Trener Novaka Đokovića primljen je među "besmrtne"!
"Ovo je ostvarenje snova", rečenica je kojom je nekadašnji osvajač Vimbldona Goran Ivanišević zaključio govor na svečanosti u Njuportu, gdje je postao prvi Hrvat koji je uvršten u Međunarodnu tenisku kuću slavnih.
Uz Ivaniševića je na istoj svečanosti u Kuću slavnih iz njegove generacije 2020 uvrštena i Končita Martinez, prva Španjolka koja je 1994. osvojila titulu na Vimbldonu.
Iz generacije 2021 tu čast dobile su "Originalnih 9", devet igračica predvođenih Bili Džin King, koje su bile pionirke borbe za izjednačavanje statusa i prava između teniserski i tenisera, te začetnice današnjeg WTA Tura, a posthumno je u Kuću slavnih uvršten veliki teniski trener i pedagog Denis van der Mer, poznat pod nadimkom "Učitelj učitelja".
Gorana je u društvo teniskih besmrtnika uveo njegov dječački idol Džon Mekinro, a medalju člana Međunarodne kuće slavnih oko vrata mu je objesio predsjednik ove organizacije Sten Smit.
"Volim Gorana Ivaniševića i neizmjerno sam uzbuđen što mogu u Kuću slavnih da uvedem nekoga za koga se može reći da je na terenu bio luđi nego što sam ja bio. Puno puta sam igrao protiv Gorana, puno puta sam gledao i komentarisao njegove mečeve i moram reći da me uvijek držao na ivici stolice,jer nikada nisam znao što će se sljedeće dogoditi, a nisam siguran ni da je on znao. Njegova nepredvidivost je jedan od razloga zašto smo ga voljeli i zašto je bilo toliko teško igrati protiv njega. Ono što je činio na terenu, Goran je radio na svoj način i svakako bi bilo dobro imati takve igrače na turnirima... Ponosan sam što Vam predstavljam svog prijatelja i novog člana Međunarodne kuće slavnih", rekao je Džon Mekinro uvodeći Gorana u Kuću slavnih, a ni Ivanišević mu nije ostao dužan.
"Ne mislim da sam luđi od tebe, ali sam jako blizu. Volim te, volim tvoj tenis, ti si razlog zašto sam počeo igrati tenis i - da, puno puta sam te pobijedio", već u prvim rečenicama svog obraćanja Ivanišević je nasmijao sve prisutne.
Zahvalio je predstavnicama grupe "Originalnih 9" za iniciranje promjena u tenisu i za njihovu hrabrost, a Končiti Martinez je poručio da nema "bolje i ugodnije osobe" kao partnerke pri uvrštavsnju u Kuću slavnih.
"Prije 42 godine sam započeo ovo putovanje iz malog grada Splita u Hrvatskoj i danas će ono završiti u Njuportu. Na tom putu moram da zahvalim nekim ljudima, sa kojima sam prošao kroz dobre i loše trenutke, kroz uspone i padove", rekao je Goran prije nego što je nabrojao imena svih svojih trenera, "jer su mu pomogli da postane igrač kakav je bio".
"Laci Kačer, Mek Ercegović, Zoran Ilić, Niki Pilić, Boško Čavka, Balač Taroči, Mario Tudor, Vedran Martić i, za mene najvažniji, Bob Bret koji više nije s nama, ali ponosan na mene tamo gore."
"Ovo je ostvarenje sna!" Ivanišević primljen u Kuću slavnih, održao emotivan govor na svečanosti u Njuportu!
Potom se sjetio svojih saigrača i članova Dejvis kup reprezentacija.
"Imao sam čast da igram za dvije države, prvo za Jugoslaviju, a nakon toga za Hrvatsku. Iz jugoslovenske selekcije ću spomenuti Bobu Živojinovića i kapitena Radmila Armenulića koji su mi mnogo pomogli. Iz moje hrvatske ekipe, selektori Željko Franulović i Niki Pilić, Goran Prpić, Bruno Orešar, Ivan Ljubičić, Mario Ančić, Saša Hiršzon, Igor Šarić i Ivo Karlović. Zajedno smo igrali, smijali se i osvojili Dejvis kup 2005."
Zahvalio je i svim igračima s kojima se susretao na ATP Turu.
