Kako će se kriminalizacija uvrede i klevete odraziti na sportske novinare ako najavljeni zakon bude usvojen?
Predstojeći nacrt Zakona o uvredi i kleveti kao krivičnom djelu o kojem se mnogo govori proteklih nekoliko nedjelja, a koje je na Tviteru najavio predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, može se podvesti pod narodnu izreku da se "svako češe tamo gdje ga svrbi".
Na jednoj strani je vladajuća garnitura, koja će sve su prilike usvojiti ovaj zakon, moguće sa malim izmjenama nakon javne rasprave, ali one neće promijeniti njegovu suštinu - što ste kritikovali vlast, kritikovali ste! Začepićemo labrnje ili plaćati ogromne kazne od nekoliko desetina do stotinjak hiljada maraka, koje realno, u Republici Srpskoj posjeduje "plafon" pet odsto stanovništva.
Ostalo građanstvo, ako štogod "lane" ili priupita nekog političara ili tajkuna "'oklen' mu prvi milion", ići će u tvorziju dok si rek'o "spodoba" ili će im biti zaplijenjena nepokretna imovina, koja će potom ići na doboš, da se nedobog entitetski budžet ne bi oštetio.
S druge strane, kategorično, moguće i deklarativno, protiv je logično opozicija, kao i svi učeni ljudi sa integitetom, a posebno novinari kojima će posao biti prilično otežan, da ne kažem i nemoguć, ako se usvoji najavljeni zakon.
Bezbeli, zabrinute su i lokalne mahaluše, koje više po kafama i frizerajima neće smjeti olajavati komšinice, niti hvalisavci koji će za nečiju ženu reći da je duplo bolja u krevetu od njene kume, svastike ili šurnjaje jer šta ćemo ako se neko iz familije uvrijedi? Recimo ljubomorni muž ili komšija sa petog, čija djeca liče na Peru poštara?
Ali, kako se svako češe tamo gdje ga svrbi, kako će se sve ovo, kukala nam majka, odraziti na nas sportske novinare?
Em smo degradirani u većini medija, em smo potplaćeni do ispod republičkog prosjeka, em nas doživljavaju kao da, bože sačuvaj i sakloni, pišemo za kulturnu rubriku, em nemamo nikakvo specijalno udruženje, preko kojeg bismo možda mogli da konkurišemo za kakav grant od EU, USAID-a ili neke druge organizacije. Može čak i kineske ili bjeloruske, nismo mi gadljivi na pare.
"Druuuže, ne može to, onda će nas prozvati i stranim plaćenicima", prekorio bi mladog sportskog novinara kakav iskusniji urednik, s obzirom da će poslije Zakona o uvredi i kleveti na red skupštinske većine doći i najavljeni Zakon o NVO, "mrskim stranim agenturama".
"Šta se buniš, u ovaj posao si svakako ušao jer voliš sport, pratio bi rezultate i igrao kladionicu i da te ne plaćamo", odbrusio bi "glodur", a mladi žurnalista se pokunjeno vratio iz njegove kancelarije pod uslovom da u našim redakcijama uopšte postoje sportskourednički biroi.
Svjesni smo naravno da ne radimo neki mnogo važan i posebno ugledan posao, niti imamo neke značajne titule ispred svojih imena, kakve primjerice imaju naši narodni poslanici, ali smo dosad imali kap slobode za razliku od gore pomenutih, koji čak i kad ne dijele mišljenje svog šefa, ipak moraju da vežu konja gdje im se kaže.
Što bi rekao Džoni Štulić "velikodušan rođače, raspolagati tuđom mukom nije mala zaje*ancija".
Opet, je*i ga pošteno radimo taj posao, od njega hranimo naše porodice, a išli smo i u neke škole, većina završili i fakultete, i to one državne, imamo i dokaze (indekse i diplome), niko nam ih nije ukrao niti sakrio k'o nekima. Osim toga, imamo i žive i zdrave kolege sa studija, koji mogu posvjedočiti, iako su neki, je*aji ga, niko nije savršen, završili i u tim skupštinskim klupama. Znamo ih ko "zlu paru", što bi se reklo, kao i njihove stranačke kolege koje su desetke dobijali po (sve)učilištima od Travnika, preko Širokog Brijega do onih banjalučkih u koje upada policija zbog prodaje diploma ili čak svjetskih Univerziteta bez adrese.
Naš posao se osim "rudarenja" u redakciji sastoji i od odlaska na utakmicu, recimo u fudbalu i da izvijestimo kad sudija ne vidi ofsajd od dva metra, kad centralni napadač domaćina ima dvije lijeve, kad publika galami na trenera zbog golmana pacera - "vadi ga niko nek ne brani".
Ako imamo integriteta napisaćemo izvještaj sa naslovom: "Sudija je pokrao goste" ili "Golman i centarfor nisu ni za petu, a kamoli Premijer ligu BiH".
Ukoliko bude izglasan ovakav zakon, a ja sam najiskrenije pesimista, postoji mogućnost da zbog sličnog izvještaja "popušimo" najmanje tri krivične prijave sa stotinama hiljada maraka odštete! Bez obzira što je svima jasno da je nebulozno, postoji realna opasnost da se ovo dogodi. Još ako su tužilac i sudija skloni "potkivanju", a iskustvo nas je naučilo da je bilo i takvih, san mladog novinara o izvještavanju sa Mundijala ili Evropskog prvenstva biće okončan košmarom sa Tunjica. Jer "oklen"?
Nedavno je na Danu fudbala u Banjaluci, 12. po redu, gost bio legendarni golman i počasni predsjednik Partizana Ivan Ćurković, koji je dobio nagradu "Mihailo Andrejević Andrejka" po nekadašnjem sekretaru za spoljne poslove Fudbalskog saveza kraljevine Jugoslavije sa prvog Svjetskog prvenstva u Urugvaju.
U svom obraćanju novinarima Ćurković je rekao, citiram: "U fudbalu je najveća demokratija, jer su svi u pravu. I navijač na tribinama, i predsjednik kluba, i fudbaler i trener. U tome i jeste ljepota i razlog zbog čega je fudbal najpopularniji sport", rekao je počasni predsjednik crno-bijelih ili što bi nova ministarka porodice, omladine i sporta Selma Čabrić podvukla - "najvažnija sporedna stvar na svijetu".
"Jesam dobro rekla, ispravite me ako griješim", na istom skupu se ministarka obratila novinarima, očigledno shvatajući da eto i mi sportski novinari (po)nešto znamo o sportu i da uostalom živimo u demokratiji, pa je sasvim ok da je ispravimo.
Druga je stvar što bi pojedini cinici njene riječi mogli shvatiti na način da se aktuelna ministarka poput mnogih njenih prethodnika ni u putu nije srela sa sportom, pa joj je jedino bitno da se štogod ne provali.
U svakom slučaju ovakvi tekstovi u perspektivi više neće postojati, što realno i nije neka šteta, već će plašim da će usvajanjem ovakvog zakona možda i najviše štete imati sama vladajuća koalicija, koja ili nije čitala, ili je zaboravila na čuvene riječi kneza Miloša Obrenovića.
"Ja ’vako osluškujem samo šta narod priča. Psuje li vlas’, ja naredim ‘zategni’, psuje li još više, ja naredim ‘zategni još jače’, počne li da kune, poručim nek zategnu ponajjače. A primire li se, depeširam ‘popuštaj’. Ne valja ako se primire načisto. To se ne smije dozvoliti!"
P.S. Poslije ćutanja čestiti knez je znao da ide kuka i motika.
PROČITAJTE SVE KOLUMNE ŠATARAŠ