• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Intervju - Otac branio za Jugoslaviju, sin za Srbiju! Dinastija Svilar u reprezentaciji: Tata, ma kakva trema!?

"Uživao sam u dresu reprezentacije, kao što i moj sin sada uživa!".

 Izvor: MNPRESS

Izjavio je svojevremeno "kad se fudbal ne bi igrao za novac, bilo bi i ljepših poteza i više golova."

"Kasnije sam upotpunio svoju izjavu - ko juri za novcem, neće ga nikada stići“, kaže Ratko Svilar na početku razgovora sa kolumnistom MONDA Nebojšom Petrovićem.

Možda će vas zanimati

Često se pisalo da je najbolji golman u Jugoslaviji, a dođe utakmica, on tek treća opcija na golu reprezentacije.

"Olja Petrović je bio moj dobar drug, proveli smo mnogo vremena zajedno u reprezentaciji, ali kod njega nije bilo lufta ni za prijateljske utakmice. Taj da te pusti, da se povrijedi, da kaže 'ajde Ratko ti malo na gol', ma kakvi… to nije dolazilo u obzir. Ja nisam bio takav. U Sarajevu sam pustio Tomu Ivkovića da brani drugo poluvrijeme na prijateljskoj utakmici protiv Rumunije. Isto tako Zorana Simovića na jednom meču Selektor protiv Novinara."

Sve u svemu, devet nastupa za državni tim, skromno za golmana njegovih kvaliteta. Debitovao je na rimskom Olimpiku, 25. septembra 1976. godine.

"Lijepa uspomena, mada mi je Betega pokvario užitak. Postigao je dva gola i Italijani su slavili sa 3:0. Imali su u to vrijeme moćan tim koji je dvije godine kasnije zablistao na Svjetskom prvenstvu u Argentini. Branio je Dino Zof koji je dosta stariji od mene i koji se smatra jednim od najboljih golmana svih vremena. Igrali su Faketi, Kauzio, Gracijani, Tardeli, Fabio Kapelo… U principu, pružili smo solidnu igru, ali je Italija bila mnogo bolja i zasluženo stigla do ubjedljive pobjede. Sjećam se i Antonjonija, protiv njega sam igrao par godina prije te prijateljske utakmice na jednom turniru u Parmi. Bio sam još u Crvenki, a Vojvodina me je pozvala kao gosta da pojačam njihov podmladak na turneji u Italiji", priča on za MONDO. 

Ratko Svilar
Ratko Svilar
Izvor: MN PRESS

Od devet utakmica za reprezentaciju Jugoslavije, Svilar je čak sedam puta branio na gostujućem terenu.

"Namjestilo se tako, nisam ni znao za taj podatak. Bila je žestoka konkurencija za svako mjesto u timu, naročito za golmana. Ja sam više od 20 puta sjedio na klupi i čekao trenutak da zamijenim Olju Petrovića. Kada se Enver Marić vratio iz vojske, bilo je još teže izboriti se za status. Ostalo je tih nekoliko mečeva na kojima sam dobio šansu i na kojima nismo imali baš puno uspjeha. Branio sam protiv Španije u Sevilji, kada smo izgubili 1:0 u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Argentini. Sjećam se jako dobro, Bleki je srušio Huanita na 18 metara, a mađarski sudija Palotai pokazao na penal. Slična situacija kao na Svjetskom prvenstvu ’82, kada nas je Sorensen drastično oštetio, takođe u meču sa Furijom. Tada sam bio na klupi i gledao kako Huanito tek iz drugog pokušaja vara Pantelića. A u Sevilji nisam uspio da zaustavim šut Pirija sa bijele tačke."

Branio je protiv Kipra (3:0) u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 1980 i na tri utakmice u čuvenim kvalifikacijama za EURO 84 koje su kulminirale golom Radanovića u 90. minutu meča sa Bugarskom na Poljudu.

"Recimo, uopšte se ne sjećam utakmice protiv Bugara u Sofiji, a bio sam u startnoj postavi. Evo, ti mi kažeš da je Neša Stojković dao gol za pobjedu od 1:0, pa kao kroz maglu… Branio sam protiv Kipra kada smo slavili sa 3:0. Pa u Oslu protiv Norveške, izgubili smo sa 3:0…".

Bilo je 3:1.

