"Moja deviza je da treba pomoći onome ko se trudi, ko već nešto radi, a ne onome ko čeka pomoć da bi nešto počeo da radi. Zalijevaj cvijeće koje raste, a ne koje je uvelo..."
Da će mu zemaljska kugla biti kao dvorište rodne kuće u Popovcu Stevo Srdić (1938) je nagovijestio već u ranom djetinjstvu. Odmah nakon osnovne škole koju je završio u Lipovcu kod čuvenog učitelja Jefte Pejovića otac Simo, koji je jedno vrijeme bio i predsjednik seoske opštine Popovac, dao ga je kovaču Hamzi u kotorvaroškom selu Zabrđe na zanat.
"Bio je to jako prgav čovjek, sklon alkoholu, koji me je kao šegrta tokom dana na razne načine izvrgavao ruglu i teškim poslovima, a u povečerje tražio da mu perem noge u lavoru. Od jedanaest dana, koliko sam izdržao njegovo zlostavljanje, ni jedan dan nije bio trijezan. Kada je počeo i da me tuče, uzvratio sam, i pobjegao", evocira dječačke uspomene Stevo, koji je u Kanadi i Americi već više decenija poznat kao Stiv.
Podsjeća da su to bila vremena u kojima je naš narod živio u neimaštini često gladujući, pa su u porodičnim zadrugama i djeca morala da privređuju od ranog djetinjstva. Umjesto prevelike pažnje koja se danas djeci poklanja u društvu i porodici, ona su tada dobijala isključivo zapovijesti koje su morali bez pogovora da izvršavaju.
"Naravno, u takvim okolnostima, ja bih rekao brutalnim za djecu, nisam ni pomišljao da se vratim kući u porodicu. Nekoliko dana sam se krio i kovao plan šta da radim, a onda sam odlučio da se uputim u Zenicu. U to vrijeme nisam znao gdje je i šta je Zenica, niti sam imao novca i hrane za put. Samo sam čuo da tu u Željezari radi moj komšija Nedeljko Brborović pa sam se ponadao da bih se i ja kao petnaestogodišnjak mogao tu zaposliti", prisjeća se Stevo.
Put do Zenice bio je više nego mukotrpan. Na kotorvaroškoj cesti kriomice uspeo se na kamion i sakrio među trupce, a onda u toj velikoj čaršiji zvanoj Banja Luka, u koju je prvi put došao, raspitivao se odakle vozovi kreću. Ranije nikad voz nije vidio, pa ga se veoma plašio, ali sakupio je hrabrosti i ušao u kompoziciju. Taj njegov potez je odlika njegovog karaktera – hvatanje u koštac sa svim životnim preprekama. Nema nazad! Stevo je danas u neku ruku suvlasnik Željeznica Republike Srpske jer posjeduje najviše akcija među manjinskim akcionarima.
"Na putu do Zenice dugom nedjelju dana promijenio sam više kompozicija, što teretnih što putničkih, jer su me na nekim stanicama kondukteri izbacivali, zato što nisam imao kartu, a na drugim morao sam da presjedam budući da su vozovi išli u drugom pravcu. Bilo kako bilo nekako sam pronašao taj ogromni metalurški kombinat i u njemu sobu mog komšije Nedeljka", kroz osmijeh priča Stevo.
Kaže da ga je Nedeljko u Zenici očinski prihvatio. Prvo ga je nahranio, pa natjerao da se okupa, pa ga posavjetovao da se predstavlja kao ratno siroče jer će tako povećati svoje šanse, a onda ga malo po malo počeo socijalizovati i priučavati radničkim i društvenim manirima.
