Dejan Borovnjak ima priču o kojoj se zna mnogo manje nego što bi trebalo. O Milojeviću i Pekoviću, Šuputu, Guroviću i Partizanu kakav je bio nekada. O medaljama koje je donio Srbiji i najtežoj bolesti i nepravdi koje je pobijedio u tišini.
Sa nekadašnjim članom trofejnih generacija Partizana pričali smo nekoliko sati prije vijesti da je Željko Obradović podnio ostavku na mjesto trenera crno-bijelih. Pitali smo ga kako se njemu čini ono što vidi na terenu.
"Oduvijek sam navijač i pratim Partizan. Bio sam na posljednjoj utakmici sa Studentskim centrom. Htio sam da odem na ABA ligu, da sjednem na miru. Kada si bliže, na terenu se vidi mnogo nekih stvari. Komunikacija igrača, govor tijela, da li podržavaju jedan drugog. Mislim da trenutni skor nije toliki problem koliko ta igra i to koliko nisu u formi. Nekako nisu povezani, sinhronizovani, dosta igrača je ispalo iz individualne forme, a samim tim i timske. Ne djeluju da ginu jedan za drugog. To mi najviše smeta. Imao je Dule Vujošević jednu rečenicu koju je ponavljao, da je ekipa postava podmornice i da kad jedan pogriješi svi su mrtvi. To se nama urezalo jer nam je ponavljao mnogo puta", kaže nam Dejan Borovnjak u intervjuu za MONDO o onome što vidi u igri crno-bijelih.
U vrijeme kada je on igrao za crno-bijele sve se takođe vrtelo oko trenera. Pa šta je to Duško Vujošević imao?
"Imao je hijerarhiju i disciplinu. Znalo se ko su nosioci igre, znalo se šta radimo mi klinci kad ulazimo. Nije bilo pogovora da smo mi nezadovoljni nečim. To se brzo sasijecalo. Imao je sistem koji je funkcionisao na duže staze. Ovo danas mi se čini da je od sezone do sezone. Nekako nema sistema da se jedan mlad igrač izgura dvije-tri godine, da mu se da pravo na grešku jer svi hoće odmah rezultat. Ako su nezadovoljni ove sezone žele rezultat odmah sljedeće. Veći su budžeti, sve je transparentno i navijači sa strane to vide. Veći je pritisak na timu", smatra Borovnjak.
Šta je sa Džabarijem Parkerom?
Mnogo se priča o Džabariju Parkeru i njegovoj igri.
"Kao što sam rekao mislim da treba da pronađe pravu formu. To je vrhunski igrač, napadač prije svega. Vidimo svi da u odbrani ima određene probleme. Ono što je očigledno je da nije u formi, treba da pronađe ulogu u ekipi i da bude lider. Zato je i doveden."
Sada je raspored zaista nemilosrdan i ovih nedjelju dana koje sada ima Partizan su rijedak period u sezoni bez dvije ili čak tri utakmice u nedjelju dana. Koliko to utiče na sam kvalitet košarke?
"Sigurno da raspored utiče na kvalitet igre. Prije svega vidimo dosta povrijeđenih igrača, što znači da su umorni, to je jasno. Ko igra dva puta nedjeljno je i ok, ali kada dođe duplo kolo to je previše iscrpljujuće. Nema vremena za pripremu utakmice, pa ni za oporavak. Malo je i mentalni haos igraču koji na primjer u utorak odigra loše, pa u četvrtak opet igra. Treba da se dosta radi na mentalnoj, fizičkoj pripremi i sadašnji ritam je dosta jači nego tada dok sam ja igrao", iskren je Dejan.
Još dok je on igrao na vrhunskom nivou košarka je krenula da se mijenja, pa je tako i naš sagovornik sa svojim 210 cm morao da "odustane" od igranja četvorke.
"Košarka se mnogo mijenja. Što se tiče Evrope prvu veliku je promjenu donio Kajl Hajns kada je sa 198 cm igrao centra. Osvojio je titule sa Olimpijakosom i CSKA i promijenio je igru. Treneri su vijdeli da mogu sa niskim, snažnim centrom da preuzimaju i da na taj način uspore protivnički napad. Ja se sjećam mi smo u tim godinama preuzimali posljednjih četiri-pet sekundi napada. Prije toga si tjerao protivnika da traži rješenja i tjerao si ga na teži put. To je bila velika promjena. Samim tim su se pomjerile malo klasične pozicije. Ja sam čak u drugom dijelu karijere igrao peticu i bolje sam prolazio na petici, jer sam tu koristio brzinu i šut spolja. Danas plejmejkere imate od niskog Karlika Džounsa do Egzuma. Ogromna je razlika. Dobro je što je košarka napredovala, što treneri mogu da kombinuju na terenu, ali sa druge strane te pozicije su se izgubile."
