U Republici Srpskoj aktuelna politička situacija podsjeća na beskrajni vrtlog promjena i kontradikcija.
Prvo se ne priznaju institucije BiH, potom se ne priznaju ni izbori. Ipak, ubrzo se odlučuje da izbori postoje, da bi se paralelno najavio referendum čiji se datumi mijenjaju tri puta. Zatim se opet vraćamo na priznavanje državnih institucija, biramo vršioca dužnosti predsjednika, da bi se potom najavilo da prijevremenih izbora možda opet neće biti.
Takva šizofrena i haotična dinamika svakodnevicu građana čini zbunjujućom i napornom. Otvaranje medija ponekad donosi samo umor, frustraciju i osjećaj nemoći, posebno kada je potrošačka korpa daleko od prosječne plate. Rezultat je rast defetizma, ravnodušnosti i pasivnosti, što dugoročno prijeti apatijom, smanjenom izlaznošću na izbore i narušenim mentalnim zdravljem.
Sociolog Vladimir Vasić u razgovoru za MONDO ističe da politika u BiH predstavlja „hroničnu bolest koja se već godinama ne liječi“ i da je razumljivo što građani osjećaju prezir prema stalno ponavljajućem narativu i istim političkim licima.
„U vremenu teške svakodnevice politički lideri se ne bave rješavanjem konkretnih problema već međusobnim spletkarenjima, svađama, optužbama. Takvo stanje kod pojedinca rezultuje razočarenjem i otporom prema politici. Običan čovjek traži stabilan i siguran život, a ne lažni patriotizam i ispraznu retoriku. Kad institucije prestanu da funkcionišu u službi naroda i izostane odgovornost, nastupa apatija. Umor građana treba da bude pokretač promjena“, napominje Vasić.
Vasić dodaje da defetizam nije samo pojedinačna pojava:
"Defetizam u politici zapravo se pojavljuje kao rezultat dubokog razočaranja, gubitka nade u pozitivne promjene i osjećaja nemoći pred sistemskim problemima. To je stanje u kojem pojedinci, grupe ili čak čitavo društvo počinju vjerovati da je poraz neizbježan – da ništa nema smisla, da se ništa ne može promijeniti, i da svaki otpor ili angažman vodi u neuspjeh. Najopasnije stanje za jedno demokratsko društo jeste kad pojedinci i li grupe prestanu da vjeruju u funkcionalnost istog. Uzimajući u obzir komplikovani društveno politički aparat u Bosni i Hercegovini ne čudi što se kod građana javlja osjećaj zbunjenosti i nezainteresovanosti obzirom da niti jedan veći politički proces ne može proći bez uplitanja stranih centara moći".
Najopasnije stanje za jedno demokratsko društo je kad pojedinci i li grupe prestanu da vjeruju u funkcionalnost istog
Naglašava i paradoksalni uticaj nacionalnog narativa: iako je važno biti svjestan svog identiteta, potenciranje patriotizma u svrhu partijskog interesa samo povećava političku pasivnost i dezorijentaciju.
"Trenutna politička situacija usmjerava građane van granica države. Politička nezainteresovanost koja je najočiglednija u izbornoj apstinenciji najbolje oslikava stanje političke misli u BiH odnosno odnos građana prema istoj. Sve veći je broj mladih koji bi trebali biti glas razuma i nosioci promjena u društvu koji se odlučuju na apstinenciju. Njihova pasivna uloga zapravo je glasan alarm za uzbunu koji kaže da društvo ne funkcioniše najbolje. Smatram da na adekvatan način ne prepoznajemo ćutanje mladih ljudi. Njihova tišina glasnija je od galame mnogih. Onog momenta kad svi budemo u službi istine možemo očekivati bolje sutra", zaključio je Vasić.
Psihijatrica i sistemski porodični psihoterapeut dr Jadranka Stanković dodaje da su građani RS i BiH dugo pod stresom, te da su određene stresne reakcije postale normalizovane.
„Stres vodi u nesigurnost i očekivanje negativnih događaja, a naročito pogađa ranjive osobe. Najvažnije je fokusirati se na ono što možemo kontrolisati i svjesno filtrirati informacije koje povećavaju nivo stresa. Mediji u tome igraju ključnu ulogu – odgovorno plasiranje provjerenih informacija može smanjiti osjećaj bespomoćnosti“, poručila je ona.
Postoji knjiga koja bi, u svojim bizarno preciznim zapažanjima, mogla da bude moderna biblija za sve koji posmatraju apsurd političkog života. Daglas Adams u "Autostoperskom vodiču kroz galaksiju" piše: "Svako ko je sposoban da se postavi za predsjednika, nipošto ne smije da obavlja taj posao".
U kontekstu Republike Srpske i BiH, ovo je više od šale. Haos u donošenju odluka, stalne promjene datuma referenduma, odricanje i priznavanje institucija naizmjenično, izbor vršioca dužnosti predsjednika i neizvjesnost oko vanrednih izbora, sve to čini svakodnevicu građana zbunjujućom i iscrpljujućom. Prezasićeni politikom, mnogi postaju ravnodušni, pasivni i defetistički nastrojeni, što dugoročno utiče i na mentalno zdravlje i na demokratiju.
Ironija Adamsove rečenice oslikava paradoks naše stvarnosti. Oni koji bi mogli da promijene sistem i sposobni su za vođenje često nisu na funkcijama, dok bizarne političke igre ostavljaju obične ljude da se bore sa sopstvenim osjećajem nemoći i umora.