"Plate su u Željezari bile veoma niske i čestio su kasnile. Tu sam počeo da učim zanat za varioca i prvi put se zaljubio – i to u književnost. Počeo sam mnogo da čitam, najviše ruske klasike, a naročito me je zainteresovalo stvaralaštvo Maksima Gorkog čiji sam sav književni opus iščitao. Upao sam u svojevrsne ralje: s jedne strane loš položaj radničke klase zgadio mi je komunizam, a s druge umjetnost Maksima Gorkog navela na revolucionarne ideje. Vođen tom strašću kasnije ću se uputiti u Rusiju, pored ostalog da posjetim i brod Auroru s kojeg je Lenjin počeo revoluciju. Kad sam počeo dobijati platu, uštedio za prvo odijelo i cipele, a to je bilo godinu i po nakon bjekstva od kovača Hamze i kuće, osmjelio sam se da dođem u zavičaj ocu na oči. Slušajući moje priče o komunizmu i revoluciji, lošem položaju radnika i seljaka u našem društvu, otac je sa zebnjom zavrtio glavom i rekao mi da ću završiti ili u zatvoru ili u Americi. Zapravo potrefio je, što bi se reklo, 200 posto jer sam završio i u zatvoru i u Americi", kazuje Stevo.
Za neko vrijeme u zeničkoj Željezari po Stevu desila se neočekivana stvar. Komšija Nedeljko napustio je preduzeće i otišao u Rijeku u brodogradilište "3. maj". Za njim će se uskoro i on uputiti.
"Već sam bio pokupio neke mangupske manire. U Rijeci sam počeo da mijenjam preduzeća, intenzivnije se bavio ilegalnim radničkim revolucijama, tajno lijepo plakate štojekakvih buntovnika, pa sam prije vremena pozvan, valjda da bi me stavili pod kontrolu, u vojsku – JNA. Ni tamo nisam bio baš primjeran vojnik prema komunističkim normama pa sam nakon četiri mjeseca služenja u vojsci kao pripadnik revizionističkog pokreta, kako sam ga sam krstio, početkom šezdesetih godina dospio i u zatvor. Poslije hapšenja odveden sam na vojni sud u Zagreb na šest mjeseci, a u Novu Ves još godinu i po. Jedan dio sam odležao na Golom otoku", priča Stevo.
BIJEG U INOSTRANSTVO
Tih godina preokupacija mu je bila bijeg iz Jugoslavije. Sredinom šezdesetih godina našao se u Francuskoj. U Parizu je proveo četiri mjeseca. Odatle se prebacio u Italiju, pa su ga deportovali natrag u zemlju. Nije odustajao, pa se nastanio u Mariboru, kako bi bio nadomak granice. Učlanio se u alpinistički klub da bi imao izgovor za izviđanje planinskih staza koje vode s druge strane državne granice. U NJemačkoj se našao 1966. godine i tu je proveo dvije godine, a 1968. našao se u Americi, tačnije u Kanadi.
"U Kanadi sam strastveno čitao avanturistička djela Džeka Londona, divio se Če Gevari i maštao o dizanju revolucija u Južnoj Americi. Bavio sam se raznim stvarima, a između ostalog u jednoj izuzetno ruralnoj regiji, mada skromnog šahovskog znanja, osnivam šahovski klub, i ubrzo postajem šampion cijele provincije. Uskoro u Kanadi srećem pravog šahistu Branka Vukadinovića iz Banjaluke koji shvata moje šahovske gabarite i naziva me «šahovskim šampionom Indijanaca» što i nije bilo daleko od istine. Počeo sam i da radim, i brzo shvatio da nema velike razlike raditi za platu u Kanadi, Americi i Jugoslaviji. Svagdje važi princip – mnogo radiš malo zarađuješ. Godine su činile svoje, pa sam počeo da uviđam razliku između opsesija velikim idejama i realnosti. Tih godina odlučujem da svoje snove stavim pod kontrolu i realnije preispitam svoje mogućnosti", objašnjava Stevo.
Možda je njegovom otrežnjenju od opsesije zvane revolucija doprinijela i Kanađanka Marija koja će mu 1976. godine postati životna saputnica.
Napustio je posao u fabrici i ušao u biznis, tj. promet nekretninama, novogradnjom i renoviranjem starijih objekata, pa njihovom prodajom. Osnovao je kompaniju koja je za kratko vrijeme postala poslovni brend. Kaže da je za samo pet godina "okupirao" Bonnyvill, koji je pretežno bio u njegovom vlasništvu. Njegova kompanija bila je toliko značajna da je imala i svoj štampani medij. Nakon više od pola vijeka provedenih u Americi i Kanadi i višedecenijskog iskustva u biznisu, Stevo tvrdi:
"Prosječan Srbin bogatiji je od prosječnog Amerikanca. Amerika je najveća prevara na svijetu, milioni ljudi rade za jednog čovjeka. Oni preživljavaju, a kapitalista stiče milione. Gdje je tu pravda? Neumjerenost prema materijalnim vrijednostima, to je prokletstvo, najveći neprijatelj čovjeka."