Odeš u Kosjerić, ako dobiješ ne izlaziš iz hale
U doba kada golobradi mladići redom idu na koledž nema više projekata kakav je bio drugi tim Partizana koji je igrao niže lige. Jednoj generaciji to je bilo nezaboravno iskustvo. Kako košarkaško, tako i životno.
"Odmah da kažem, to je bilo neprocjenjivo. Opet se vraćam na sistem Partizana. Prošli smo kadete i juniore, pa smo kao juniori gurani u vatru da igramo u mladom timu koji je igrao drugu srpsku ligu, pa prvu srpsku ligu, čak jedne godine i prvu B. Ti sa 16-17 godina igraš protiv igrača koji imaju 35-40 i znaju da igraju košarku. Prodaju ti fore, finte, uhvate te za ruku, nije lako dati koš. To je nama bilo sjajno iskustvo. Mi smo trenirali sa prvim timom koji je imao utakmice u srijedu i subotu, a onda smo u nedjelju igrali za drugi tim.
Sjećam se utakmice za ulazak iz Prve Srpske u B ligu, gostujemo u Kosjeriću, To je mala sala, možda 500 ljudi. Ljudi su došli nabrijani jer dolazi Partizan 2. Jedva smo dobili! Publika ti viče iza klupe, izvodiš aut gađaju te, ima svega. Kao u Zadru u onim malim Jazinama stojiš kod aut linije, osjetiš na vratu kako te pljuckaju, gledaš što prije da izvedeš aut. To iskustvo koje prođeš očvrsne te i spremi te za seniorsku košarku", prisjeća se dana u B timu crno-bijelih pa nastavlja:
"Uglavnom je po provinciji bilo teško igrati. Sam put do tamo - ideš autobusom na dan utakmice. Nema tu dan ranije, pa u hotel, pa odmor. Odeš tamo, pola sata odmor, ulaziš odmah u halu. Oni viču, bacaju svašta na teren, prekida se utakmica... To je odlučujuća utakmica za ulazak u viši rang. Zbog imena Partizana dođe cijeli grad na utakmicu. Pritisak je na sve po redu i ide ona priča - ako dobiješ nećeš izaći iz sale. Bilo je jako zanimljivih utakmica. Teško je bilo igrati u Kraljevu protiv Sloge i Metalca, u Čačku protiv Borca."
Mnogi kažu da je u košarci to najteži prelaz, da je lakše otići iz ABA u NBA ligu nego iz juniora u seniore.
"Nije isti sport. Junior si i nikada nisi igrao protiv starijih, snažnijih, iskusnijih. Taj prelazak je mnogo značajan i težak. Meni je bila panika i strah kada sam išao na trening prvog tima. Strah od greške. Nije bilo lako. Srećan si kada ideš na trening prvog tima, ali je uvijek u glavi oprez, dupla koncentracija kada treniraš. Ne smiješ da pogrešiš, moraš starijeg da ispoštuješ, tačno se znalo ko šta smije da radi. Svaki mali eksces je bio u startu kažnjavan. Bilo je svega, a iskustvo igranja u tim nižim ligama je neprocjenjivo. Daje ti samopouzdanje, daje ti sigurnost. Ako ti ne igraš, trening nije dovoljan da dobiješ samopouzdanje i sutra kada dođe neka bitna utakmica da si siguran."
Miloje? Sad pričam sa sjetom o njemu
Proći ćemo kroz četiri seniorske sezone Dejana Borovnjaka u Partizanu i vidjećete da tu ko je dobio minut na četvorci morao je biti paklen igrač. Prva konkurencija? Dejan Milojević.
"Nevjerovatan igrač, čovjek saigrač, sad pričam sa sjetom o njemu. On i Predrag Šuput su meni ostali u sjećanju jer su zajedno igrali, a bili su kao blizanci. Mnogo jaki, sjećam se da su ponekad znali da uhvate mene i Novicu poslije treninga da igramo dva na dva. Ne možeš da im uđeš u reket. Probaš na koš sijeku ti ruke, hoćeš na skok, on te drži sa jednom rukom, ovamo hvata i daje ti koš. Baš je smiješno bilo kako smo delovali. Tad sam imao oko 94-95 kg, a oni u punoj snazi. Njih dvojica su baš uticali na nas, malo kroz šalu, malo kroz treninge i sparinge", sjeća se dana pod košem sa Predragom Šuputom i Dejanom Milojevićem Dejan Borovnjak.
