Životna priča čovjeka koji je igrao na prvom Svjetskom prvenstvu u dresu Jugoslavije nije nimalo laka, ali je vrijedna čuvanja - naročito kada se zna šta je ostvario kada je završio fudbalsku karijeru.
Fudbalska reprezentacija Srbije krajem ove godine učestvovaće na svom 13. Svjetskom prvenstvu. Biće to četvrti pokušaj u 21. vijeku da konačno prođe grupnu fazu i odigra više od tri utakmice.
Ipak, i poslije 92 godine, najbolji rezultat srpske reprezentacije na Mundijalima ostao je onaj prvi - na Svjetskom prvenstvu u Urugvaju. Tada je jedan od ključnih igrača selekcije Kraljevine Jugoslavije bio Ivan Ivica Bek - čovjek čija je životna priča daleko živopisnija od one iz filma "Montevideo, Bog te video".
Ivan Bek bio je najbolji strijelac Jugoslavije te 1930. godine u Montevideu, sa tri pogotka, i jedan od "krivaca" što je selekcija sastavljena skoro isključivo od srpskih igrača stigla do polufinala inauguralnog Mundijala.
No, to je već dobro poznata priča. Ali životni put Ivice Beka baš i nije. Iako je u svoje vrijeme bio jedan od najplaćenijih igrača, život je okončao u bijedi. Vodio je bitke u Drugom svjetskom ratu na strani Francuske, zemlje u kojoj je proveo većinu života. Štaviše, i film "U orlovskom gnijezdu" sa Ričardom Bartonom i Klintom Istvudom snimljen je baš po herojskoj akciji u kojoj je i on učestvovao.
U to vrijeme, kada je Ivan Bek rođen 29. oktobra 1909. godine, njegova porodica živjela je u Vršcu, tada austrougarskoj varoši. Ivanov deda Ludvig bio je porijeklom sudetski Nijemac.
Ludvigov stariji sin Vili oženio je Čehinju Martu. Prvobitno su se preselili u Kragujevac, zbog njegovog posla na kom je bio stručnjak za vatreno oružje. Ubrzo je uslijedio odlazak u Beograd, gdje se rodio Ivan Bek, baš na Čuburi, koja je toliko opisivana u filmu Dragana Bjelogrlića.
Ivan će ostati upamćen kao Ivica, zahvaljujući nadimku njegove majke. No, iako je bio njemačko-češkog porijekla, Ivica je odrastao u porodici gdje se govorio isključivo srpski jezik. Da je u njegovoj porodici ljubav prema Srbiji bila velika govori i da je njegov otac Vili tragično nastradao boreći se u vojsci Kraljevine Srbije, prilikom proboja na Kajmakčalanu.
Da će od Ivice Beka biti nešto u fudbalu, počelo je da se priča po Beogradu još 1925. godine. Tada mu je bilo samo 16 godina, a on je već postao član prvog tima slavnog BSK-a. Tako je "Politika" na prijateljskom meču protiv Jedinstva zabilježila da se "mladi Bek na desnome krilu pokazao kao igrač od budućnosti, on je dobar tehničar i vrlo inteligentan igrač."
Bio je snažne građe, pa je i tako mlad mogao da se bori sa starijim igračima po jugoslovenskim terenima. Upisao je 50 nastupa za BSK i postigao čak 51 gol. Ali, 1928. rješava da ode put Francuske, a navodno, razlog za sve je bila neuzvraćena ljubav jedne Šapčanke.
Nije mu u Francuskoj bilo teško da pokaže svoj talenat. Igrao je za Set, kojem je već 1930. donio trofej u Kupu Francuske, postigavši dva pogotka u finalu. Te godine je zablistao i u dresu Jugoslavije, a 1934. je sa Setom osvojio i "duplu krunu".
Pričalo se da je Žil Rime, predsjednik FIFA i osnivač Svjetskog prvenstva, preporučio Beka svom prijatelju dr Mihailu Andrejeviću, ponudivši mu da Bek pojača selekciju oslabljene Jugoslavije u Urugvaju.
Teško da je neko mogao da ostavi veći trag od Beka u dresu Jugoslavije za tih sedam mečeva koje je u njemu odigrao. Ukupno pet puta je bio strijelac za svoju zemlju, a potom će sredinom 30-ih godina pet puta zaigrati i za Francusku.
No, njegova teška priča počinje sa Drugim svjetskim ratom. Kao i mnogi drugi sportisti, morao je da prekine karijeru, a Ivica je riješio da se u svojoj novoj domovini bori protiv nacističke Njemačke.
Borio se u francuskom Pokretu otpora, a 21. jula 1944. učestvuje u akciji oslobađanja tvrđave Sisteron, na jugoistoku Francuske. Tada on i njegovi sabornici oslobađaju 50 zatvorenika, što je Amerikancima poslužilo kao ideja za film "U orlovskom gnijezdu".
Ivica Bek je bio odlikovan najvišim francuskim ordenom Legije časti, a poslije rata je pokušao da se bavi trenerskim poslom. Nije mu to išlo od ruke, da bi poslije godina lutanja od toga digao ruke.
Na obali mora otvorio je bistro "Tobdžija", a kada mu je i taj posao propao, zaposlio se kao lučki radnik. U finansijskim teškoćama, počeo je da radi i kao prodavac na pijaci, a tragičan kraj doživio je nasred ulice.
Tog 2. juna 1963. godine, srčani udar ga je koštao života, baš u Setu, mjestu u kojem je osvajao trofeje kao golgeter u punoj snazi. Na lokalnom groblju je i sahranjen, a u Srbiji je bio zaboravljen sve do pojave filma "Montevideo, Bog te video". Njegovi uspjesi na terenu i herojstva u strašnom ratu zaslužuju da ostanu upamćeni.