"Te voćke su spomenik životu i nada da tu može neko nekada da se vrati", uvjerljivo govori Pilipović
Milan Pilipović, dijete Kozare, u kasnu jesen krene u planinu. U glavi ima skiciranu mapu starih kućišta na obroncima Kozare, koja obiluju stablima krušaka, jabuka, trešanja i šljiva. Pronađe nerijetko i vinovu lozu, dunju, šanteliju, orah, oskorušu, brekinju... Iz Kozare se ne vraća praznih ruku. Najčešće donese naramak kalem-grančica, plemki, samoniklih sadnica, ili pune džepove jabuka i krušaka divljaka.
Ako mu društvo pravi poznati uzgajivač cvijeća, ukrasnog bilja i voćnih sadnica Mile Popović iz Gornjih Karajzovaca, onda Kozari prilazi od rodnih Miljevića ili Romanovačkih kosica. Ako u šumu krene se Pericom Bundalom onda uspon na planinu započinje od Knešpolja ili sa dubičke strane.
„U Kozari ima svega. Kozara je oaza voća, bilja, zdrave prirode. Iz Kozare sam donio naramak podloga za jabuke, kruške i ostalo voće. Duboko vjerujem da je voće koje ukalemimo na kozaračku podlogu zdravo i dugoročno, a imam i dokaza za tu tvrdnju“, kaže Pilipović. Trešnja, jabuka, kruška i šljiva sa Kozare su prema Pilipovićevoj tvrdnji najbolje i najzdravije. Dugovječne su i nadžive i čovjeka i kuću.
„Naišao sam na mnogo kućišta odakle su davno otišli ljudi. Taj život u napuštenim selima čuvaju stara autohtona stabla. I kad se sruši kuća i kad put zaraste u ostrugu i nestane i kad na njivama izraste šuma, uvijek postoji neka kruška koja svjedoči da su tu bili ljudi, Kozarčani. Te voćke su spomenik životu i nada da tu može neko nekada da se vrati“, uvjerljivo govori Pilipović.
Ovaj vrijedni novinar kaže da je svoj mali voćnjak oplemenio podlogama kozaračkog voća, a neke druge podloge krunisao kalem-grančicama sa vrha Kozare. Priznaje da ga najbolje osvježi kruška lubeničarka, nađena iza praga nekadašnje riglovane kuće na istočnoj strani planine.
„Pjesnik Stanko Rakita, koji je učiteljovao na Kozari se u pjesmi zapitao 'Ko zari na Kozari', a ja odgovaram, da na Kozari iz ove sadašnje priče koju širimo zare stare voćke koje još uvijek tu postoje i rađaju kao posljednji čuvari života i nada za budućnost“, nadahnuto govori Pilipović.
Milan nije sadnice sa Kozare donio samo u Vrbašku, gdje je formirao voćnjak, niti u Gradišku, gdje se okdućio. Kozaračke sadnice odnio je u Hercegovinu, u trebinjsko selo Zupce, a u razmjenu donio rodno grožđe „suvenir“, koje mami i izgledom i slašću. Za kozarsku oskorušu od jedne snaše je dobio mušmulu, za koju kaže da je najslađa na Balkanu. Poklanjao je rodne kalem-grane sa Kozare po cijeloj Bosni, nosio ih kao miloštu, a zauzvrat se u Gradišku vraćao sa voćkama iz Semberije, Posavine, Grmeča ili sa Ozrena. I ne čudi, jer i Milan Pilipović je izdanak Kozare, sa njenih istočnih proplanaka je krenuo u svijet. Kako tvrdi, podloga sa Kozare je jedinstvena, ništa joj ne mogu ni oluje, ni ofanzive. Jedino je može polomiti ljudski zaborav, ali zato je on tu da je nakalemi na dohvat ruke i na pogled oka.
(Mondo, Radio Kozara)