Iako su svojom sirovom snagom Milojević i Borovnjak ostavili utisak, zna se ko je bio najjači. To kažu čak i Amerikanci.
"Što se tiče snage ubjedljivo prvi je bio Peković. On je bager, on nosi. Imao je baš prirodnu snagu. Kad je došao u Partizan praktično nije radio vježbe za noge. Imao je mnogo jake noge bez vježbi, a onda kad je krenuo da radi nisi više mogao da ga pomjeriš. Iako je on uglavnom koristio desnu ruku ispod koša, nisi mogao da ga zaustaviš. Znao si da će da krene na desno, ali te uhvati na lakat i to je kraj. Što se tiče njega u sjećanju mi je utakmica kada sam otišao iz Partizana. Igrao sam u Panioniosu i u grčkom plejofu smo igrali sa Panatinaikosom. Tada sam prešao da igram više peticu i zaustaviti njega kada se zatrči u kontri bilo je nemoguće. Vidiš da se zatrčava na tebe i ne znaš šta da radiš. Ne znam gdje ćeš, šta ćeš. Da se postaviš za faul u napadu - ne pomišljaš. Iznose te napolje. Mogao si samo da napraviš faul ili da dođe neko udvajanje. "
Bilo je velikih povrataka u srpsku košarku tih godina, a sigurno je najveći bio - dolazak Milana Gurovića među crno-bijele.
"Ostala mi je u sjećanju ta utakmica protiv Cibone gdje ga čitava hala podržava, drži one postere zbog njegove čuvene tetovaže. Bio je pojam, gledao si ga kako rješava utakmice u reprezentaciji, a sada je sa nama klincima tu bio u svlačionici. Došao je on kao jedan od najvećih igrača u reprezentaciji. Bili su tu Nikola Lončar i Predrag Drobnjak tih godina kao velika imena. To su bili igrači koji samom pojavom stavljaju do znanja ko su i šta su i da moraš da ih poštuješ. Ali su bili opušteni, mogao si da pričaš sa njima, nije bilo: 'ti mali ćuti tamo.'"
Sada je zaista uživanje slušati kada Predrag Drobnjak priča o košarci.
"Lijepo priča, razumije se u košarku. Tako je i igrao. Nikada nije srljao, bio je timski igrač koji uvijek može da pomogne ekipi. Takva je ličnost. Daje odlične savjete, mnogo se razumije, mnogo prati košarku i mi smo mnogo učili od njega."
Morali smo da pitamo i za tuču u meču sa Hemofarmom, čiji je glavni akter bio upravo Dejan Milojević...
"Mi smo utrčali sa klupe svi. Vrlo brzo se odvilo, trajalo je možda minut. Svi trče tamo-ovamo, guranje, pomaganje svom saigraču, rastavljanje, gdje praktično ne znaš koga da juriš. Jedan šutira drugog na kraju terena, treneri nešto pokušavaju da razdvoje... Bilo je haotično, nije za primjer nikome i to ne treba da se dešava, ali u tom žaru borbe svi žele da pobijede", ističe za MONDO Dejan Borovnjak.
"Ajde vi Duletovi, stalno se nešto žalite"
Poslije četiri sezone i pregršt osvojenih trofeja ipak je odlučio 2009. godine da je vrijeme da se nastavi dalje. Potpisao je za Vojvodinu koja je te godine bila poslednja u ABA ligi.
"Mislim da sam nekoliko mjeseci prije kraja sezone želio da odem. Bilo mi je predugo da čekam neku pravu šansu. Imao sam 22-23 godine i ako presjediš još dvije-tri sezone teško ćeš se probiti posle. Imao sam želju da igram, jer sam znao da mogu. Partizan jeste bio na vrhunskom nivou, ali u tom slučaju moraš da odeš korak unazad da bi se negdje razigrao, stekao dodatno samopouzdanje, pokazao sebe u drugom svjetlu. I onda da se zaobilaznim putem vratiš na taj nivo, što sam se ja kasnije i vratio.
