Po svemu do sada viđenom izgleda da će politička predizborna kampanja ove godine biti blaža nego inače.
Avgust se bliži kraju, a nismo čuli ili vidjeli ništa novo. Međusobni otrov između vlasti i opozicije postoji, ali je izlapio i ne djeluje. Akcije i reakcije su već čuvene, viđene, prežvakane, ponovo skuvane, pa opet servirane.
SNSD predvođen Miloradom Dodikom organizuje "holivudske" događaje sa mnogo spektakla, ali lišene pravog sadržaja. Opozicija djeluje beskrvno i ne uspijeva da najvažnije teme - kriminal i korupciju - afirmiše dalje od svakodnevnih saopštenja. Gradonačelnik Banjaluke se ponaša kao da je prvi put otkrio školski udžbenik, a najviše eneregije opet pokazuje Nebojša Vukanović, pa je i simbolično vraćen u okrilje zvanične opozicije, istovremeno kada su SPS i DNS iz tog kruga gurnuti vani.
Svijet se o sebi zabavio. Ljude su ove godine više pritisnule konkretne ekonomske i životne brige. Glavne teme su cijene goriva, struje, hrane, prevoza. U skladu s tim glavni potez bi bio ukidanje akciza ili slično tome. U tom smjeru su i serije jednokratnih pomoći koje lansira Vlada RS, ali ekskluzivno najavljuje Milorad Dodik, iako član Predsjedništva BiH - sve u sklopu nove kampanje za predsjednika RS.
Teme kao što su izdajnici i kriminalci kao da gube na snazi, a i Kristijan Šmit čijim se nametnutim odlukama povinovao i Savjet ministara, sada se više zabavio pitanjima koja se tiču Federacije BiH.
Nakon pandemije koja je prema svim izvještajima itekako uticala na mentalno zdravlje ljudi, višemjesečnog medijskog "puškaranja" o vakcinaciji i straha kao rezultata cijelog ovog perioda, drugo tromjesečje ove godine počelo je slikama desanta ruskih helikoptera na aerodrom kod Kijeva, snimcima tenkova i razrušenih zgrada u Marijupolju.
Nakon svega, obećanja o novim ski centrima ili bolnicama, borbi protiv korupcije ili milostinji od 100 KM ne mogu privući mnogo pažnje. Svi osjećaju da se svijet malo jače zatresao te se drže za zidove i ono što imaju.
U Srpskoj se otvorio (ne samo sad) jedan širok prostor i teren za nekompromitovane političare ili one koji to žele biti. Ovakva pozicija omogućava napad na sve stranke kao takve i na politikantski sistem koji su stvorile, koji guši društvo i njegov napredak kao sparan vazduh.
Pojedinci ispravno uviđaju da u takvoj situaciji postoji šansa da se pridobiju glasovi neopredijeljenih birača i onih žednih pravde i poštenja. Ovo je uvidio npr. Milko Grmuša (PDP) koji je maksimalno iskoristio zgražavanje javnosti zbog iskrenosti Andree Dorić čije ponašanje većini ljudi ne simbolizuje samo Socijalističku partiju već i sve ostale stranke.
Ranije izborna iskustva nam kažu da je teško postići uspjeh bez infrastrukture koju imaju političke organizacije. Onima koji su malo samostalniji, stranka negdje pomaže, negdje odmaže, ali svako sam procjenjuje šta mu je bolje. I neko je prinuđen da pravi kompromise.
Predviđanja su teška, a raspoloženju glasača za ili protiv vlasti teško je suditi sa pisaćeg stola u Banjaluci. Anketari sada rade u dvije smjene i istraživanja su tražena roba te dosta toga i pokazuju.
Svoje istraživače javnog mnjenja u XIX vijeku imao je i knez Miloš Obrenović, pa je, prema legendi, kada bi mu rekli da se narod glasno i mnogo buni, naređivao: „Steži!“.
Kada bi na pitanje: „Šta radi narod?“, dobio odgovor da narod ćuti:
„Popuštaj!“, naredio bi Obrenović.
Međutim, uvjerili smo se da i kod nas, i u regionu, istraživanja znaju da omanu. Ljudi ipak još nisu roboti. U javnosti se ne osjeća referendumska polarizacija "za i protiv" vlasti, a mobilisano i aktivno je samo članstvo u organizivanijim partijama.
Generalno, utisak je da se politika više nego ikad dešava na marginama naroda, da se otuđila, da se njom aktivno bavi manjina stanovništva i da će ta manjina vjerovatno odlučivati na izborima.