"A 3:1? Dobro, ja računam koliko sam golova primio, a ne koliko smo dali (smijeh). Zato se utakmica u Titogradu protiv Velsa ne zaboravlja… blato do članaka… 4:4. Osam golova, osam različitih strijelaca. Za nas Kranjčar, Ješić, Zvonko Živković i Zvjezdan Cvetković, za njih Flin, Džons, Džejms i Jan Raš. Sjećam se i sudije, Belgijanac Pone, prišao sam da se žalim kada je u finišu meča dosudio nepostojeći faul. Oni su iz tog slobodnog udarca dali četvrti gol. Gudelj skoči u živom zidu, lopta mu prođe ispod nogu i završi u mom lijevom uglu. Bilo je mnogo pehova na toj utakmici, Raš izađe sam ispred mene, ja mu odbranim, ona se odbije pravo u noge njihovom igraču", prisjeća se za MONDO Ratko Svilar. 

 Izvor: MN PRESS

Kada igraš po blatu, nikad ne znaš gdje će da se odbije…

"Ma ja sam volio da igram po kiši i blatu. Samo da nije hladno. Ni vjetar mi nije smetao, pod uslovom da je temperatura iznad 20 stepeni. Molio sam Tozu Veselinovića da me ne stavlja u tim kada je hladno vrijeme. Jednostavno, nisam mogao da se fokusiram, nisam bio u utakmici… Sjećam se meča na Maksimiru, skupljao sam prste u rukavicama koliko sam se smrzao. Vodili smo 2:0, a onda nam je Pero Bručić dao dva gola i završilo se bez pobjednika. A kiša nije bila problem, štaviše. Volio sam vlažne terene, dugačak pas, lopta dobije žabicu, ja istrčim na 20 metara i otklonim opasnost. Bio sam strašno brz i lako sam rješavao te situacije."

Snalazio se i sa penalima. Mnogo ih je odbranio, a dva i realizovao. Za Crvenku protiv Rijeke u baražu za ulazak u Prvu ligu i za Antverpen u finalu Kupa Belgije protiv Mehelena.

"Draži mi je taj protiv Rijeke, jer je jednom selu od 7.000 mještana omogućio da uđe u elitu jugoslovenskog fudbala. Naravno i taj protiv Mehelena ima specifičnu težinu, donio mi je jedini trofej u karijeri. Za mene je Antverpen drugi Novi Sad, grad u kome se osjećam kao kod kuće. Branio sam 16 godina za taj klub, igrali smo Kup UEFA, ali nikada nismo bili ni blizu šampionskoj tituli. Taj trijumf u Kupu je stigao poslije velike drame u finalnoj utakmici. Prudom i ja smo odbranili prva četiri penala… poslije sam odbranio i šut ocu Kim Klajsters (poznate teniserke, op.aut), a u posljednjoj seriji zatresao mrežu i riješio pobjednika. Bio sam van sebe od sreće, izljubio sam sve saigrače, čak i sudiju… njega prvog, jer mi je bio najbliži (smijeh)."

Dva šuta sa 11 metara, dva gola. Sjajan učinak imajući u vidu važnost tih utakmica.

"Nisam volio da šutiram penale, više je to bio sticaj okolnosti. U toj utakmici protiv Rijeke, trener Aco Petrović Pikavac je odredio četiri izvođača i kada je došao do petog, niko nije digao ruku. Zato je rekao ’Ratko, ti ćeš’. Dao sam gol Jantoljaku, dao je i on meni… Nisam bježao od odgovornosti i isplatilo se. Jednom sam i promašio sa bijele tačke, na nekom turniru protiv Ujpešta. Golman je krenuo u stranu, loše sam šutnuo i lopta ga je pogodila u nogu."

Fudbal se mnogo promijenio u posljednjih 50 godina. Od golmana se danas traži da igraju nogom i da učestvuju u svakoj akciji svog tima. A Ratku je svojevremeno trener Crvenke Milan Panić rekao "ako još jednom šutneš nogom, ne moraš više da dolaziš na trening".

"To je tačno, ali nije se odnosilo na utakmice. Ja sam na treninzima volio da igram, vukla me je lopta i želio sam da budem desno krilo. Zato mi je Panić zaprijetio jer je znao da mnogo bolju karijeru mogu da napravim kao golman. Na utakmici mi nije branio da izlazim van 16 i da učestvujem u igri. Uostalom, tako sam i zapao za oko Ajaksu. Oni su igrali na ofsajd. Baš kao Vojvodina. Kao i Antverpen. A meni je to odgovaralo. Tjerao sam svoje saigrače da izlaze visoko i da prave ofsajd zamke. Moja brzina je u tim situacijama dolazila do izražaja. A da se fudbal promijenio, apsolutno jeste. Mnogo se brže igra u odnosu na vrijeme Bobeka, Mitića, Toze, Vujketa, Milutinovića… Šeki je nekada tri puta gurao protivniku kroz noge, pa sjedne na loptu da se odmori… danas bi ga poslije prvog driblinga digli u vis, pa na tribine."