Isticao mi je četvorogodišnji ugovor i Partizan mi je nudio produžetak, ali nije mi bila opcija da ostanem. Procijenio sam da ako do sada nisam dobio neku značajniju ulogu ne vidim da ću je dobiti. Poznavao sam Duleta sve bolje i bolje, ciljevi su bili sve viši i viši. Novica je ostao godinu poslije mog odlaska i to mu je bila najbolja sezona poslije koje je otišao u Real. Procjena i taloženje sitnog nezadovoljstva je sigurno uticalo da donesem tu konačnu odluku i potražim klub gdje ću igrati. Gjde opet ideš u neki rizik, ne znaš šta te čeka, ideš u potpuno nove sisteme. Vojvodina je došla kao dobar izbor, pokazalo se", prisjeća se odluke da napusti Partizan nekadašnji krilni centar.
Iz stabilnog kluba koji je iz godine u godinu napredovao otišao je u dosta drugačiju sredinu.
"Odlučio sam se za Vojvodinu gdje sam došao željan igre. Mnogo željan i gladan da igram. Došao sam iz sistema u potpuno druge stvari. Promijenili smo tri trenera - Sretenovića, Minića i Đurovića. Svako je imao nešto svoje i bilo je baš turbulentno. Dosta igrača je promijenjeno, sa rezultatima se išlo gore-dole, timski rezultati nisu bili baš najbolji na kraju. Ja sam iz velike želje i ogromnog samopouzdanja krenuo da igram dobro. Imao sam nekoliko baš dobrih utakmica gdje u tom momentu misliš da si katastrofa, da ne možeš da se digneš. Onda dođe neka dobra utakmica pa pomisliš da si super, da tako može svaka", ističe on.
Tada igračima iz Partizana nije bilo lako kada odu u drugu sredinu. Drugačije su ih posmatrali, čak pomalo ispod oka.
"Sjećam se da su me saigrači dosta tako gledali. 'Ajde ti Duletov iz Partizana, nemaš ti pojma. Ne znaš ti šta je ovo, stalno neki alibi, žalite se na sudije'... Mi smo jednostavno bili u sistemu da vjeruješ da su protiv tebe i sudije, navijači i svi. Dođeš u Vojvodinu gdje je mnogo manji pritisak, gdje su igrači opušteniji... Ako izgubiš tuguješ malo. Jedan dan, čak ni jedan dan nego jedan sat. Oni izgube, pa izlaze u provod. Meni je bilo besmisleno da poslije poraza izađem u grad. Tako sam se ponašao, dolazio sam neraspoložen na treninge. Jednostavno to doneseš sa sobom iz Partizana gdje je mnogo toga bilo zabranjeno, pogotovo nama mladima."
Najjači univerzitetski tim ikada
Malo ko sada pamti, ali Dejan Borovnjak je svojoj zemlji donio dvije medalje. Na Univerzijadama 2007. i 2009. srpski tim je prvo bio srebrni na Tajlandu, a onda zlatni u Beogradskoj areni. Iako univerzitetska reprezentacija - nije bilo pomišljanja o tome da li da se prihvati taj poziv.
"Meni je od početka treniranja košarke san bio da igram za reprezentaciju. Nisam toliko maštao o NBA ligi nego o reprezentaciji. Počinjao sam u godinama kada smo od '95 do 2000. sa reprezentacijom imali mnogo uspjeha. Mnogo idola, vrhunskih igrača je tu bilo. Ureže ti se da ti kao dijete želiš da si tamo. Kada te pozove bilo koja reprezentacija, ne razmišljaš. Igrao sam za pionirsku, kadetsku, to ti je privilegija i cilj. Neka druga energija vlada u reprezentaciji. Svi su zajedno, podržavaju jedni druge, bore se za isti cilj. Ne plaća te ta zemlja da igraš, nego ideš srcem jer voliš i želiš, Nisam razmišljao da sam umoran i preskočiću, odmoriću se da se spremim za novu sezonu", kaže za MONDO Dejan Borovnjak.
Put na Tajland bio je prava egzotika. Na kraju je vidio jako malo Bangkoka, ali se vratio sa srebrom oko vrata.
"2007. i Tajlanda se sjećam kao putovanja na neku novu destinaciju. Vlažnost vazduha katastrofa, jedva dišeš kad si napolju. Neki uslovi na koje nismo navikli. Odlično smo dogurali, uzeli srebro. Sjećam se karantina kod trenera Kesara. Bili smo smješteni daleko od Bangkoka, a htjeli smo da odemo i da vidimo taj grad. Bili smo u takvom karantinu do posljednjih dana, da nismo smjeli da maknemo. Sve radi odmora, koncentracije i rezultata. Posljednjih dan i po smo otišli na brzaka do grada, da malo vidimo svijeta", prisetio se on.
