Dok gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković entuzijastično obilazi gradilišta uz Vrbas i govori o "oazama" i "šetalištima", prizor kod Ekonomskog fakulteta je sve osim idiličan.
Obala koja je nekad bila mjesto okupljanja, sjedenja u hladu i lagane šetnje uz rijeku, danas je raskopana, zatrpana betonom i građevinskim materijalom.
Iako se projekat predstavlja kao uređenje obale i stvaranje "nove gradske oaze", većina građana se pita — ko je to uopšte tražio? Nigdje nije bilo javne rasprave, javnog poziva, niti objašnjenja šta će tačno biti urađeno i po kojoj cijeni. Građani koji svakodnevno prolaze tim dijelom grada uglavnom negoduju.
"Ovo mi je do skoro bilo omiljeno mjesto za šetnju. Sad je blatnjavo, srušeno, trajno izmijenjeno", rekao nam je jedan prolaznik.
Gradonačelnik u svojim objavama navodi da će se grad "okrenuti rijeci" i da će Vrbas postati centralni dio turističke i rekreativne ponude grada. Međutim, iza tog slogana stoji ogroman sloj betona, a nestaje prirodno korito, trava i stari puteljci koji su generacijama činili Vrbas prepoznatljivim.
Aktivisti iz Centra za životnu sredinu već su upozorili da se radi bez dovoljno dozvola i da se "uređivanje" pretvara u betonizaciju rijeke, što direktno narušava njen pejzaž i ekosistem.
U gradu u kojem mnoge ulice vape za sanacijom, gdje su parkovi zapušteni, a biciklističke staze često nebezbjedne, gradska vlast ulaže u projekte koje građani nisu ni tražili. Stanivuković govori o "oazama", ali se sve više čini da se pod tim podrazumijeva – betonska pustinja.
Umjesto oaze mira i prirode, Banjaluka dobija "oazu" bagera i bušilica. Vrbas, koji je godinama bio simbol grada, postaje poligon za dokazivanje urbanističkog ukusa vlasti – i to bez pitanja onih koji u tom gradu žive.