Gregor Fučka je vjerovatno bio najveća neprežaljena boljka jugoslovenske košarke. Otac Žarko je gledao momka iz Kranja kako 1999. godine uzima zlato zemlji u kojoj je rođen.
Sa Svetislavom Pešićem je pokorio Evropu, a sa Bošom Tanjevićem je imao odnos kao ni sa kim drugim. Sa Dejanom Bodirogom je veliki prijatelj, a većeg rivala od Zorana Savića nije imao.
Rođen je u Kranju, otac Žarko mu je rođen u Trstu, a na kraju je obukao dres Italije i postao legenda. U pitanju je nravno legendarni Gregor Fučka, osvajač Eurobasketa 1999. godine.
Sjajni krilni centar bio je neobična pojava. Na početku karijere je na svojih 215 centimetara visine imao samo 80 kilograma, a počeo je u Ljubljani. Poslije samo dvije sezone vidjelo se kakav je potencijal i dobio je poziv selekcije Jugoslavije. A onda je sve otišlo dođavola...
"Jugoslovenska košarka je bila na vrhunskom nivou, čak sam u početku želio da igram za Jugoslaviju jer je bila jača od Italije. Jugoslavija je uvijek bila na vrhu. Imao sam san da igram za tu reprezentaciju, ali baš te godine kada sam trebao da učestvujem na turniru u Manhajmu, nisam mogao da idem. Imao sam problema sa leđima. To je bilo razočaranje i nesreća, ali mi je omogućilo da budem izabran za Italiju", ispričao je jednom prilikom Fučka.
Boša ga odveo u Trst i ubijedio
On je 1990. godine prešao u Trst, a kako je počeo raspad Jugoslavije Italijani su to iskoristili. Imali su i keca u rukavu, u vidu Bogdana Tanjevića. Fučka ne samo da je ostao punih 12 godina u italijanskoj košarci nastupajući za Trst, Olimpiju i Fortitudo, već je postao i lider reprezentacije.
"Samo jedan nastup za Jugoslaviju bio bi dovoljan da se udaljim od italijanske reprezentacije. Kasnije me Bogdan Tanjević ubijedio da predstavljam Italiju. U Trst kod Tanjevića sam došao sa 17 godina i ubrzo sam počeo da igram za mladu reprezentaciju Italije sa kojom sam osvojio Evropsko prvenstvo”, rekao je Fučka.
Odmah uzeo zlato i udario na Jugoslaviju
Već 1990. godine na U18 prvenstvu Evrope u Holandiji donio je prvo i jedino zlato ikada Italijanima. U finalu su savladali Sovjetski Savez 92:79, a on je nagovijestio da će biti najsvjetlija tačka italijanske košarke u narednoj deceniji. Za seniorsku repezentaciju 1995. godine i odmah je udario na Jugoslaviju. U grupnoj fazi je izgubio 87:74, a bio je jedini od Italijana koji je pružao otpor. Dao je 19 poena uz 10 skokova.
Sale ga razbio, ali je uzeo zlato
Na Eurobasketu 1997. godine konačno je došao do medalje pošto je sa Italijom bio drugi. Opet je igrao protiv Jugoslavije u grupi i ovoga puta pobijedio, mada je sada u njegovom timu bio legendarni Karlton Majers.
Iz druge runde su Italijani izašli kao prvi, a ponovo su se našli u finalu. MVP takmičenja Saša Đorđević je uz Dejana Bodirogu i Željka Rebraču bio u idealnoj petorci a Italija je postigla jedva 49 poena u fnalu. Fučka - 12 za 34 minuta.
Osvetu je dočekao 1999. na Eurobasketu gdje je njegova Italija savladala Jugoslaviju u polufinalu 71:62, a Fučka je bio najbolji u tom meču sa 17 poena i 5 skokova. Ovoga puta je on bio MVP, u idealnoj petorci su se našli Andrea Menegin i Karlton Majers, a tu je bio i Dejan Bodiroga.
Sa Bodigorom prijatelj, sa Savićev najveći rival
Sa Svetislavom Pešićem kao trenerom i Dejanom Bodirogom osvojio je Evroligu sa Barselonom 2003. godine. U finalu su dobili Beneton 76:65, a upravo su Bodiroga i Fučka bili glavni. Srpski igrač je postigao 20 poena uz 8 sklokova, a Fučka je uz 17 poena dodao 6 skokova. Sa druge strane stajali su Trajan Lengdon, Tajus Edni, Horhe Karbahosa, Denis Markonato, Krešimir Lončar, Manučar Markoišvili i na klupi Etore Mesina.
“Postojala je ogromna tenzija u tim mečevima. U sezoni 1997/98, jedna od najzapaženijih scena u duelima protiv Virtusa bila je tuča koja se dogodila na kraju prvog meča četvrtfinala Evrolige. Sve je počelo kada sam bacio loptu ka Saviću, sa kojim sam već imao sukob u finalu Evropskog prvenstva. Tada je prišao i Alesandro Abio i situacija se zakomplikovala i poslije su se desila i isključenja. Da ne zaboravim da sam tada sa Abiom bio saigrač u reprezentaciji Italije, a on takođe i živi u Bolonji pa se ponekad i sretnemo. Sada Savić i ja imamo dobar odnos. Za mene se rat završava na terenu, na kraju meča pružimo ruke i možemo da idemo zajedno na ručak. Košarka je takva”, prisjetio se Fučka duela sa Zoranom Savićem tokom igračke karijere u Italiji.
"Kari je na mene ostavio dubok trag"
Iako je naravno Boša Tanjević kao trener i selektor najviše vremena radio sa gorostasnim Slovencem kao poseban uticaj uvijek je pominjao Svetislava Pešića 215 centimetara visoki centar.
"Boša Tanjević je bio prvi koji mi je dao mogućnost da igram u prvoj petorci. Vjerovao je u mene. Sada je vrlo teško da tako mladi igrači dobiju takvu šansu. Tu je, naravno, i Svetislav Pešić sa kojim sam u dresu Barselone 2003. osvojio Evroligu. Ostavio je dubok trag na mene i jedan je od najboljih trenera u mojoj karijeri", naveo je Fučka.
Na kraju je u dresu Italije dao 1.889 poena, što ga je uvelo u 10 najboljih strijelaca u istoriji reprezentacije. A jedna povreda ga je sprečila da zapravo nosi dres Jugoslavije.
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!