Profesor geografije u penziji iz Zemuna Mihailo Miša Grkinić, opisao tragediju "Dunavskog Titanika", odnosno, broda "Niš", koji je usljed nevremena završio, 9. 9. 1952. godine, u dubinama Dunava.
"Padao je grad nevjerovatne veličine, veći nikad u životu nisam vidio. Ljudi koji su oko mene plivali odjednom bi jauknuli i nestajali pod vodom. Naletio sam na šešir jednog od tih nesrećnika, natukao ga na glavu i nastavio da plivam do Nebojšine kule. Kada sam isplivao pomagao sam vojnicima da izvlače preživjele", ovim riječima je profesor geografije u penziji iz Zemuna Mihailo Miša Grkinić, opisao tragediju "Dunavskog Titanika", odnosno, broda "Niš", koji je usljed nevremena završio, 9. 9. 1952. godine, u dubinama Dunava između Velikog ratnog ostrva i Kule Nebojše. Broj žrtava, nikada nije tačno utvrđen i ide preko stotinu života.
Tog 9. septembra 1952. student geografije iz Zemuna Mihailo Miša Grkinić obećao je mami da će stići na ručak. U beogradskom pristaništu u zadnji čas se ukrcao u brod „Niš" i u gornjem salonu sreo razrednu iz gimnazije Emiliju Katić. Pričao joj je o ispitu iz meteorologije i u šali rekao da će biti nevrijeme. Istog trena brod je zahvatila nezapamćena oluja u kojoj se utopilo više od 100 ljudi. Sat koji je toga dana nosio na ruci Miša Grkinić nikada nije popravio.
Kobna odluka kapetana broda
Penzionisani profesor geografije Zemunske gimnazije danas je jedan od rijetkih živih svjedoka najveće nesreće u istoriji srpskog brodarstva. Kao dobar plivač Miša je nekako doplivao do Nebojšine kule, a profesorku Katić spasao je pionirski instruktor Vasa koga je ona prethodne godine oborila na popravnom ispitu.
Zbog popravke mosta interesovanje za redovnu brodsku liniju Beograd-Zemun bilo je značajno veće nego inače. Tog kobnog septembarskog dana zvanično je prodato 106 karata, ali vjeruje se da je u momentu nesreće na brodu bilo blizu 150 ljudi (tačan broj nikada nije utvrđen). Vidjevši da se sprema nevrijeme kapetan Ferdinand Nobilo je od dežurnog službenika zatražio i dobio odobrenje da ranije krene za Zemun.
"Odlučio sam da krenem ranije zbog toga što su putnici stalno dolazili na brod, da ga tako ne bih preopteretio",izjavio je Nobilo poslije nesreće (Politika, 10. septembar 1952.) Prema saopštenju policije 'Niš' je krenuo iz Beograda u 13 časova i sedam minuta, do ušća je plovio normalno, a onda su ga zahvatili jaka kiša, grad i vjetar koji je duvao brzinom većom od 100 kilometara na čas. Kapetan je naredio krmanošu da okrene pramac prema vjetru i brod približi obali, ali svaki manevar je bio uzaludan. Od siline vjetra u 13 časova i 12 minuta brod se preturio i potonuo na dno rijeke na dubinu od 14 metara. Potraživši zaklon od kiše gro putnika je u tom trenutku bilo zarobljeno u utrobi broda - u brodskom salonu.
Spasonosni šešir
U odnosu na zvanično vrijeme nesreće sat Miše Grkinića stao je nešto ranije - u 13 časova i devet minuta. Uspjevši da iskoči počeo je da pliva prema Nebojšinoj kuli ali se zbog guste magle obala uopšte nije razaznavala.
"Padao je grad nevjerovatne veličine, veći nikad u životu nisam vidio. Ljudi koji su oko mene plivali odjednom bi jauknuli i nestajali pod vodom. Naletio sam na šešir jednog od tih nesrećnika, natukao ga na glavu i nastavio da plivam do Nebojšine kule. Kada sam isplivao pomagao sam vojnicima da izvlače preživjele", sjeća se Miša Grkinić koji se nakon brodoloma kući u Zemun vratio tek oko pola šest popodne i to opet brodom. Tek tada, kad su ga posjetile kolege sa studija, shvatio je šta se zapravo desilo i doživio šok - rekao je on, a pisao Blic 2010. godine. Na brodolomnike koje lađa nije odvukla u ponor, tada se sručio grad veličine kokošjeg jajeta. Ledenice su ljudima bukvalno razbijale glave. Bez svijesti, nestajali su u riječnim talasima. A onda je bijes prirode utihnuo naglo, baš kao što je i došao. Oni koji su bili sa čamcima u blizini, pohitali su u pomoć preživjelima.