Kada pogledate 2009. godine sastav te Srbije vidjećete da je to pola seniorske reprezentacije. Igrali su Mačvan, Bjelica, Kešelj, Raduljica, Simonović, Štimac, Paunić...
"Što se tiče Beograda 2009. sjećanja su ljepša. Zlato je osvojeno, nova arena je sagrađena. Ljudi su došli da nas podrže, tada se mijenjala reprezentacija malo. Iz naše ekipe je četiri-pet igrača priključeno seniorima. To je pokazatelj da je to bila jako ozbilna ekipa i zasluženo je osvojila zlato. Druge ekipe su došle sa profesionalcima, ne sa studentima. Ozbiljni igrači su dolazili. Te igre su dosta značile, to je bilo kao neko malo Svjetsko prvenstvo. Nova arena, u finalu je bila puna hala, zaista posebno iskustvo."
"U Pioniru ti se teren smanji"
Poslije sjajne sezone u Vojvodini prirodno je došao poziv iz inostranstva. Teško da je mogao da odabere teži izlazak van Srbije od Lijetuvos Ritasa i Rimasa Kurtinaitisa.
"Prva godina mi je bila mnogo teška i čudna. Prvi izlazak iz zemlje, a imao sam mnogo teškog trenera. Rimas Kurtinaitis je kao igrač bio pojam, ali je bio je mnogo striktan, agresivan. Kretali smo jutarnje treninge bez zagrijavanja. Bila su to neka pravila gdje možeš da se povrediš u sekundi", priseća se Borovnjak koji je odmah osjetio šta znači igrati protiv Partizana u "Pioniru".
"To je bio mnogo čudan osjećaj, mislim da sam odigrao mnogo loše. Teren ti se u "Pioniru" nekako smanji, izgubiš kontrolu igre, samopouzdanje. Tu su ti svi ljudi koje znaš, bilo je baš teško da se igra."
Nakon šest mjeseci napustio je tim i otišao u Panionios, a onda je uslijedila sezona u Arisu. Iz ove perspektive taj tim je bio - evroligaški.
"Igrao se Evrokup i trener je napravio super ekipu. Mladi Kostas Slukas je toliko radio van treninga, toliko je vodio računa o individualnom usavršavanjju, o vježbama u teretani, ostajao da vježba ove šuteve što sad pogađa, pikenrol je usavršavao do detalja. Mnogo mi je drago što je uspio jer jeste imao talenat, ali je uspio ogromnoim radom. Bio sam svjedok toga. Odličan momak van terena, timski igrač na terenu.
Pi Džej Taker je došao kao zvijezda i tako se ponašao. Izlazio je na teren sa samopouzdanjem, van terena se uvijek tako postavljao. Bio je lider, vođa u ekipi, uzimao je odlučujuće šuteve. Malo je čudno što je mijenjao patike svako poluvrijeme. Za trening ove, za utakmicu druge, pa je mijenjao boje, pa je plitke patike nosio. U rancu non stop nosi po dva-tri para. A Brajant Danston? On je djelovao nesnađeno. Znao je da igra, ali nekako nije mogao na utakmicama da se snađe iako je izgledao solidno na treninzima. Ovako super tip da se izađe na piće sa njim."
Nije Džejsi kao Tripković, on se rodio sa tim
Znao je da bira gdje će da živi naš sagovornik, pa nije mogao da promaši - Kanare. Pričali smo i sa Oliverom Stevićem kako je živeti tamo, potvrdio nam je i Dejan Borovnjak.
"Broj jedan mjesto za život. Las Palmas, ljudi raspjevani, raspoloženi, svi hoće da ti pomognu. Nema zime, idealna temperatura i ljeti, nikad nije prevruće. Vlažnost vazduha sjajna, turistička sezona 12 mjeseci, raspoloženje ljudi uvijek raspjevano, raspoloženo. Prvi put sam igrao nedjeljom u 12. Bilo mi je teško da se priviknem, ali sjajno mi je bilo. Ti ideš u 3 popodne sa njima na ručak. Ako si pobijedio fešta je, ako si izgubio nema veze. Žao mi je što nisam duže igrao u Španiji."
Zakačio je tu neke jako poznate face...
