Legenda Zvezde otkriva kako je imao dogovor sa Realom, a sa 28 prestao da igra košarku
Tim menadžer Crvene zvezde i reprezentacije Srbije, legenda srpske košarke Nebojša "Neša" Ilić prvi put je otkrio manje poznate detalje iz svoje karijere.
On je u zvaničnom klupskom podkastu priznao kako ga je lična arogancija spriječila da uradi nešto više u reprezentaciji u igračkim danima, ali i da je imao dogovor sa Real Madridom, prije nego što je sa samo 28 godina prestao da igra košarku.
Ilić je sa kadetskom reprezentacijom osvojio evropsko zlato, sa juniorima evropsko i svjetsko (o tom uspehu je i snimljen emotivan film "250 stepenika"), a onda je prešao u A selekciju.
"Imali smo neke pripreme u Vrbasu, mislim da je bila 1988. ili '89. selektor Duda Ivković. On je mene gotivio na neki svoj način, ponikao sam u Radničkom... Stavio me da budem cimer sa Draženom (Petrovićem). I prošli smo jedno dvije-tri nedjelje priprema, ali vidim, mene nema u 12. I ne treba da me bude, naravno, nema nikoga. Tu su Dražen, Raša Radovanović... I dođem ja Dudi i kažem 'Ako se sutra ne budem skidao na utakmici, idem za Beograd'. I on prvo ne vjeruje, misli da je neka šala, to sad ne mogu da mu kažu ni stariji. Uglavnom desi se to, ja pokupim stvari, kažem hvala svima. On mi je rekao 'Sine, nikad ti više nećeš zaigrati za reprezentaciju", ispričao je Ilić.
To je bilo u potpuno pogrešnom trenutku karijere.
"Ja potpisao ugovor sa Zvezdom, zadovoljan, našao djevojku ozbiljnu. To su životne greške. Sljedeće godine je bila Argentina, pa prvenstvo u Rimu, sve turniri gdje sam mogao da budem u priči. Ne da budem u pet-šest najvažnijih igrača, da rješavam, ali da budem tu. To je jedna životna lekcija koju treba da znaju ljudi koji su talentovani. Brzo će proći vrijeme košarke. Treba saslušati starije, koji su imali neko iskustvo. Ja nisam nikog slušao, to je malo… Onako", kazao je Ilić.
I istina je da Ilića nije bilo u reprezentaciji ni krajem osamdesetih ni početkom devedesetih, ali daleko od toga da je završio sa nacionalnim timom, jer je već deceniju tim-menadžer "orlova". A zna se i šta mu je jedna od glavnih uloga i šta najviše donosi svojim karakterom i spremnošću na šalu.
"Ja sam bio menadžer u reprezentaciji i kod Dude. Bio je Duda, pa Saša (Đorđević), sad je tu Igor (Kokoškov). Od svakog trenera naučiš nešto, a mislim i da oni od nas nauče nešto. Ta hemija je jako bitna, sve ekipe u kojima sam ja bio bile su pozitivne. Nisu bile neke teške priče", kazao je Ilić.
On drži dva klupska rekorda po broju postignutih poena na utakmicama. U kupu je dao 42, a u novembru 1992. je u prvenstvenom meču ubacio čak 71! To je bilo na susretu sa Vojvodinom, a Ilić kaže da je imao veliku podršku ekipe.
"Ja sam se provlačio na talenat. Bio je 71 poen protiv Vojvodine, a te sezone sam dao i 50. Bilo je dosta mojih napadačkih kvalitetnih utakmica, imao sam prosjek mislim neka 33. Mislim da je na toj utakmici bilo šest tehničkih na toj utakmici, to je već 12 penala, odnosno 12 poena, jer sam ja izvodio sve penale. Imao sam podršku ekipe, niko nije smio ništa da mi kaže, ha, ha. Sjećam se u jednom trenutku, sredina drugog poluvremena, čujemo '50. poen Ilića', mi se pogledamo, ostalo još 10 minuta… Imao sam podršku ekipe, Sale Obrad je igrao odbranu za četvoricu, Zoki Jovanović isto", kaže Ilić.
U jednoj utakmici je sam sebe uveo u igru.
"Kod Laleta Lučića sam se kladio da ću imati prosjek 33 i držao sam taj prosjek, ali nije niko molio Laleta. I na jednoj nebitnoj utakmici dao sam 31, a vodili smo lagano 15 razlike. Izveo me je dva minuta prije kraja i vidio sam da ide opklada u aut. Pustio je tada Dejana Tomaševića i mlade igrače i rezultat je malo pao, ali nije bio ugrožen. Dejan je imao lijepo dodavanje iza leđa, saigraču ispadne lopta i Lale pozove tajm-aut. I ja kraj klupe priđem Tomaševiću i kažem mu 'Deki, mnogo se ti zajebavaš, ajmo izmjena'. I on je ostao da sjedi, a ja sam ušao na teren. Kada je Lale vidio šta je bilo i da sam na terenu, ja sam ga već dao u polukontri. Vikao je 'Da li si ti normalan?!", nasmijao se Ilić.
Između dva mandata u Zvezdi igrao je za španski Kaseres od 1993. do 1995. Nije trebalo da se vraća na Mali Kalemegdan.
"Maltene je bilo dogovoreno da pređem u Real. Sve završeno i ja ono moje, otišao odmah u Miločer, da 'iskuliram' mjesec-dva. U međuvremenu se sve izjalovilo iz… Kako god. Ja sam tu bio dosta razočaran, jer dvije godine u Realu bi mi bilo možda i nagrada za ovo što sam igrao dobro. Sve se mijenja u sekundi. I ja kažem, 'ajde dosta je bilo i košarke i sve'", priča Ilić o svojoj nesuđenoj prilici da zaigra u "kraljevskom klubu" sa Arvidasom Sabonisom, Džoom Arlaukasom...
Ali, nije tu završio karijeru.
"Ja odustanem i negdje me Kaponja (Dragan Kapičić) nađe, sasvim ni iz čega, i zove me da dođem u Zvezdu. Tu su bile turbulentne sezone, dođe predsjednik, pa ode poslije par mjeseci, ja se ne osjećam kao da sam učestvovao, hiljadu nekih stvari… Polugorak neki ukus, stalno neki problemi. Ja sam digao ručnu. Ne dešava se ništa, ja za Novu godinu odem na Kopaonik i vratim se poslije, bio tu još dva mjeseca da ispoštujem i kažem 'ajde, dosta ovoga'. Ja sam sa 28 godina prestao da igram, a prije toga godinu i po dana se nisam ozbiljno bavio sportom", ispričao je Ilić.
Kao igrač je osvojio titulu sa Zvezdom 1993. a kao tim menadžer je sa crveno-bijelima osvojio pet nacionalnih titula, sedam kupova i četiri ABA lige.
(MONDO)