Srpskoj i njenom stanovništvu na dar

Dnevne novine su, inače, zajebana mašinerija. Nije jednostavno svaki dan puniti 32, 40 ili 56 strana, u vremenu kada u nekim listovima ima novca, a nema novinara. A isto je i kod onih gdje ima novinara, a nema para. Dnevnonovinski papir, opterećen skraćenim rokovima, dugoročnim nedostatkom kreativnosti i ambicije, stoga trpi sve - i reciklaže starih tema, improvizaciju, površnost, ponavljanje. Jedna od tih ponavljajućih priča u našem novinarstvu su i one koje se baziraju na redovnim aktivnostima jedne nevladine organizacije. Ta ekipa, u pravilnim vremenskim razmacima objavljuje izvještaje o radu i rezultatima svih nivoa vlasti u BiH, a najviše pažnje očekivano poberu informacije o platama ministara, poslanika, premijera, predsjednika, potpredsjednika, zamjenika...

Prošlo je od tada najamanje tri, možda i četiri godine. U Pressu smo objavili visinu plata poslanika u Predstavničkom domu Parlamenta BiH, gdje odavno sjede najveći rekorderi na političkoj sceni čije plate su bezobrazno velike, a još su veće kada se uporede sa učinkom. Te godine, ispostavilo se, taj parlament je u godini usvojio tek petnaestak zakona, a najplaćeniji poslanik primao je mjesečno nešto više od 7.000 maraka. Dramaturgija te vrste tekstova iziskuje da se ta cifra uporedi sa prosječnom platom, ili još zabrinjavajuće, s prosječnom penzijom, uz neizostavnu paralelu da oni koji glasaju kopaju po kontejnerima, a oni koje izaberu kopaju nos na sjednicama.

„Zašto ste onako intonirali tekst? Da li vi znate da ljudi na ulicu upiru prstom u mene i viču da imam najveću platu“, urlao je glas sa druge strane telefonske žice na dan izlaska teksta. Bio je to rekorder među poslanicima u toj parlamentarnoj sezoni, a onda je uslijedila poenta:

„Vi ništa ne razumijete. Mi ne idemo u Sarajevo da bi usvajali, već obarali zakone!“

Nema smisla da otkrivam koji parlamentarac u pitanju, jer više nije na vrhu liste rekodera. Navodno je lider trenutno Ognjen Tadić, o čemu ste mogli da se detaljno informišete na RTRS-u. Prethodni rekorder nije bio u centru pažnje javnog servisa, što nekom može biti čudno jer politika koju promoviše taj bivši rekorder, a koju, eto, dio banjalučkih novinara ne razumije, jeste gotovo svakodnevna tema u Dnevniku 2 na istoj toj televiziji. Ali, nije to toliko bitno, koliko činjenica da bivši rekorder u koga je narod bezobrazno upirao u prstom i dalje zarađuje za par desetina maraka manju platu od Tadića u istom tom parlamentu, dok slobodno vrijeme koristi da se doprinese boljem životu građana na izuzetno originalan način.

Društvene mreže, naime, otkako su zaživjele i na našim prostorima, drastično su promijenile način života prosječnog građanina. Putem Fejsbuka sada gotovo da možete sve što ste mogli i bez njega, ali virtuelno. Čestitati rođendan, varati bračnog druga, kupiti neku robu, posvađati se tako žestoko, kao da ste u kafani, misliti da ste bitni i slično. Od prošlog vikenda, međutim, preko Fejsbuka je moguće pokloniti i cijelih 36 kilometara autoputa od Prnjavora do Doboja.

Mark Zakerberg te nedjelje bio je u šoku jer nije imao pojma da se preko platforme koja ga je proslavila, mogu poklanjati i autoputevi. Izvori iz Fejsbuka tvrde da je naredio hitnu istragu, i da su veoma brzo otkriveni detalji ovog neobičnog poduhvata. Ispostavilo se da je autoput preko Fejsbuka moguće pokloniti u svakoj državi na planeti, ali da je najplodniji internet za taj posao u zavisnim državama, polusvijetu gdje se u parlament ide da bi se zakoni obarali, a ne usvajali. A proces je, shvatio je šokirani Zakerberg, izuzetno komplikovan, i zahtjeva da, uz otvoren profil na Fejsbuku, iza sebe imati dugogodišnju parlamentarnu karijeru, 300.000 KM godišnju platu, kategoričan stav o srpskim nacionalnim interesima i povremeno namontiranu frizuru. Dalje, država ili dio države u kojoj živite, navodno radite u parlamentu, i primate platu 7.000 maraka, digne kredit kod EBRD-a, godinama gradi 36 kilometara autoputa i otvori ga za saobraćaj dvadesetak dana prije izbora, uz prisustvo premijera i ministara iz susjedne države i direktan televizijski prenos u kojem se uzgred, takoreći nikako, pomene činjenica da će se kredit vraćati godinama. Nakon čina otvaranja potrebno je da na Fejsbuku šerujete vijest da je autoput slobodan za korištenje uz poruku da je to „dar Srpskoj i njenom stanovništvu“.

Tog ponedjeljka u centrali Fejsbuka u Kaliforniji Mark Zakerberg pio je prvu jutarnju kafu, žaleći jer se on nije prvi sjetio da putem vlastite društvene mreže, poklanja infrastrukturne objekte, kada je zazvonio telefon na stolu.

„Alo, jel to Fejsbuk? Pa kako ćete pokrenuti istragu o mom statusu? Znate li vi da ljudi na ulici upiru prstom u mene i tvrde da im je poklonjen neki autoput? Pitaju me da li ću se odreći plate i dnevnica! Pitaju da li ću ja da vraćam kredit EBRD-u“, urlao je glas sa druge strane žice, a onda je uslijedila poenta:

„Vi ništa ne razumijete. Pa mi smo ovdje već deset godina dar od Boga ovom narodu, logično je da mu darujemo autoputeve, referendume, mehanizam koordinacije i kredit kod MMF-a“! I dosta je više vas Amerikanaca, dokle život da nam zagorčavate. Znajte da su uz nas Putin i majka Rusija i nemoj više da se zajebavate!“

Zabezeknutom Zakerbergu nije preostalo ništa drugo nego da istraži sa kim je razgovarao, izađe na gugl i pronađe tekstove o tome da je riječ o osobi koja se izuzetno žrtvuje za narod pa je, nakon jednog dana u penziji, uz naplaćenu pripadajuću otpremninu, odlučila da lagodni penzionerski život, zamjeni za teški parlamentarni boj.

„Pa takva vlast zaista mora biti dar od Boga“, zaključi Zakerberg sa zamišljenim pogledom na okean...