Dao je sve što je imao košarci, ali je cijena bila velika.
Legendarni košarkaški trener Duško Vujošević godinama se borio sa podmuklom bolešću šećerom, od čega su mu stradali bubrezi, morao je na dijalizu i na kraju na transplantaciju. Nažalost, iako su isprva prognoze bile pozitivne, najvažniju bitku izgubio je u 68. godini.
Ljubav prema košarci je bila velika, poslu je pristupao sa velikom strašću i to je ostavilo posljedice po njegovo zdravstveno stanje. Trener Partizana je postao sa samo 27 godina, a rano je otkrio da ima dijabetes.
"Znam gdje. U ovaj posao sam ušao i mlad i nezreo i gorio kao kad se svijeća zapali sa dva kraja. Radio sam sa jednom ogromnom energijom i strašću, intenzivno i bez kalkulacija. Ja inače volim ljude koji su potpuno posvećeni svom poslu, bilo šta da rade. Ne volim kad je neko polovičan u bilo čemu. Toga sam se držao i s te strane mi nije ni žao, ali cijena je bila velika. Veoma rano sam dobio šećer i potcijenio tu bolest. On ne boli i podmuklo me je rastakao. Stradali su kapilari, vene i na kraju bubrezi. Kasno sam počeo s insulinom, a on je jedina stvar koja sprečava takve posledice", ispričao je Vujošević u intervjuu za "Blic" 2018. godine.
Morao je da stopira ono što najviše voli zbog bolesti, a u slobodno vrijeme je volio da čita, sakuplja knjige i posvetio se slikarstvu.
"Uvijek sam imao ta neka bočna interesovanja. Volio sam da čitam i skupljao sam knjige, bio bibliofil i još uvijek sam. Onda je počelo da me interesuje slikarstvo. Bio sam u punoj životnoj i radnoj formi kad me je jedan prijatelj odveo na izložbu Voje Stanića u Galeriju Srpske akademije nauka. Tako me je to "udarilo", tako intenzivno sam doživio taj Mediteran sa njegovih slika, da sam strašno poželio da jednog dana imam para da kupim samo jednu njegovu sliku. Poslije, kad čovjek postane kolekcionar, psiholozi kažu da ti ljudi tim kolekcionarstvom kompenzuju nešto. Moguće, vjerovatno ima onih koji to rade ali ne može da se gleda samo sa te strane. Neko ima kraću nogu, pa ispada da je sve što uradi i kako postupa uslovljeno tom činjenicom. Nije. Prosto, to su vrijedne i lijepe stvari i ako ih cijenite i konzumirate kroz taj vaš doživljaj i osjećanja koja proizvode, a ne kupovinom, onda one čine život ljepšim, lakšim i mnoge muke podnošljivijim."
Postoji li strategija protiv bolesti i u najvažnijoj žitotnoj borbi? "Nema tu strategije. Voja Stanić je bio veoma vezan za svoju ženu koja je bila dosta mlađa od njega i svi su se pitali šta će on kad ona umre, a on mi je jednom, u nekom intimnom druženju i van svakog konteksta rekao: "Riješio sam da živim do kraja svog života!" Tako da sam i ja usvojio to njegovo geslo. Još imam obaveza prema familiji, prema sinu, prema dragim ljudima i još uvijek volim život, da bih se predao. Volim i neke konkretne stvari, ne samo ove apstraktne, koje me za život vezuju i one mi daju snage da se borim i budem tu", ispričao je Vujošević pre osam godina.
"Overdozirao sam se košarkom"
Koliko je bio posvećen i jedinstven u onome što radi govore i ove njegove riječi. "Kad su u pitanju moje bolesti, košarka je i otrov i protivotrov. Mislim, prije svega, na način na koji sam je konzimirao i na kraju, praktično, overdozirao. S ovom pameću bih vjerovatno vodio više računa, ali teško da bih kalkulisao s emocijama. To ne bih ni htio ni umio. Sve što se radi bez emocija i bez pune posvećenosti ostaje neslano. Bljutavo."
Njegovo geslo je bilo "gospodski je boriti se, čak i u bitkama koje djeluju izgubljeno"? "Da, gospodski je boriti se za unapred izgubljenom stvari. Kad je u pitanju ova moja bolest i bitka, nadam se da nije unapred izgubljena", rekao je i dodao:
"Mora čovjek da bude pozitivan i da vjeruje da to što radi može da se uradi. Ta autosugestija je značajna. Uvijek se sjetim jedne knjige, nisam je pročitao, ali naslov joj je fantastičan i glasi "Naučeni optimizam". Kad već pomenuste Matiju, moram reći da veoma volim i Arsena (Dedića) koji kaže "Tko mnogo daje, malo prima". Sve mu je tačno, pjesnik je veliki.".
Vujoševiću postavili pogrešnu dijagnozu
Godinama se legendarni trener borio sa zdravstvenim problemima, a 2017. godine dok je bio selektor BiH, u Slovačkoj mu je bila postavljena pogrešna dijagnoza. Srećom, reakcijom ljekara sa VMA, noga mu nije amputirana.
"Igrali smo loše, a utakmica u Švedskoj je bila veoma važna. Nije slutilo na dobro. Iz sve snage sam šutnuo maserski sto, što inače imam manir. Obično imam dobre cipele, ali sam tada, zbog stalnih putovanja, nosio patike. Nisam osjetio bol jer su nervni završeci otupljeni, ali kada je došlo do oticanja i promjene boje, doktori u Slovačkoj su pogrešno zaključili da je zbog šećera. Promjene jesu ‘legle’ na šećer, ali su izazvane udarcem. Ekipa sa VMA me je spasla od sječenja noge", rekao je tada Vujošević.