Nije zaboravio zavičaj, uprkos neprijatnim uspomenama iz rane mladosti. Uvijek se isticao u humanitarnom radu. Tokom rata u kojem se raspala Jugoslavija, samo u jednom navratu, u džepu je donio stotinu hiljada dolara i u Beogradu prošao kroz "sito i rešeto", zamalo glavu izgubio od mafije koja se infiltrirala u državni sistem, ali nije odustao – uradio je šta je naumio i novac podijelio srpskim borcima. Prošlog ljeta darovao je novac za gradnju puta u Popovcu, prema Kotor Varošu, pomogao izgradnju hrama i objekata oko crkve u svom zavičaju, a naravno, nije zaboravio ni svoje rođake i komšije. Radi se o značajnim iznosima, ali on ne želi da se pominju brojke jer veli da ne pridaruje da bi se na taj način isticao, nego da želi da pomogne koliko može.
Intenzivno se družio sa dr Milanom Bulajićem (1928-2009), akademikom, internacionalnim ekspertom za ispitivanje genocida, osnivačem Fonda za istraživanje genocida, istoričarom i cijenjenim jugoslovenskim diplomatom. Susretao se i sa predsjednicom Republike Srpske Biljanom Plavšić, sa dr Mladenom Kumovićem i mnogim drugim značajnim ličnostima iz sfere politike i biznisa.
UVIJEK UZ ZAVIČAJ
U Čelincu je prvi put investirao početkom šezdesetih godina u kuću kod šamačkog mosta koju je nezavršenu prodao opštini. Danas sa sinovcem Darkom gradi stambeno-poslovnu zgradu koja je u već u završnoj fazi.
Sa suprugom Marijom stekao je dvije kćeri i tri sina: Lara, Desiree, Stefan, Daniel i Marko, a imaju i sedmoro unučadi: Milena, Emina, Maksim, Avania, Esmee, Sebastian i Mila. Ima više adresa: Elk Point Alberta, Edmonton, Arizona, na kojima se nalazi kako kad, zavisi od posla, ili vremenskih uslova.
"U mom rječniku odavno ne postoje izrazi 'nije moguće' i 'ne može se'. Moja deviza je da treba pomoći onome ko se trudi, ko već nešto radi, a ne onome ko čeka pomoć da bi nešto počeo da radi. Zalijevaj cvijeće koje raste, a ne koje je uvelo. Za mene Čelinac je neiskorišteni rudnik zlata. Ova sadašnja generacija koja vodi ovu opštinu ima istorijsku priliku da donese progres. Ne znam da li će je iskoristiti, ali znam da je ovdje hrana najukusnija, ali i najjeftinija, priroda još uvijek najzdravija."
Sa suprugom Marijom kumovao je parohiji Popovac tako što je, pored ostalog pomogao gradnju Crkvene sale i nabavci drugog zvona, izgradnju ograde oko hrama, staze, ukrasne česme i u drugim poslovima parohije. Ovi dobrotvori materijalno pomogli su brojnim popovačkim domaćinima.
"Mislim da je moralna obaveza svakog čovjeka da nikad ne zaboravi rodni kraj. Na kraju, a svima nama dođe kraj, što narod kaže, kad stanemo pred Gospoda, gomile novca i sve drugo bogatstvo što čovjek stekne ne znači ništa. Vrijede samo dobra djela koje čovjek učini kroz život. Velika je stvar pomoći nekome u nevolji. Pomoći nekome da se otme od bijede, znači spasiti jednu porodicu, a ne pojedinca. Pomoć vidim kao podsticaj onima koji se bore u životu, a ne milostinju. i ja prema tome imam takav odnos. Prema tome se opredjeljujem", kaže Stevo.
(Čelinačke novine, Mondo)