• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Andrejka izvukao papirić i uzviknuo "Jugoslavija": Kad su fudbaleri donijeli olimpijsko zlato u Beograd - i zaćutali!

"Ne sjećam se najbolje tog dočeka u Beogradu, ali je vrlo vjerovatno da se u nama osjećao revolt zbog takvog statusa", kaže legendarni Dušan Maravić.

 Izvor: Profimedia

Čuli ste vkerovatno već hiljadu puta kako je Italija '68 pobijedila Jugoslaviju i osvojila prvu titulu evropskog prvaka.

Oni tvrde jedno (sve čisto), ovdje drugo (krađa sudije Dinsta), a činjenice kažu da je ključni faktor pobjede domaćina u ponovljenoj utakmici bila odluka selektora Valkaređija da promijeni gotovo pola tima u odnosu na duel koji je igran dva dana ranije.

Umjesto Pratija, Kastana, Ferinija, Julijana i Lodetija, zaigrali su sveži i odmorni Riva, Salvadore, Rozato, De Sisti i Macola. Upravo je Điđi Riva postigao vodeći gol, a pokojni Anastazi zapečatio sudbinu jugoslovenske reprezentacije u kojoj je selektor Rajko Mitić izvršio samo jednu izmjenu i umjesto Ilije Petkovića šansu pružio Idrizu Hošiću.

Elem, interesantan je način na koji su Italijani uopšte dobili priliku da igraju finale.

Poslije 0:0 protiv SSSR (šampiona i vicešampiona Evrope sa prethodna dva turnira), glavni sudija Čenčer pozvao je kapitene oba tima u svlačionicu i pristupilo se bacanju novčića od 100 lira. Kapiten Italije Faketi odabrao je ‘glavu’, ali je novčić poslije prvog bacanja pao vertikalno i zaustavio se u pukotini poda. Poslije ponovljenog bacanja, pao je onako kako je cijela Italija željela i Faketi je uzdignutih ruku istrčao na teren, izazvavši euforiju na tribinama San Paola u Napulju.

Jugoslavije je u finalu OI 1960 savladala Dansku sa 3:1, golovima Galića, Matuša i Kostića. Galić je zbog psovanja sudije Lo Bela poslije poništenog gola Kostića, prvi i jedini put u karijeri zaradio crveni karton. U poluvremenu meča, krenuo je ka sudijskoj svlačionici da se izvini arbitru, a Lo Belo je onako preplašen i u konfuziji, misleći da Galić želi da se obračuna sa njim, počeo toliko da viče da su karabinjeri bukvalno iznijeli jugoslovenskog centarfora i bacili ga preko ograde na tribinu. U idealnom timu Olimpijskih igara našla su se četiri jugoslovenska igrača: Jusufi, Perušić, Galić i Kostić.

Dakle, dva bacanja novčića u polufinalu i dvije utakmice u finalu, toliko je trebalo Italijanima za prvu evropsku krunu. Do ove druge, došli su zahvaljujući savremenom fudbalskom ruletu i bravurama golmana Donarume u dvije penal-serije protiv Španije i Engleske.

Još je intrigantnija priča kako su fudbaleri Jugoslavije stigli do prvog i jedinog olimpijskog zlata, na Igrama u Rimu 1960. godine. Napulj je i tada bio poprište ruleta, ali bez penala i novčića.

Tokom priprema u Košutnjaku, niko nije maštao o zlatnoj medalji”, kaže za Sport vedeta te generacije Dušan Maravić.

U jugoslovenskoj štampi nismo imali tretman kao generacije koje su na prethodna tri turnira osvajale srebrna olimpijska odličja”.

Pesimizam je još više uzeo maha poslije otkazivanja Mujića i udaljavanja iz reprezentacije Miladinovića.

”Miladinović je moje godište (1939), ali je bio nestašan. Malo, malo, pa neki incident. Mujić je bio dio tima koji je u Melburnu osvojio drugo mjesto, ali se ne sećam zašto nije putovao u Rim”.

Maravić je odigrao samo utakmice u grupi, protiv Egipta, Turske i Bugarske.