Fudbal se nekada igrao za dušu.

"Pamtim utakmicu kada se Toza drao sa klupe i tražio od Bobeta Pavkovića da proturi igraču kroz noge. Ovaj mu proturi, a Toza kaže ajde još jednom. Ovaj pokuša ponovo i izgubi loptu. A Toza viče ’nema veze, sad trči nazad’ (smijeh). Danas je svaki štoper dovoljno obučen, okretan i spretan da ne možeš tako lako da ga prevariš. Nema onih slaloma od po 20 metara, igra se na jedan dodir. Suština je da što prije oduzmeš loptu, osvojiš teren i u par poteza dođeš u poziciju za šut."

Kad smo kod Toze, njegova deviza je bila slična Piksijevoj – važna je pobjeda, ali i način na koji se stiže do pobjede.

"Piksi je pristalica ofanzivnog fudbala, forsira igru na gol više i to mi se sviđa. U fudbalu ponekad nije ni toliko bitno kako je ekipa igrala, ako su osvojena sva tri boda. Bio sam trener u Antverpenu i sjećam se da je predsjedniku Voutersu rezultat bio važniji od svega. Rekao mi je jednom prilikom ’Ratko, umrijećeš na terenu koliko si posvećen poslu, što se mene tiče ne moraš ni da dolaziš na treninge, sjedi kod kuće, ali pobjeđuj, dok pobjeđuješ ti si najbolji trener na svijetu’. Važno je kada te ne ide, da dobiješ utakmicu. Piksi vodi računa o oba detalja, i o igri i o rezultatu. Zato sam optimista i vjerujem da ćemo u velikom stilu izboriti plasman na Svjetsko prvenstvo."

Kao vrsni poznavalac portugalskog fudbala, Ratko vjeruje da reprezentacija Srbije može do iznenađenja u Lisabonu u posljednjem kolu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo.

"Naravno da imamo šanse, zašto bismo se plašili Portugala. Važno je da ove dvije utakmice u oktobru završimo sa maksimalnim učinkom, a poslije je sve moguće. Ako pobijedimo Luksemburg i Azerbejdžan, idemo u Lisabon da igramo prsa u prsa. Na pobjedu, razumije se. Mislim da će u toj utakmici Portugal biti pod mnogo većim pritiskom nego naša reprezentacija. Kod nas je situacija čista, ako pobijedimo idemo direktno u Katar, ako izgubimo drugi smo i idemo u baraž. Njima igra samo jedan rezultat, jer sebe već vide na prvom mjestu naše grupe. To vam je kao kad se šutira penal, izvođač mora da postigne gol, a golman ne mora po svaku cijenu da odbrani šut. Ako odbrani super, svi će da ga slave. Ako ne odbrani, ništa strašno. Zato je onaj što šutira uvijek pod većom tenzijom."

Dinastija Svilar od skoro ima i novog člana u državnom timu Srbije.

"Gledao sam utakmicu protiv Katara na televiziji i zaista sam se osjećao ponosno. Mile nije imao puno posla, ali je bilo važno da prvu loptu uhvati kako treba. Bila su dva udarca iz daljine, jedan sa 18 metara, drugi iskosa sa 12-13 metara i jedan šut koji je nogama skrenuo u korner. Sve u svemu, vrlo dobro. Raduje me što je bio fokusiran i mrtav hladan, sve je lagano odbranio. Pitao sam ga poslije meča da li je imao tremu, odgovorio je ’ma kakvi, zašto bih’. I zaista je djelovalo kao da je stoti put obukao dres reprezentacije. Vjerujte mi da sam ja imao veću tremu pored TV ekrana, nego Mile na terenu."

Nije ni Ratko bio napet na rimskom Olimpiku u jesen ’76.

"Svaki nastup za svoju zemlju je pitanje časti, osjećaj ponosa. Uživao sam u dresu reprezentacije, kao što Mile uživa sada", završava priču za MONDO nekada fudbalska legenda, a sada - otac novog čuvara mreže Srbije! 

Pročitajte i ovo

Komentari 0

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Kolumna - Nebojša Šatara

Navijači

MONDO Tim kola

FK BORAC

RK BORAC