Crkva Sošestvija Svetog Duha nalazila se otprilike na mjestu današnje višespratnice, kod ulaza u nekadašnje kino "Kozara"
Aleksandar F. Giljferding, koji je vršio dužnost ruskog konzula u Sarajevu od 1857. do 1858, u svojoj knjizi "Putovanje po Hercegovini, Bosni i Staroj Srbiji" navodi da je u doba njegovog službovanja u Bosni "u Banjaluci bilo preko 1.500 muslimanskih i samo 110 hrišćanskih kuća, od toga 70 pravoslavnih i 40 katoličkih".
"Mada ih je malo, hrišćani, specijalno pravoslavni, najaktivniji su i najbogatiji dio stanovništva Banjaluke. Mjesna trgovina je većim dijelom u njihovim rukama. Ranije u ovom gradu nije bilo pravoslavaca. Ovamo su se doselili u novije vrijeme (u toku ovog vijeka). To su većinom doseljenici iz Hercegovine, a naročito iz Trebinjskog kraja... Niko od zemljoradnika hrišćana iz okoline Banjaluke nije mogao, ili se nije usudio doseliti u grad i početi sa trgovinom. Banjalučku trgovinu su podigli gladni, ali smjeli doseljenici iz najudaljenijeg i najsiromašnijeg hercegovačkog kraja... Na sramotu banjalučke čaršije i trgovačkog staleža, nema pravoslavne crkve. Ide se na molitvu u selo udaljeno jedan sat od grada", piše Giljferding.
A, kako navodi istoričar Zoran Pejašinović, prva pravoslavna crkva u Banjaluci sagrađena je tek 1879. godine.
"Ako ne računamo malu Pelagićevu kolibu, tzv. 'ćeliju', prva pravoslavna crkva u samom gradu Banjaluka sagrađena je tek 1879. godine. Ta crkva bila je posvećena Silasku (Sošestviju) Svetog Duha. Podignuta je kao 'privremeni' objekat, a banjalučki Srbi su, po svoj prilici, planirali da uskoro krenu u izgradnju velike, tvrde bogomolje, kakva priliči finansijski i brojčano ojačaloj zajednici.
Crkva Sošestvija Svetog Duha nalazila se blizu stare srpske osnovne škole (danas pravoslavni vrtić), otprilike na mjestu današnje višespratnice, kod ulaza u nekadašnje kino 'Kozara'. Po spoljašnjosti bila je skromna - imala je jednostavne, okrečene zidove, 'bez ikakve ornamentike i ukrasa'. Krov na dvije vode bio je pokriven 'biber crijepom', a na zapadnoj strani isticao se vitki, limom pokriveni zvonik, koji je, kažu, imao elemente vojvođanskog baroka.
Crkva je stradala u nekom nevremenu 1910. ili naredne godine. Uskoro je obnovljena, ali bez onog najljepšeg što je imala, bez visokog zvonika, pa je djelovala nekako otužna i kusa. Potpuno je srušena 1925. godine, kada se krenulo u izgradnju Hrama Svete Trojice (danas Hram Hrista Spasitelja)", navodi Pejašinović.
(Mondo.ba)