Na licu mjesta, najviši državni vrh
Na mjesto nesreće oko 15 časova stigla je ekipa ljekara sa VMA, kao i ministri policije Jugoslavije i Srbije Aleksandar Ranković i Slobodan Penezić Krcun. Organizovana je specijalna komisija za zadatkom da ispita čitav slučaj, a zbog kontradiktornih izjava članova posade i preživjelih putnika kapetan Nobilo je privremeno zadržan u pritvoru. Hroničar Zemuna Branko Najhold zabilježio je da je brod 'Niš' bio kapaciteta do 60 putnika, ali da je tih dana zbog popravke mosta prevozio veći broj putnika od dozvoljenog. Istraga je, međutim, zaključila da je za nesreću kriva 'viša sila' - vjetar orkanske jačine koji je čupao drveće iz korijena. Tokom popodneva, brod dizalica 'Soča' počeo je vađenje potonule lađe. Najprije se u dubinu spustio gnjurac Bogoljub Perić. Izvijestio je da je u jednom od dva salona u potpalublju 56 utopljenika. Do jutarnjih sati 10. septembra, iz broda grobnice su iznijete sve žrtve. Prema prvom izvještaju policije, bilo je 90 poginulih, među kojima i trojica od šestorice članova posade. Narednih dana, tijela utopljenika pronalažena su kod Pančevačkog mosta, u priobalju Vinče, Ritopeka... Crni bilans je narastao na 127, ali nikada nije utvrđeno koliko je putnika bilo na 'Nišu'. Zna se da je prodato 106 karata, ali i da je bilo mnoštvo djece i đaka, kao i putnika s mjesečnim kartama, piše "Politika".
Trodnevna žalost i zataškavanje
Vlada FNRJ je proglasila trodnevnu žalost i obećala da će pomoći djeci koja su izgubila roditelje i porodicama koje su ostale bez hranioca. 'Politika' i 'Borba', tada jedini prestoničke listovi, s dužnom pažnjom su izvještavali o tragediji i prenosili svjedočenja očevidaca i preživjelih. Ali, za vijest o potonuću „Niša" nije bilo mjesta na prvoj strani. Razlog -- obilježavanje, kakve li ironije, desetogodišnjice formiranja Ratne mornarice, pa 'nije bilo primjereno' da se uz svečarski tekst nađe i informacija o brodskoj katastrofi u Beogradu. Poletni socijalizam mlade države nije blagonaklono gledao na pisanje o neuspjesima i nesrećama, pa su i tekstovi o potonuću broda „Niš" svedeni na najmanju moguću mjeru. Tragedija je prepuštena kolektivnom zaboravu i do danas nije dobila ni spomeničko obilježje ni značajnije mjesto u literaturi, ako se izuzme roman Vlade Arsića 'Brodolom', piše "Politika".
Ipak, 'diktaturu optimizma' preživjeli su i nadživjeli zapisi i urbane legende o stradalim i čudom izbavljenim putnicima broda smrti. O Zemuncu Dragoljubu Jovanoviću: tog jutra je postao otac, pa je otišao u Beograd da kupi poklone i u povratku je stradao na 'dunavskom Titaniku'. O Mariji Dimitrijević: utopila se zajedno s dvije maloljetne ćerke, a treća je ostala živa zato što ju je majka ostavila kod prijateljice u Savskom pristaništu, jer je na 'Nišu' bila prevelika gužva. O Beograđaninu Ljubiši Petroviću: iako neplivač, održao se na površini, držeći se za dasku, dok ga spasioci nisu izvukli. O majci koja je tog dana izašla iz porodilišta: našli su je u utrobi broda, s bebom stegnutom u naručju. O Ani Bajzert, radnici tekstilne fabrike „Sutjeska": nije znala da pliva, a talasi su je nekim čudom živu dovaljali do obale. O majoru ratnog vazduhoplovstva koji se domogao kopna, veslajući jednom rukom, dok je drugom držao dijete koje je spasao. Njegov sin i supruga su ostali u potopljenom brodu...
Meteorološki rekord
Nevrijeme u Beogradu, tog 9. septembra 1952. godine, ušlo je u anale meteorologije. Pluviogram (dijagram intenziteta padavina) u vrijeme potonuća broda 'Niš' pokazao je čak 80 milimetara padavina za 20 minuta, odnosno 4 milimetara u minutu. Takav intenzitet padavina rijedak je i u trajanju od jednog do dva minuta, a naročito ako je to srednja vrijednost za 20 minuta.
Različite verzije
O sudbini 'Dunavskog Titanika', kako su neki nazvali brod 'Niš', postoje različite verzije. Po jednima, ofarban u crno, sa plovcima na bočnim stranama i pod drugim imenom, Niš i danas plovi od novosadskog 'Štranda' do Sremske Kamenice. Po drugoj verziji poslije reparacije 'Niš' je dobio novo ime Senta i do 1956. godine je saobraćao na redovnoj liniji Smederevo-Kovin, a skončao je početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka kada je isječen u pančevačkom 'Brodoremontu'.
Šta bi se dogodilo sa brodom 'Niš' da kapetan Nobilo nije odlučio da krene prije predviđenog vremena, da mu nadležna služba nije dozvolila da to učini, da među putnicima nije zavladala panika... Na ova pitanja nikada nećemo saznati odgovor.
Ali postoji jedno pitanje o kome se državna komisija nije izjašnjavala. Nedugo prije nesreće parna mašina na brodu 'Niš' zamijenjena je znatno lakšim dizel motorom. To je značajno smanjilo teret na dnu broda na kome je bilo više putnika nego što je predviđeno, pa je vjetar mogao lakše da ga obori na stranu. Smislenost ove priče potvrđuje činjenica da je na brodu 'Kovin', porinutom još davne 1922. godine, prilikom zamjene parnog kotla lakšim dizel motorom postavljen stabilizator kako bi brod bio stabilniji i sigurniji.
Sudbina kapetana
Ferdinand Nobilo, kapetan broda Niš, nije potonuo sa svojom lađom. Kraće vrijeme je bio u pritvoru, ali protiv njega nije vođen sudski postupak. Državna komisija koja je ispitivala slučaj zaključila je da je iznenadni vjetar orkanske jačine uzrok tragedije i da niko ne snosi odgovornost.
(MONDO/Blic)