"Neki od njih su mi uništili život. Umalo. Svi su me učinili boljim igračem i zbog njih sam danas ovdje."
Zahvalnost su dobili i Goranovi prijatelji, koji su vjerovali u njega i onda kad je to bilo nemoguće, koji su ga dizali kad bi očajavao i koji su za njega uvijek imali lijepe riječi.
Posebno mjesto dobili su i Goranovi navijači.
"Nije bilo lako biti moj navijač", rekao je Ivanišević uz salve smijeha iz publike.
"Bilo je frustrirajuće, bilo je tužno, vjerovatno se mnogo ljudi razvelo zbog mene. Međutim, jedno je sigurno - bilo je zabavno biti moj navijač."
Svoj dio zahvalnosti dobili su i novinari.
"Zabavljali smo se, često se nismo slagali, ali je postojalo uzajamno poštovanje", poručio je predstavnicima 'sedme sile', a iz gomile je izdvojio jednog posebnog, koji ga je pratio još kao desetogodišnjaka - Nevena Bertičevića.
"Nevene, hvala ti za svaku predivnu riječ koju si o meni napisao."
Poseban prostor dobili su oni koji su se najviše žrtvovali za karijeru novog stanovnika Kuće slavnih - otac Srđan i majka Gorana.
"Dvije najvažnije osobe u mojoj karijeri - mama i tata. Dvoje ljudi koji su žrtvovali svoje zdravlje, svoje karijere, svoje vrijeme i davali mi bezuslovnu ljubav kako bih uspio. Mama i tata, nema tih riječi kojima bih vam mogao zahvaliti, niti mogu učiniti nešto čime bih vam mogao zahvaliti za sve što ste učinili za mene. Kad bih opet morao proći ovo putovanje, opet bih vas izabrao za mamu i tatu i opet bismo pošli zajedno. Volim vas i hvala vam na svemu."
Zahvalio je Goran i svojoj djeci: Oliveru, koji je "još premali da bi znao ko je njegov otac, ali ga voli", te Emanuelu i Amber, koji su dovoljno veliki i "osjećaju ponos zbog onoga što je njihov otac ostvario".
Potom je red došao i na Goranovu suprugu Nives.
"Kad sam počinjao da budem dobar teniser, ona je još bila djevojčica. Nije znala za mene, niti je znala išta o tenisu. Dvadeset i nešto godina poslije stoji ovdje izuzetno ponosna i prelijepa. Hvala ti na podršci i ljubavi."
Nije Goran zaboravio ni ljude koji su "zaslužni" za njegov istorijski i uspjeh, koji ga je učinio teniskom legendom.
"Zahvaljujem vimbldonskom odboru što mi je dodijelio pozivnicu. Ne znam jesu li obavili dobar posao i žale li zbog toga, ali hvala vam - da nije bilo vas, sada ne bih stajao ovdje. Bila je to dobra odluka."
Za kraj je Goran ostavio zahvalnost "jednom gradu i jednoj zemlji".
"Mom rodnom gradu Splitu - gradu koji je dao toliko čudesnih ljudi i čudesnih sportista. Gradu koji mi je podario najljepše i najsigurnije djetinjstvo, gdje sam mogao da postanem teniser kakav sam danas i kakav sam bio. Sve što sam gradio kroz svoju karijeru donio sam iz tog grada i postao čovjek kakav sam danas. Mojoj zemlji. Znate, mi smo mala zemlja velikog srca. Nikad ne prestajemo da vjerujemo. Imao sam mnogo uspona i padova, ali nikada nisam prestao da vjerujem. Prvi put u životu mogu reći da sam ponosan na sebe."
Na kraju je poentirao na svoj način, izvukavši iz sjećanja društvo koje ga je 2001. u Vimbldonu vjerno pratilo na putu prema najvećem ostvarenju.
"Trojici Gorana, petorici Gorana, svim Goranima na ovom svijetu – momnci, učinili ste me ponosnim. Činili smo stvari na svoj način, teži, ali bio je to naš način. Međutim, samo ja ulazim unutra. Možete doći da me posjetite, ali ja sam zaslužio da uđem", rekao je Goran uz ovacije iz publike te zaključio:
"Ovo je kraj. Ovo je ostvarenje sna", prenosi Hina.