Šipsova kafana, koja se nalazila u blizini džamije Ferhadije, između dva svjetska rata privlačila je najrazličitije mušterije i družine...
Banjalučani su odvajkada voljeli kafane. Ima nekih koji vjeruju da je ona Seidova, što je, kažu, bila naspram Kastela, tik uz most, najstarija u Evropi. To ne znamo, ali znamo da je između dva svjetska rata Šipsova kafana u blizini Ferhadije bila svima poznata i privlačna za mnoge banjalučke družine, posebno kada ugrije.
Njene mušterije voljele su da žeđ gase hladnim pivom ili gemištom, a prijala im je i debela hladovina. Naročito je na cijeni bila prostrana bašta ove kafane, koja je privlačila i mnogobrojne građanske organizacije, pa su tako kod Šipsa svoje „vrtne zabave”, „velike teferiče”, „ljetne koncertne zabave”, a nerijetko i godišnje skupštine držali: Društvo planinara, „Narodna uzdanica”, Ferijalni savez, Hrvatski soko, Udruženje ratnih invalida, „Gajret”, Hrvatsko pjevačko društvo „Nada” i drugi, a odbor Društva „Krajišnik”, koje je njegovalo spomen na Gavrila Principa, u ovoj kafani je 1935. godine imao svoju osnivačku skupštinu. Ipak, u gostima kod Antona Šipsa (na fotografiji ispod) najčešći su bili banjalučki vatrogasci, jer je i on godinama bio aktivni član ove družine, a jedno vrijeme i zapovjednik vatrogasne čete.
Tako je 10. maja 1936. u gostioni kod Šipsa organizovana vatrogasna zabava. Tim povodom novine su objavile zanimljiv, pomalo patetičan članak pod naslovom „Zašto”. U njemu se anonimni autor osvrće na rad raznih kulturnih, socijalnih i humanih društava u Banjaluci, ističući kako „ima, međutim, jedno društvo koje se po svojoj svrsi, po svom društvenom idealizmu izdiže iznad svih društava i svih ustanova kulturno-socijalnog karaktera”.
Nјegovi članovi su „večno budni i večno spremni da priskoče u pomoć svojim sugrađanima... riskirajući, često, vrlo često, svoje gole živote i egzistencije svojih porodica”. Ti „heroji društvene zajednice... stvarno a ne lažno, ne snobovski” su članovi vatrogasnog društva. Vatrogasci su, dodaje se, često degradirani, jer mnogi „kućevlasnici” ih ne cijene, pa „sa nipodaštavanjem prelaze preko njihovih priredbi, organizovanih radi nabavke novih i modernijih sprava”, ne poklanjajući im „ni zeru pažnje”. Ovakvo ponašanje predstavlja „kulturni i društveni minus” zaključuje strastveni „vatrogasac”, apelujući na sugrađane da dođu u Šipsovu baštu na zabavu banjalučkih vatrogasaca.
Saznajemo da je zabava uspjela „iznad svakog očekivanja.” Ni „krvava tuča Salke Tutića i Atifa Kahrimanovića” nije je mogla pokvariti. Biće da su Šipsovi kelneri i vatrogasci znali gasiti i takve „požare”.
(Zoran Pejašinović, Mondo)