Efrem Macijele Sono je trener sa najdužim stažom u fudbalskom klubu, čak 32 godine vodi jedan tim
U vrijeme kad su treneri postali lako zamjenljivi na čelu jednog tima, sjajna priča stiže nam iz Južnoafričke Republike u kojoj je Džomo Sono (70) strateg Džomo Kosmosa već 32 godine. Sono s ponosnom nosi titulu najdugovječnijeg trenera jednog kluba i još važnije je to da ne postoji naznaka da će uopšte doći do smjene na klupi.
Sono je legenda južnoafričkog fudbala, pa je tako smješten i među 50 najboljih igrača svih vremena - što sasvim jasno govori o doprinosu koji je tokom igračke karijere imao u okolini. Doprinos koji je Sono ostvario mjeri se na više načina, najprije kroz reprezentaciju, a onda i kroz klub koji je kupio 1982. Karijeru je gradio u Sjedinjenim Američkim Državama, a onda je po povratku u domovinu riješio da u čast starog tima osnuje novi, sa istim imenom.
Tako je klub koji je nekad nosio ime Hajlens park postao nacionalni šampion 2009. i 2011, zatim je osvojio i Koka kola kup 2002, a godinu dana kasnije i Super osam takmičenje. Klub trenutno živi možda najlošije periode postojanja, pošto igra u trećoj ligi, ali Sono je i dalje trener svog tima. I ne broje se samo osvojeni pehari već i rad sa mladim talentima i otkivanje budućih fudbalera. Tako su Džomovi regruti činili južnoafrički tim koji je osvojio Kup afričkih nacija 1996.
Džomo je samo nadimak
Zapravo - Efrem Macijele Sono, poznat je po nadimku Džomo, a zanimljivo je to da su mu ga nadjenuli saigrači u čast predsjednika Kenije - Džoma Kenijata. U prevodu "džomo" znači koplje, što je još jedna simbolika kad je u pitanju legendarni igrač. Sono možda nije imao najsjajniju generaciju, pa se lako izdvojio u odnosu na saigrače. Zbog toga je uslijedio poziv u Sjedinjene Američke Države gdje je imao priliku da igra sa još jednom legendom - Peleom.
Igrao je za Orlando, Njujork, Kolorado, Atlantu, Toronto, a nema sumnje da mu je Orlando najviše prijao, pošto se u taj klub vratio i 1980. Ukupno je odigrao 81 meč za taj tim i postigao 33 gola. Zahvaljujući uspješnoj karijeri u SAD, vratio se u domovinu i kupio klub.
Odrastao u siromaštvu, pa postao legenda
Sono je rođen u siromašnom mjestu u Južnoafričkoj Republici, u Sovetu. Djetinjstvo buduće fudbalske legende nije bilo bajno, najveći uticaj na odrastanje Džoma imali su baka i deka, otac mu je poginuo kad je imao osam godina, a onda ga je napustila majka koja navodno nije mogla da se brine o sinu.
Tako je još kao dijete morao rano da sazri, prodavao je jabuke i kikiriki, kako bi zaradio novac, a radno mjesto bilo mu je na stadionima i autobuskim stanicama. Usput, više kao razonoda, počeo je da igra fudbal, krenuo je očevim stopama. Tako je i njegova karijera krenula slučajno, ušao je u igru umjesto igrača koji nije mogao da igra. Već tad se vidjelo da mali Džomo ima talenta, pa je vrlo brzo postao i dio ekipe.
Sono je u domovini voljen zbog igračkih dana, ali posebno i zbog velikog broja talenata koji je iznjedrio. Karijeri trenera ozbiljno se posvetio pa su tako čak i talenti iz ruralnih dijelova Južne Afrike dobili priliku da zablistaju na terenu. Mnogi od njih kasnije su izgradili karijere - Filemon Masinga, Helman Mkalale, Mark Fiš, Sizve Motaung.
Nagrada u trenerskom poslu stigla je 1996. kada je bio savjetnik selektoru Klaivu Barkeru, iste godine kad je njihova reprezentacija osvojila Afrički kup nacija. Bio je čak i na mjestu prvog trenera, nekoliko puta - 1998, 2002. i potom 2003, ali u vrlo kratkim intervalima.