Za ne daj, Bože

Dragan Čović više nije optimista i to je, poštovani čitaoci, stvar koja nagovještava ozbiljne promjene u ovoj iluziji od države.

Za ne daj, Bože Foto: MONDO/Vedran Ševčuk

Šef HDZ-a BiH koji je zbog svog demagoškog optimizma i spremnosti da, pretežno strancima, obeća ispunjavanje svih mogućih obaveza i zadataka u roku dvije nedjelje zbog čega je po briselskim kuloarima dobio nadimak „Mister two weeks“ danas je poklekao, odustao, digao ruke i priznao da do 7. maja kada će biti raspisani izbori neće doći do izmjena Izbornog zakona BiH, a to, u prevodu znači, da će na snazi ostati mogućnost da Hrvatima u FBiH Bošnjaci izaberu člana Predsjedništva BiH jer su brojniji, dok će ta mogućnost postojati i u Srpskoj, ali samo teoretski, mada se iz SNSD-a sa tim ne bi složili jer godinama tvrde da su baš Bošnjaci izabrali Mladena Ivanića.

Ali, nije to tema ove priče.

Politički cirkus zvani izmjene Izbornog zakona traje mjesecima i razlike u odnosu na početne pozicije suprotstavljenih strana iste su danas kao i prije otvaranja tog pitanja. Čović koji je vazda bio optimista za sve i u ovom slučaju je imao pozitivan stav te otuda njegova izjava da je mala vjerovatnoća da dogovor bude postignut zvuči još užasavajuće jer ova zemlja opstaje na talasima Čovićevog optimizma već duže od decenije i sada postoje razlozi da se svaki odistinski be-ha patriota zabrine.

Srećom po patriote, optimizam ne napušta Bakira Izetbegovića. Danas je svečano postrojio rendžere iz Oružanih snaga i to u kasarni koja nosi živopisan naziv „Sedme muslimanske brigade“. Uz floskule da je tzv. Armija BiH „odbranila našu domovinu“ sa heklerom i u tenama, Izetbegović je soldatima značajno poručio da i danas „ima onih koji drsko atakuju na suverentitet i teritorijalni integritet“ te da je odgovor takvima u „dodatnim naporima da se završi ono što je početo“.

U iluziji od države gotovo svi događaji i sve izjave su ništa drugo do iluzija. Nije to rečeno danas, ali jeste ranije prilikom sličnih ceremonija – jedan dio sarajevskih političkih elita baštini stav da će Oružane snage BiH da brane Bosnu od nekog novog agresora i da ih je stoga potrebno gajiti i čuvati kao zjenicu oka svoga jer, ne daj Bože, mogle bi da zatrebaju ako kakav agresor ponovo krene da ruši hiljadugodišnju bosansku državnost. Da li ova priča prolazi u bošnjačkom biračkom tijelu – ne znam, ali znam da bi se u slučaju, ne daj Bože, kakvog novog rata iste te Oružane snage BiH raspale kao Real Madrid u 92 i po minuta revanša protiv Juventusa preksinoć. Ne bi ih izvukao ni penal u nadoknadi pa makar ga izveo lično Izetbegović.

Svi znaju da je izborna godina i većina mediokriteta, površnih, obično na kakve strane jasle nasađenih, analitičara i drugih mrsomuda tvrdi da je zbog te činjenice ovih dana i mjeseci „pojačana retorika“, da „vlada populizam“, da „političke elite ne prezaju od dizanja nacionalniih tenzija“, da su „svi isti“, da „rat u glavama ljudi još traje“, da su „ratne rane još žive pa da to političari koriste“ i slično... Uopštavanje i generalizacija njihova su matrica kojom pravdaju pripadajuće im apanaže učestvujući zajedno sa političkim elitama u sluđivanju konstitutivnih naroda i ostalih, bez ikakve odgovornosti, forsirajući istu priču i danas i sutra, koristeći iste rečenice u situacijama koje se nameću za komentarisanje u medijima ili na kakvim ozbiljnim lelemudskim skupovima pod pokroviteljstvom međunarodnih organizacija.

U tim gromoglasnim opservacijama svjesno se izbjegava notorna činjenica da je upravo Bakir Izetbegović jedini političar u ovoj zemlji koji konstantno pominje rat kao opciju, posredno kao kroz ovosedmičnu ogradu „za ne daj Bože“, ili potpuno direktno što radi i u godinama koje nisu izborne. Priča o ratu, bez sumnje, služi za dodatnu homogenzaciju bošnjačkog biračkog tijela sa kojim SDA nesporno ima problema proteklih godina, ali ona u Izetbegovićevom slučaju nije samo to, nije samo homogenizacija, nego dio sasvim jasne političke filozofije i pravca čija je suština u tome da bi on raspad iluzije od države branio oružjem.

I to je potrebno govoriti bez obzira na posljedice i rizik da budete izloženi kritikama u patriotskim kolumnama, medijskim reakcijama, podsmijehu, omalovažavanju ili začuđenim pogledima stranaca i njihovih prevodilaca.

Stvari uopšte nisu toliko komplikovane kakvima neki žele da ih predstave. Političke težnje su jedno, legitimne i dozvoljene, sve dok su u skladu sa ustavima i zakonima, a prijetnje ratom nešto sasvim drugo, pa makar oružje u FBiH proizvodili samo i isključivo „za ne daj, Bože“.