom Beogradu. Išao sam po njega kolima da ga pokupim pred trening. On je tad imao 18 godina i nije imao dozvolu za auto. Drugačije te igrači gledaju kad vide da izlaziš iz kola kapitena, a drugačije kad dolaziš autobusom. Imao je punu moju zaštitu, ali je sve to zaslužio. Kum mi je".
Potom je dodao:
"I Aleksandru Jankoviću sam kum.On je tek posebna priča. Srećan sam što ga imam u životu, ali i što sam imao priliku da mu budem kum, mladiću koji mi je najviše značio za vrijeme omladinskih dana. To je drugarstvo za cijeli život", dotakao se Zvonko i prijateljstva.
Godina tragedije...
"U Zvezdi sam branio do 1997. godine, a onda sam prešao u Belgiju. Dobio sam ponudu da pređem u Porto, ali tadašnji trener Šekularac je rekao 'ako Milojevića pustite da ode u Porto, onda ću ja da se oglasim'. Nisu me pustili, pa sam ja propustio priliku da odem u Belgiju u decembru, ali sam već u junu dobio ponudu Anderlehta", započeo je priču o novom klubu.
"Tamo sam proveo deset godina, bio sam šest godina u Anderlehtu, a onda još četiri u Lokerenu. Iskoristio sam svoj boravak tamo da dobijem dvojno državljanstvo, a preko mene i moja porodica. To nam je mnogo pomoglo kad su bile sankcije, jer nam nije trebala viza. Imao sam svoj put, koga sam se držao i nisam dozvoljavao da me bilo ko upliće u politiku. Pitali su me i politička pitanja, a ja sam im odgovarao otprilike ovako: 'Znate šta, ja sam sportista, ako hoćete da me pitate nešto u vezi sa sportom, nema problema, ako ne, onda nemam šta da vam kažem'", prisjetio se Milojević.
Prisjetio se i tragičnog događaja koji mu je obilježio život zauvijek.
"I... onda... Vraćao sam se novembra 2007. iz Belgije za Beograd. Na auto-putu kroz Njemačku promašio sam skretanje za Keln. Usporio sam kako bih nakratko vidio kako da se vratim na pravi put. A onda... Sve je to bilo u trenutku. Prvo su jaka svjetla nekog kamiona obasjala moj automobil, a onda se čuo ogroman prasak. Nastao je mrak, tišina... Sve je stalo. Vatrogascima je trebalo tri sata da izvuku Milana Lovrea, oca fudbalera Gorana i mene. Njemu tada, hvala bogu, nije bilo ništa", počeo je Milojević o kobnom danu, pa dodao:
"Doživio sam kliničku smrt, ljekari su se borili za moj život, svi organi su mi otkazali, počev od pluća, preko bubrega, do mozga.Probudio sam se poslije dvanaest dana iz kome.Spasilo me je to, poslije su mi rekli, što sam imao jako srce", rekao je i potom uputio jasnu poruku:
"Nisam pio, nisam pušio. Eto, i to je jedna od mojih poruka, naročito mladima, to da se ne prepuštaju olako porocima. Čovjek jednostavno ne zna šta može sve da mu se dogodi i koliko je dobro ukoliko ne prkosi sudbini", probudio je bivši fudbaler sjećanja, pa nastavio:
"Kolege iz Belgije došle su odmah poslije nesreće u bolnicu u Ahen da me posjete. Često su me obilazili, tražili su od ljekara u Njemačkoj najbolji mogući tretman i najbolju terapiju za mene, uz riječi da će oni kao klub snositi sve troškove. Međutim... Neko je bio brži. Sve bolničke troškove, njegu i ostalo platio je moj dobri kum Dejan Stanković. Igrao je tada u Italiji i kad god je mogao dolazio je da me obiđe i da mi na rastanku kaže: "Labude, samo se ti bori!" Ove njegove riječi i danas ne zaboravljam. Mnogo mi pomaže i Aleksandar Janković, kao i moj šurak Milan Đukić iz Australije. Zvezda me nikad nije odbila, uvijek je pomagala, i kad je imala i kad nije", otkrio je Milojević.
Porodični život
Započeo je Milojević novu temu - o svojoj vječnoj ljubavi.
"Pričao sam ti već o utakmici u Kelnu. E, ona je značajna po još nečemu. Pamtiću je zauvijek jer sam prije polaska u Keln prvi put poljubio moju Marinu. Bili smo na autobuskoj stanici, a ona mi je tada onako tužnim glasom rekla: "Zvonko, morate da pobijedite Keln..." Kakav je to trenutak bio. Rekao sam joj da ne brine ništa, zagrlio sam je i pao je prvi poljubac. To je jedna lijepa priča".
Proslavljeni golman je ispričao kako je tekao njegov brak sa prvom ženom.
"Moja Marina i ja smo cijelog života imali izvanredan odnos. Sada sam u situaciji u kakvoj jesam, nepokretan sam, a ona se brine o meni. Kad se desila nesreća, rekla mi je: "Zvonko, ti si vodio računa o meni kad si bio na vrhuncu slave, a sada je vrijeme da ja to tebi vratim. Ja ću biti uz tebe dok si živ." Srećan sam što pored sebe imam ovakvu ženu. Prijatelji se najbolje poznaju kada dođe stani-pani. Lako je u dobru biti dobar, a kada dođe stani-pani, tad je drugačije".
Roditeljstvo mu je promijenilo život.
"Otac sam troje djece. Imam sina Mladena, koji ima 25 godina, njega sam dobio sa Marinom. E, onda smo se nas dvoje malo posvađali i odlučili da se razvedemo brzo nakon što se on rodio. Tada sam se oženio Sanjom i sa njom dobio ćerku Tijanu, ona ima 24 godine. Međutim, dvije godine kasnije sam se ponovo oženio Marinom i otad se nismo razvodili. Dobili smo tada i Magdalenu, ona ima 21 godinu", ispričao je.
Ponosni otac je nastavio priču:
"Mnogo sam ponosan na svoju djecu, moj Mladen je završio građevinski fakultet i sada radi kao građevinski inženjer u jednoj firmi u Beogradu. On je pokazao da je vrlo uspješan i samostalan i nije htio da živi na račun svoga oca. Sam se borio za status u društvu i zbog toga mu skidam kapu. Tijana je vrsna odbojkašica, koja igra za Crvenu zvezdu, a Magdalena studira menadžment. Oni su moja najveća sreća na svijetu", rekao je Milojević
Na kraju, poruka bivšeg fudbalera je jasna:
"Život je čudo. Govorili su mi da ću da se hranim na kašičicu, da ću ležati u krevetu, da neću moći da pričam, da će vrh biti ukoliko bih uspio da sjednem. A ja sam sjeo! Doduše, u invalidska kolica, ali sam sjeo! Bio sam tri godine u Ribarskoj banji, ali želim da uradim sve da se oporavim. Uspio sam i da sjednem za volan automobila".
"Da su me vidjeli doktori, garantujem ti da bi pojeli sopstvenu diplomu ha-ha-ha! Dostigao sam mnogo više nego što su ljekari predviđali. Opet, nisam zadovoljan, jer, čim sam u kolicima, potrebno je još mnogo snage, volje, kao i nekih ljekarskih intervencija da bi se to završilo. Čekam bolje dane, čekam da medicina napreduje, jer ne kaže se džabe da kad je glava na ramenima - sve je moguće", zaključio je Milojević.
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!