Duge cijevi i bijele zastave

Kako godine prolaze sa SNSD-om na vlasti i kako se približavamo novim izborima na kojima ta stranka, reče tako Milorad Dodik, namjerava da osvoji 50 odsto glasova, funkcioneri vlasti u Srpskoj, njihovi sateliti i kvazieksperti skloni su da u javnost plasiraju poruke i forme koje običan, površnim, spinovanim i počesto netačnim informacijama bombardovan građanin, teško može da shvati.

Makedonski scenario im jedna je od omiljenih konstrukcija iz prostog razloga što veći dio javnosti u Republici Srpskoj pojma nema šta se događalo u Makedoniji, a i oni mediji koji su pokušali da objasne, nisu to radili zbog javnog interesa, već zbog namjere da zbivanja u Skoplju na bilo kakav način povežu sa onima u Banjaluci.

A stvar je prosta. Da bi prošao makedonski scenario, opoziciju bi morao da podrži narod. Prvo na izborima, a onda i pred institucijama, na trgovima, na ulicama, da padne neka razbijena glava, da interveniše policija. Od svega toga viđene su samo duge cijevi na ramenima policajaca.

Da li je iko u ta dva dana pred parlamentom primjetio narod, ako ne računamo mučenika Čedu iz „Željeznica“? Ili koje je to opozicija izbore dobila?

Nije to što se dešavalo u Narodnoj skupštini Republike Srpske u utorak i srijedu bila nikakva drama, niti je bio haos. Ali, poslužilo je i jednoj, i drugoj i trećoj strani. Treća je ona koja stvarno želi haos i rušenje institucija, a može je se prepoznati po neskrivenom likovanju, zluradim komentarima, masovnim pozivima na žešću reakciju i paljenje kako bi se, valjda, prekinula tiranija u Banjaluci.

Prva i druga strana su, međutim, u čudnom dvodnevnom duelu postigli po nekoliko autogolova i ovu prvu vanparlamentarnu utakmicu na određen način završili neriješenim rezultatom iako je vlast imala incijativu i prednost domaćeg terena.

Prije svega, autogol vlasti ogleda se u činjenici da su sa dnevnog reda sjednice parlamenta skinuli sporni revizorski izvještaj Duška Šnjegote, ekspresno detroniziranog jer se usudio da, eto, kaže da vlast troši više nego što ima, ali da to ne prikazuje u papirima. Nezvanično, izvještaj je skinut jer bi opozicija mogla da ga iskoristi da dobije lake politčke poene, kao što su, tvrdi se, pokušali da zloupotrijebe i samog Šnjegotu. Zvanično, u izvještaju je bilo nedostataka koje je trebalo otkloniti. Logično, čeka se izbor novog revizora koji neće stati iza izvještaja prethodnika.

Ako čujemo i vidimo da Dodik i vladajuća koalicija puca na 50 odsto na sljedećim izborima, ako tvrde da sva njihova interna istraživanja pokazuju rast u odnosu na 2016. godinu, kada su na lokalu oduvali Savez za promjene, ako još uvijek ima nešto para u državnoj kasi, kako je moguće da će opozicija na jednom običnom revizorskom izvještaju pobrati toliko poena da uzdrma tako dobar rejting vladajuće koalicije?

Ili rejting nije toliko velik, pa se sve radi iz straha da se dodatno ne sroza, ili je vlasti u Srpskoj bahatost i bezobrazluk postao toliko uvriježena matrica funkcionisanja da se i na raspaloj opoziciji treba šiljiti ona stvar, čak i ako će to proizvesti posljedice poput blokade parlamenta.

A blokada parlamenta je sasvim legitiman način političke borbe, ako se vodi računa da to ne preraste u nasilje. Opozicija, međutim, nije računala, da se meč igra na domaćem terenu SNSD-a i da vladajući imaju još jedan stadion (malu salu) da završe utakmicu i svojim pristalicama to predstave kao veliku pobjedu. Iako je teško biti pobjednik ako ste većina u parlamentu čije se odluke ne objavljuju u Službenom glasniku ili ako ste u Vladi koja ne dostavlja odgovore na pitanja onima koje je, da bi to radili, izabrao narod.

Opozicija autogolove zabija jer je, za razliku od vladajuće strukture, neorganizovana sa mnoštvom slobodnih strijelaca i bez jasnog PR-a akcije koju namjerava da sprovede, pa sve to izgleda stihijski. Tokom dešavanja u parlamentu postalo je jasno da opozicionarima fizički obračun nije opcija, jer imaju bar toliko pameti da su svjesni da bi im SNSD, uz obilatu asistenciju medija koji im titraju, zabio posljednji ekser u sanduk navodne izdajničke politike koju sprovode. Zato se nepotrebne izjave poput Govedaricine da je „spreman da se pobije“ u parlamentu ili Šukalovih fotografija na Twitteru ne mogu okarakterisati kao pametan potez, niti posljedica organizovanog djelovanja.

Tačnije, ovaj mandat je opoziciju u Srpskoj profilisao u političku grupu koja je spremna određeni period da urla i diže halabuku, izazove neku reakciju, a onda od svega digne ruke i stoga ko može da garantuje da frka u parlamentu neće završiti isto kao majski protesti prošle godine, bez ikakvih težih posljedica po vlast?

Bila je to još jedna epizoda u političkoj borbi brojčano neravnopravnih protivnika u kojoj su javni diskurs i politička kultura postali kolateralna šteta. Loš je, užasan, običaj da učesnici u našoj političkoj areni koriste svaku priliku da jedni drugima napakoste vadeći neke primjere iz ratne i poratne prošlosti. Optužujući jedni druge za dezerterstvo i izdaju, služeći se najprizemnijim vokabularom, plasirajući činjenice koje je teško provjeriti i manipulišući njima, samo dodatno hrane onu treću stranu, dok istovremeno vlastitom stanovništvu maksimalno gade politiku i praktično promišljanje gdje je, opet, logičan potez samo isticanje bijele zastave životu u ovakvoj zemlji. Jer danas dugim cijevima, na sreću ili na žalost, nijedna vlast ne može spriječiti bilo koga da digne ruke od svega i razguli koliko ga noge nose.