Dom naroda Parlamentarne skupštine, osim što je važna institucija u procesu odlučivanja u tom parlamentu preko koje se štite nacionalni interesi konstitutivnih naroda u BiH odavno je prepoznat kao mjesto gdje partije mogu da uhljebe sve svoje izborne gubitnike koji svake četiri godine ne uspiju da pobjede u trkama za Predsjedništvo BiH ili poziciju predsjednika Republike Srpske.

Evo samo nekoliko primjera. Pokojni Sulejman Tihić izabran je za delegata u Domu naroda nakon što ga je 2006. godine na izborima za bošnjačkog člana Predsjedništva oduvao Haris „sto odsto BiH“ Silajdžić. Za lidera SDA lako se tada našla pozicija među pet delegata koji junački i složno brane bošnjačke interese u Domu naroda i to sve za naknadu između pet i sedam hiljada maraka mjesečno. U istoj situaciji nakon izbora 2014. godine našao se lider SBB-a Fahrudin Radončić koji je nakon poraza na izborima za člana Predsjedništva BiH od Bakira Izetbegovića, pogađate, završio kao delegat u Domu naroda sa čijih sjednica, doduše, počesto odsustvuje zbog neodložnih obaveza u pravosudnim institucijama. Dalje, Mladen Ivanić je 2010. godine izgubio izbore za srpskog člana Predsjedništva BiH od Nebojše Radmanovića i naravno već početkom sljedeće godine Narodna skupština Republike Srpske imenovala ga je u - Dom naroda.

Dom naroda je takozvani gornji dom zajedničkog nam parlamenta. U Velikoj Britaniji, recimo, taj dom nazivaju domom lordova i kroz istoriju su ga uglavnom činili razni nadbiskupi, plemići, vlastela i drugi mrsomudi koji su zbog svog bogataškog statusa htjeli da ih se nešto pita i da o nečemu odlučuju. U Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH ne biraju se ni plemići ni nadbiskupi, ali imajući u vidu visinu plate koju primaju za svoj rad, mirne duše ih se može proglasiti apsolutnim lordovima ovdašnje političke scene jer je baš lordovski četiri godine primati platu žestoko se boriti za nacionalne interese, a u suštini imati ulogu protočnog bojlera.

Geri Lineker rekao je prije tridesetak godina da je fudbal igra u kojoj 22 fudbalera trče za loptom i na kraju uvijek pobijede Nijemci. Eto, sinoć u Sankt Petersburgu ta izjava dobila je još jednu praktičnu potvrdu. U Bosni i Hercegovini fudbal je na niskim granama, ali politički lordovi su izuzetno bitni likovi pa su izbori naša najvažnija stvar na svijetu.

A izbori u BiH su nadmetanje u kojem na hiljade političara pokušava da pobijedi, a na kraju uvijek izgubi – Ognjen Tadić.

Zato je Dom naroda institucija kao stvorena za njega, već sedam godina. Tamo je imenovan nakon što ga je Milorad Dodik pobijedio na predsjedničkim izborima 2010. godine kada je Republici Srpskoj poželio laku noć, a fotelji dobro jutro, a zatim i četiri godine kasnije u reprizi te trke, nakon što se ispromašivao u duelu na ATV-u i na kraju izgubio autogolom u posljednjim sekundama utakmice. Međutim, Dom naroda za Tadića praktično je bio zicer pa je u trke sa Dodikom mogao da ulazi naizgled ambiciozno, a u suštini opušteno, jer je imao rezervnu varijantu, obezbijeđenu sekretaricu i vozača, platu veću od pet hiljada, a kada se na to dodaju i odvojen život, paušal i naknade za članstvo u ad hoc komisijama, mogao je da dobaci i preko 7.000 čime je sa vječne liste najplaćenijih parlamentaraca skinuo dugogodišnjeg rekordera Dušanku Majkić, konačno pobijedivši nekog iz SNSD-a, pa je čudno što taj fakt ne navodi u biografiji kao jedan od svojih najznačajnijih političkih uspjeha nakon prelaska iz radikala u SDS.

Šteta za biografiju, jer lord Tadić bio je svojevremeno viđen kao Aleksandar Vučić sa lijeve obale Drine, a na kraju nije dobacio ni do statusa Tomislava Nikolića iako se i ovaj većinu svog mandata ponašao kao lord. Nikolić je bar jedne izbore dobio.

