Na 11 kilometara zapadno od Mostara, uz put prema Širokom Brijegu, na takozvanoj putovnica-domovnica-mercedes-mobitel ruti, nalazi se mjestašce Polog, i u njemu restoran “Cigo”.
U rustikalnom ambijentu, prijemčiv i susretljiv prema prolaznicima i redovnim gostima, restoran je u vlasništvu ugledne familije u ovoj regiji, a uz pečenu jagnjetinu, žablje krake sa žara i more “klasičnih” jela, na meniju ovog uglednog ugostiteljskog objekta nalaze se i prikanci s Mostarskog blata.
Mostarsko blato je, u suštini, močvara, u kojoj nivo vode zavisi od nivoa poznate rijeke Lištice i nešto manje poznate Ugrovače. Ponekad po toj močvari mogu da plove i brodići, a Mostarsko blato je najpoznatije po tome što u njemu žive sićušne ribe zvane prikanci.
Takvih, vele mještani, nema nigdje na svijetu, preciznije, nigdje nisu tako ukusni. U Ljutom Docu, selu uz močvaru, izuzetno se drži do lova na prikance. Praktično, lov na ovu endemsku vrstu ribe mještanima dođe kao neki ritual, istovremeno i posao, i odmor, čast i obaveza.
Prikanaca je sve manje, pa polako dobijaju obilježje mitskih bića, tako da se sa njima nikada ne zna, niti gdje, ni kada će ih biti. Oni su, tvrde mještani, tajna koju niko nije objasnio.
Kažu da ako vas neko iz Ljutog Doca počasti prikancima, to znači da vas izuzetno cijeni jer su oni namijenjeni samo za najbolje prijatelje. Time se očigledno rukovodila i familija Novak, vlasnici uglednog restorana “Cigo”, kada su odlučili da u gastronomsku ponudu uvrste prikance. Ipak, ni slutili nisu da će njihov restoran, manje zbog prikanaca, a više zbog gostiju, jednog dana postati – državna institucija!
Nakon što je ispalio Bakira Izetbegovića i nije došao na zakazanu porciju bureka u restoran, kažu, potencijalnog ratnog zločinca Fikreta Prevljaka, nedaleko od Konjica, lider HDZa BiH Dragan Čović izjavio je da lideri trebaju “sjediti i razgovarati”, ali ne van institucija jer ih “imamo u svakom gradu”.
Rekao je tada i da garantuje da nijedan službeni sastanak više neće biti održan mimo institucija BiH. Zbilo se to prije desetak dana. Čović nije došao na burek sa Izetbegovićem jer je bio ljut što je ovaj pojeo šniclu sa Miloradom Dodikom u “Barki” u Istočnom Sarajevu. U pauzi između glavnog jela i deserta, potpisali su pismo namjere MMFu i dogovorili mehanizam koordinacije, a da Čovića nisu pitali pa je logično što se naljutio. Od tada, kažu, traje nova kriza federalne koalicije jer tamo mnogi rade neke stvari, a da jedni druge za to ne pitaju.
Principijelan kakav jeste, i uvijek zainteresovan da ova zemlja funkcioniše, a da on tome da puni doprinos, Čović je ovog ponedjeljka odlučio da preuzme stvari u svoje ruke, i vrati razgovore o ključnim pitanjima u institucije. Prvi korak je bio zakazivanje sastanka sa šefom SBB-a Fahrudinom Radončićem u restoranu “Cigo”, poznatom po prikancima s Mostarskog blata.
Čović je tako, držeći do svojih principa, ovaj ugledni ugostiteljski objekat, automatski pretvorio u državnu instituciju, što je sigurno veliki korak za sve konstitutivne narode u BiH, kao i cijelu zemlju na njenom evropskom putu.
Da je kod Čovićevih prijatelja koji drže kladionice po cijeloj BiH u ponudi bila opklada da će svehrvatski šef, po završetku sastanka, izjaviti da ovo nije bio zvaničan susret, već neformalna, prijateljska večera, na kojoj se, po običaju, razgovaralo vrlo direktno, iskreno i dobronamjerno, kvota na ovaj ishod bila bi manja od one da će Jusein Bolt osvojiti zlato u Brazilu. Po Čoviću, dakle, prikanci kod “Cige” su nezvanični, a Bakirov burek u Konjicu je zvaničan.
Večera uz prikance je neformalna i prijateljska, a uz burek je, valjda, formalna i ako je Čović počastio Radončića prikancima, onda mu je Fahro sada najveći prijatelj. I ne samo zbog faktora prikanci, već i zbog poruke da Izetbegović treba da nazove Dodika pa da vide šta će s referendumom.
Čudno, jer dok su gurali priču o trećem entitetu, Dodiku i Čoviću nije bio potreban posrednik. A moguće je i da mu se ne mili da zove Dodika jer je u medijima pročitao da predsjedniku Srpske prisluškuju telefon.
Tako da sada na sceni imamo izuzetno složenu situaciju. Dodik rado jede šniclu sa Izetbegovićem, Izetbegović solira uz burek, dok Čović više preferira prikance sa Radončićem. “Cigo” u Pologu je institucija, “Orahovica” kod Konjica obična birtija, a “Barka” dođe nešto kao kafana “Složna braća”.
Šta će dalje biti, mogu da provale samo ozbiljni analitičari, jer sa našim političarima, kao uostalom, i sa prikancima, nikad se ne zna, niti gdje, ni kada će ih biti. Oni su tajna koju niko nije objasnio.