"Sadašnji trener Valensije Pedro Martinez je bio tu. Zahtjevan, studiozan. I saigrač jedan od legendi španske lige Džejsi Kerol. Nevjerovatan tip. Čovjek koji je malo dodatno radio na tom šutu, to je njemu bilo urođeno. Nije on ni blizu radio kao Slukas ili Tripković. Nevjerovatno smiren tip, kada u Realu ne igra dvije četvrtine, uđe u trećoj i pogodi", priseća se Gran Kanarije i Džejsija Kerola, pa nastavlja:
"On je Mormon, iz Jute je i oni koliko znam jedan dio primanja daju crkvi. Imaju pravila ponašanja, bez alkohola, bez grešnih misli. I stvarno to poštuju, jednom smo bili na porodičnoj večeri, ćerka njegova je nešto rekla i on je odmah reagovao. Vrlo prijatan čovjek, super tip za druženje i vrhunski igrač."
Kako je otkrio tumor i zbog toga dobio otkaz
Već na Kanarima je prešao sa četvorke na peticu, polako se spremalo ovo što sada gledamo svuda u Evropi - niže petorke sa centrima koji šutiraju trojke. A onda ga je Miško Ražnatović ubedio da ode u drugu ligu.
"Nije mi bilo jasno zašto idem iz španske lige, prije toga Litvanije i Grčke. Evrolige i Evrokupa, u drugu italijansku ligu u neki Brindisi. Miško Ražnatović mi je to pojasnio i motivisao me da prihvatim ponudu. Ekipa Brindisija je ispala iz prve lige i imala je ambiciju da se odmah vrati u prvu. Uložili su veći novac nego što je standard za drugu italijansku ligu. Jedan od saigrača mi je bio Aleks Renfro. Došao je iz Zagreba i nekako smo kliknuli. Bio je ljevoruk, meni je bila jača desna i izborili smo plasman u prvu ligu. Cilj je ostvaren. Život u Brindisiju je sjajan. slično kao u Gran Kanariji. Na moru. bez žurbe, podrška na svakom koraku. Odeš u grad, časte te, ne platiš ručak. Bilo je svašta nešto što ti doprinosi da se sjajno osjećaš."
Ipak, nije bilo lako. Promijenio je ulogu, postao ključni igrač i od njega se očekivalo mnogo. Uz stres iz ranijih sezona, to je dovelo do zdravstvenih problema.
"Bila je mnogo stresna sezona jer sam imao pritisak da budem noseći igrač dok nisam shvatio da moram iz uloge timskog igrača da pređem u ulogu startera koji ne smije da griješi. Koji mora da vodi, koji ne smije da napravi pet faulova, a mora da igra agresivno u odbrani. Mnogo toga mi se promijenilo te sezone gdje je to kasnije vjerovatno bio okidač tumora štitne žlijezde koji sam otkrio sasvim slučajno", prisjeća se najdramatičnije epizode u svom životu Dejan Borovnjak za MONDO.
Nije se dugo znalo za tu njegovu životnu dramu, ali sada je pristao da nam ispriča šta mu se desilo. Nadamo se da ova lekcija nikome neće biti potrebna, ali pouka je - pregledajte se i razgovarajte.
"Otkrio sam ga ljeto prije toga. Vraćam se na Ritas i taj stres od ranije. Dosta sam emotivno doživljavao sve te teške trenutke, ali sam većinu stvari zadržavao u sebi. Nisam dijelio to sa bliskim osobama, što je bila greška. Nisam imao izduvni ventil. Sezonu pre Brindisija sam prvi put otkrio nešto kao zrno graška u grlu. Da me malo steže u grlu, da mi smeta. Mislio sam da je to prolazno, da sam prehlađen. Rutinskim pregledom nakon sezone u Gran Kanariji sam otkrio da imam tumor velilčine zrna graška koji mi smeta prilikom gutanja. Rečeno mi je da nije strašno. Da mogu da nastavim da se bavim sportom i dalje, ali da se redovno kontrolišem i da ne zanemarim to.
Došla je sezona u Italiji u Brindisiju sa mnogo stresa, odgovornosti. To je vjerovatno bio okidač da se stvari pogoršaju. Došao sam i prvih mjesec i po dana nisam otišao na pregled jer sam smatrao da je sve u redu. Završio sam ljetni odmor i pripreme za sezonu, ušli smo u prvu ligu. Trebalo je da igram prvu ligu za Brindisi, međutim kad sam krajem juna otišao na pregled hirurg je rekao da moramo hitnu operaciju da odradimo. Tako je i bilo, hitno sam operisan u roku od sedam dana i oporavak je predviđen na dva mjeseca. I onda krećem da ulazim u košarkaški trening i vraćam se u formu za neka dva mjeseca, znači prije Nove godine", ispričao nam je Dejan Borovnjak. Ipak, nije tu bio kraj...