Lord Tadić posljednjih nekoliko mjeseci ima velikih problema sa vlastitim partijskim kolegama u SDS-u pa im povremeno piše pisma koja volšebno završe na portalima te onda svi koje zanima mogu da ih pročitaju i prokomentarišu. U prosjeku, dužina tih pisama je oko 13.232 karaktera i u njima Tadić proziva, objašnjava, kritikuje i predlaže, secira stanje u SDS-u i u dobroj mjeri tu ima dosta tačnog mada danas i nije neka naročita mudrost izvući zaključak da je ta partija prilično rasturena i da sve sluti na dalje rasparčavanje.
Za ovaj tekst, međutim, prilike u SDS-u su manje bitne jer Tadić, osim što analizira situaciju u stranci čiji je još član, u posljednjem svom pisaniju dotiče se i pojedinih novinara, kukavički ne pominjući njihova imena, te jednog dnevnog lista koji je ugašen prije više od godinu dana i čije su se, kaže Ognjen, maligne ćelije rasule širom novinarskog organizma Republike Srpske.

Veoma kreativno, vispreno i nadahnuto. Bravo, Ognjene! Ako ništa drugo, u kvalifikacijama na račun medija i novinara bar donekle podsjećaš na Vučića.

Dnevni list Press čije su se „maligne ćelije“ rasule po novinarskom organizmu Republike Srpske ugašen je u aprilu prošle godine poslije devet godina postojanja i nakon dvije-tri godine agonije u kojoj se našao zahvaljujući lošem upravljanju, trulim kompromisima i drugim budalaštinama koje je povlačio menadžment.

Sam Press, nije to problem priznati, imao je u svojoj istoriji nekoliko žestokih promašaja koji su se ticali uređivanja i uređivačke politike, ali novinari tog lista, većinom mladi i neopterećeni kvazipodjelama u našem učmalom i malograđanskom društvu, nikada nisu bili „arhineprijatelj“ nikome, pa ni SDS-u.

U Pressu je pred gašenje radilo pedesetak ljudi, novinara, urednika, lektora, tehničkih urednika, vozača, sekretara, kolportera, distributera, koji su od svog rada koliko-toliko prehranjivali svoje porodice i preživljavali da bi se na kraju našli na ulici, a poslodavac im je ostao dužan po tri-četiri plate, u iznosima koji ni blizu nisu jednoj mjesečnoj apanaži lorda Ognjena Tadića.

Novinari Pressa, međutim, nisu imali Dom naroda niti bilo koju drugu rezervnu varijantu pa su većina mjesecima tražili kakav-takav posao, neki i otišli iz struke samo da bi preživjeli, dok je lord Tadić za to vrijeme primao svoje naknade za članstvo u ad hoc komisijama uz pripadajuću platu i paušal. Sa portala koji uređuje jedna od tih „malignih ćelija“, gle slučajnosti, baš prije nekoliko dana pitali su Tadića da li misli da zaslužuje toliku platu na šta im je lord odgovorio da ne želi da daje izjave za taj portal. Druga „maligna ćelija“, igrajući se riječima i stihovima, na drugom portalu objavila je tekst povodom drugog Tadićevog pisma, zajebavajući se kroz formu koja nije uobičajena, ali nije ni zabranjena. Treća „maligna ćelija“ objavila je taj sporni tekst u „Blicu“ koji je lordu očigledno baš zasmetao, četvrta je autor ovog teksta, peta piše u „Novostima“, šesta na „Frontalu“, a ni sedma, osma, deveta ni svaka druga nema nikakvu šansu da se uhljebi u Domu naroda jer niti je član stranke koji može da dobije tu privilegiju niti je izgubila izbore. Dakle, mora da radi i po dva-tri posla, bez šofera i sekretarice.

Po mrtvom Pressu i novinarima lord je hrabro opleo kriveći sve druge za situaciju u kojoj se nalazi, u prevodu za izvjesnu mogućnost da 2018. neće prići ni predsjedničkoj fotelji, niti Domu naroda, niti bilo kojoj drugoj kandidatskoj poziciji.

A novinari mu nisu krivi od juče. Negdje pred izbore 2010. isti taj Press objavio je tekst u kojem je navedeno da će, u slučaju da izgubi predsjedničke izbore, Tadić sigurno biti imenovan u Dom naroda. Istog dana zvao je redakciju, tražio demantij, galamio, rekao novinaru da je objavio izmišljotinu. Klasika. Nakon što je na kraju ipak završio u Domu naroda, nikada nije nazvao da se izvini.

Izvinjenje mu tada niko nije ni tražio. „Maligne ćelije“ ni danas to ne traže. Sam se sasvim dovoljno ogolio.

Tadić se raspisao, objavljeno i treće pismo