”Išao sam tog ljeta u Njujork na neki turnir sa Crvenom zvezdom, igralo se u nemogućim vremenskim uslovima i vratio sam se iscijeđen kao limun. Naš stručni štab koji su činili Lovrić, Tirke i Nikolić, odlučio je da me u polufinalu i finalu zamijeni Željko Matuš”.

Italijani su imali tandem na selektorskoj klupi (Roko, Vijani), i plejadu mladih igrača koji su par godina kasnije postali asovi svjetskog fudbala (Bulgareli, Trapatoni i 17-ogodišnji Đani Rivera koji je u to vrijeme još uvijek nastupao za Alesandriju).

”Ja bih pomenuo i Burgniča, legendu Intera. Bio je oštar i beskompromisan. Mi smo kao klinci navijali za te italijanske klubove, Milan, Juve, Inter. Imali smo ogroman motiv da pred njihovom publikom potvrdimo moć jugoslovenske škole fudbala”.

 Izvor: Nebojša Petrović

Selektor Italije, čuveni Nereo Roko, osudio je poslije polufinalne utakmice način na koji je organizovan žrijeb za određivanje pobednika: ”To se ne radi u zatvorenom prostoru i u prisustvu samo tri čovjeka. Ovim momcima koji su prolili znoj na terenu, trebalo je bar omogućiti da vide kako se poraz izvlači sa dna nečijeg šešira” – oštro je prokomentarisao Roko.

Poslije 0:0 u regularnom toku i 1:1 u produžecima (Galić-Tumburus), uz dva prekida utakmice zbog nestanka struje, pristupilo se žrijebanju pobjednika.

I opet isto, Italijani imaju jednu, a Jugosloveni drugu verziju priče. Oni tvrde da je Mihajlo Andrejević izvukao papirić, uzviknuo ‘Jugoslavija’ i otrčao da slavi sa fudbalerima, da bi sutradan u italijanskoj štampi osvanuo naslov ‘Gospodine Andrejeviću, zašto niste pokazali papir’.

”Andrejka je 42 godine bio član IO FIFA, uživao je ogroman ugled i bio veoma uticajna ličnost u vrhu Evropske i Svjetske fudbalske federacije. Ne sjećam se procedure žrijeba, ali ne vjerujem da bi se njemu omakla takva greška”.

Mnogo je realnija jugoslovenska priča koja kaže da je predsjednik UEFA Stenli Raus pozajmio Andrejkin šešir za potrebe žrijeba, dok je Umberto Anjeli poput pravog italijanskog džentlmena dozvolio gostu iz Jugoslavije da promiješa papiriće i izvuče pobjednika.

”Andrejka je toliko bio vezan za svoj čuveni šešir, da nije želio da ga ustupi Anjeliju za potrebe izložbe u Muzeju italijanske fudbalske federacije” – potvrdio je Maravić priču koja se može pročitati i u arhivama na Apeninskom poluostrvu.

Svjedoci istorije kažu da su reprezentativci Jugoslavije po povratku sa Olimpijskog turnira bojkotovali novinare i da po izlasku iz voza na Željezničkoj stanici u Beogradu niko nije davao izjave.

”Tačno je da smo ispraćeni skromno i da niko nije vjerovao da možemo do nekog zapaženijeg rezultata u Rimu. Pripremali smo se u Košutnjaku i štampa nam nije poklanjala veliku pažnju kao što je bio slučaj sa generacijama koje su na prethodna tri turnira osvajale srebrnu medalju. Ne sjećam se najbolje tog dočeka u Beogradu, ali je vrlo vjerovatno da se u nama osjećao revolt zbog takvog statusa u javnosti i da zbog toga nismo razgovarali sa novinarima. Nažalost, najviše je oštećena istorija jer je ostala uskraćena za autentične impresije sa lica mjesta o jednom od najvećih uspjeha našeg fudbala svih vremena” – konstatovao je Maravić.

Komentari 0

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Kolumna - Nebojša Šatara

Navijači

MONDO Tim kola

FK BORAC

RK BORAC