"Poslao sam sve izvještaje ljekara, specijalista, gdje to u klubu nisu uvažili iz nekog njihovog razloga. Poslali su neki lažni izveštaj specijaliste iz Rima koji je rekao da najmanje godinu dana, a možda i cijeli život neću moći da se vratim na teren jer je atipična povreda za sportistu. Ne zna se šta će biti sa mojim tijelom. Ugovor je raskinut. U tom momentu nisam obraćao pažnju, nije mi to bio prvi cilj. Znate - bolestan čovjek ima samo jednu želju. Meni je nekako od prvog trenutka cilj bio da se vratim što prije. Dobra stvar je bila što ja nisam znao koliko je to opasno. Nisam ulazio u detalje, više su brinuli moji najbliži nego ja sam."
Samo mi je bilo bitno da igram, bilo gdje
Iako tek operisan, umoran i bez kluba, znao je da sa košarkom nije gotovo.
"Prvo mjesec-dva nisam smio da potrčim, samo sam smio da šetam i izgurao sam to relativno brzo i lako. Osjećao sam se jako umorno i bez energije. Izgubio sam snagu, više sam fizički pao nego mentalno. Ostao sam bez kluba i u toj zdravstvenoj situaciji nisam znao šta da očekujem od sebe, ali sam bio ubijeđen da ću da se vratim", istakao je naš sagovornik.
Kada su krenuli treninzi i kada je osjetio da mu se vraća snaga samo je htio da se vrati na teren. Ništa drugo nije bilo bitno - ni koliki je ugovor, ni gdke će igrati...
"Krenuo sam sa treninzima i do prvog decembra bio ful spreman kao nikad prije i mnogo motivisan. Kao da nikada nisam igrao, tako sam želio da se dokažem. Nije me zanimao ni klub, ni visina ugovora, samo da se vratim. U novembru mi je agent rekao da ima ponude klubova, ali da nisu sigurni jer me nisu vidjeli na terenu. Nije to tipična povreda. Otišao sam u grčku ligu mjesec dana, samo da se pojavim, da me vide na parketu, da mogu da trčim. Kada su vidjeli da sam zdrav i prav, da mogu da igram došla je ponuda iz Zelene Gore. Otišao sam tamo i u prve dvije utakmice poljske lige sam dao 50 i nešto poena, mislim da držim i neki rekord. Igrali smo sjajno, osvojili smo prvenstvo i kup Poljske, osjećao sam se super. Nije mi bilo bitno ni koliki mi je ugovor, ni da li sam plaćen na vrijeme, samo sam htio da se vratim na taj nivo."
U tom trenutku uz najbolje igrače Valtera Hodža i Olivera Stevića u timu je bio i Mateuš Ponitka. A šta sa njim nije kliknulo u Partizanu?
"Mislim da nije imao tu slobodu u igri kao što je imao tada i u reprezentaciji. Nije mu pronađena odgovarajuća uloga ili se on nije adaptirao. On je tada u Zelenoj Gori isto kao Slukas mnogo radio i ostajao van treninga. U radu sa Sašom Filipovskim je mnogo napredovao u šutu, a imao je uvijek sjajan prodor, znao je da razigra saigrače i bio je odličan defanzivac i atleta. Kada je nadogradio šut na to napredovao je u karijeri", prisjeća se svog saigrača i kasnijeg košarkaša Partizana Dejan Borovnjak.
Borovnjaci i dalje jašu
Košarka je u porodici Borovnjak sveprisutna. Dejana svi znaju, a njegov brat Saša je izabrao nešto drugačiji put. Bio je MVP, reprezentativac, a i dalje igra košarku.
"Saša je aktivan. Imao je drugačiji put od mene. Završio je srednju školu i koledž u Americi, vratio se i lutao nekoliko godina. Pronašao se u Portugalu, odigrao tamo pet vezanih sezona odlično. Dobio je državljanstvo Portugala i igrao je za reprezentaciju. I dalje je tu na spisku, ali nije prioritet jer trenutno igraju neki Amerikanci. Aktivan je i igra za Temišvar. U Portu je bio MVP, najbolji stranac, prva petorka lige... Dobro igra, dobro se osjeća, zdrav je, vidjećemo. Dokle bude želio da igra, ali se osjeća super. Drago mi je da je došao malo bliže Srbiji", ističe Dejan Borovnjak, ponosni stariji brat.
On i Saša odrasli su u Srbiji, a njihova porodica se na vrijeme sklonila od vihora rata i svih problema devedesetih. Zapravo, odrasli su vrlo običnim detinjstvom, koliko je ono moglo biti takvo u Srbiji tih godina.
"Rođen sam u Kninu, majka mi je iz Dalmacije, ali smo svi zajedno živjeli u Bugojnu jer je otac odatle. Iz Bosne smo izbjegli '92 pred početak nemira i svega kada sam imao šest godina. Pomogli su nam prvih godina rođaci i prijatelji. Roditelji su se trudili da nas ne opterećuju teškim vijestima. Prolazili smo djetinjstvo kao i sva djeca, bez puno priče o politici. Tek sam kasnije razgovarao sa roditeljima o svemu što se dešavalo. Što je i ispravno, da razumiješ na pravi način kakva je opasnost bila, šta se desilo i kako smo izašli iz toga."
Ko je danas Dejan Borovnjak?
"Bavim se turizmom na Zlatiboru posljednjih šest-sedam godina i nekretninama u Beogradu. Trenutno je košarka u drugom planu, ali je želja da se vratim na neku funkciju u sportu. Ne vjerujem da će to biti trenerska, ali nikada ne reci nikad. Više bi mi ležala neka funkciija u organizaciji i mislim da imam sposobnosti za to.
Turizmom na Zlatiboru sam počeo da se bavim prije šest godina, ovo je sedma. Izdajem smještajne jedinice, apartmane, kuće u prirodi, hotelske i vanhotelske smještaje. U tome sam trenutno najbolji i dugo godina radim. Shvatam i ljude koji ne vole Zlatibor i imaju loše komentare, a shvatam i realnu situaciju gdje mnogi vole da dođu. Iz Srbije, ali i iz okolnih zemalja", priča nam licenncirani agent za nekretnine - Dejan Borovnjak.
A da li se desi da ga navijači prepoznaju? Nema mnogo agenata za nekretnine visokih 210...
"Dešava se! Ne mnogo često, ali svi koji prate košarku me prepoznaju je se ljudi vežu za uspjeh. Oni koji su totalno van sporta me ne prepoznaju, jer nemaju pojma o tome."
Na kraju, da li se sve isplatilo?
"Ne mogu da kažem da se ne bavite profesionalno košarkom, jer sam ja mnogo dobio. Na ljudskom i profesionalnom planu sam sazrio na neki drugi način i prihvaio obaveze i sve što ide uz to. Osamostalio se, otišao od kuće. Ako dođeš na neki ozbiljan nivo profesionalizma možeš i da se obezbijediš.
Sa stanovišta zdravlja i manjeg nivoa obrazovanja to ipak ne bih preporučio. Igrači se zanesu sa 22-23 godine da mogu cijeli život tako i da im treba samo košarka. Ne interesuju se za druge stvari. Nekoga zakači povreda, nekoga druge stvari sputaju i dosta igrača dođe u situaciju da kada završe karijeru nemaju ideju čime bi se bavili osim trenerskim poslom. Logično je da hoćeš da ostaneš u tome, ali ne mogu svi ostati. Nisu svi predodređeni za to, nisu svi talentovani za trenerski posao. Mnogo je malo mjesta, a mnogo igrača koji bi to da rade. Savjetovao bih da se djeca i mladi bave sportom. Kada se vidi da ulazite u ozbiljne profesionalne vode, da se posvetite jer sigurno imate talenta. Ali da se nikako ne zapostavi obrazovanje. Da bi nakon toga imali čime da se bavite i da se osjećate ispunjeno i da nemate prazan život nakon kraja karijere. Jer to je potpuno drugi svijet", završava svoju dugu i inspirativnu priču Dejan Borovnjak.
Košarka je lijepa i divna dok se igra, ali iza kulisa profesionalne sportiste čeka mnogo toga. Nije mnogo o svojim mukama do sada pričao Dejan Borovnjak, ali svašta je preživio, proživio i uspio da nađe sebe. Na terenu i sada van njega. Njegovu priču treba čuti jer je baš to - sjajna priča. Protkana uspjesima, ali i mukom, brigama i sumnjama. To je valjda - život.
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!
(MONDO, Nikola Lalović)