Zašto Srbi pojma nemaju o fudbalu

Što je katastrofalno za narod sa 11 miliona selektora.

Ali i dobro jer rijetko učestvovanje reprezentacije na ovakvim smotrama učini da se zaboravi koliko Srbi pojma nemaju o fudbalu.

Čast izuzecima. Ima ih. I bore se snažno da sačuvaju svoj ugled i koliko-toliko običnom puku otkriju da ova igra danas ni slična nije onoj iz 1998. godine, a naročito ne fudbalu iz 1974. ili 1976. godine. I lako ih je prepoznati. Rade na Mondu i još nekim portalima, ima ih nekoliko i na Sportklubu i po društvenim mrežama.

Ali ih nema na RTS-u. U štampi takođe.

Zašto je to važno?

Zato što i je i laicima, kojih među onih 11 miliona ima najviše, jasno da u srpskom fudbalu mnogo toga ne štima. Golim okom vidljive su anomalije, od raznog menadžerisanja do odluke o smjeni selektora koja nikad nije obrazložena. To mogu da provale i oni koji nikada nisu bili na stadionu, a kamoli da su šutnuli loptu, bar nedjeljom, na terminu u kakvom balonu.

I onda je logično da sav, što bi rekli internetskim rječnikom, hejt, bude usmjeren ka selektoru, predsjedniku saveza i dvojici igrača koji, sputani taktikom, nisu imali prostor da pokažu koliko vrijede.

I šta je logičan slijed događaja u tom slučaju? Pa smjena selektora ili protjerivanje tih igrača iz nacionalnog tima.

A to nije sistemski, to je samo šminkanje mrtvaca.

Za pravilno poimanje ove divne igre, naročito u danima kada se igra svetinja kao što je Mundijal, potrebna je mnogo ozbiljnija edukacija, najprije fudbalske javnosti, u režiji glavnih ljudi u savezu i medija koji sve to prate. Većina srpskih medija, međutim, fudbalu pristupa kao i svim drugim oblastima života – tabloidno i navijački, pa u najtiražnijim beogradskim novinama i na najgledanijim televizijama niste mogli da budete sigurni da li se igra Mundijal ili su u Srbiji ponovo izbori.

Stoga, u danima pred odlučujuću utakmicu u grupi ni u jednom ozbiljno tiražnom ili gledanom mediju niste mogli da vidite ni nagovještaj kako bi Srbija mogla da pobijedi Švajcarsku već ste na tanjiru dobili priloge iz podmornice za nabijanje nacionalnog naboja i dramatično intonirane poruke u štampi upućene Džaki, Šaćiriju, Džemailiju i Behramiju kao da je u pripremi novi kosovski boj, a ne utakmica protiv vrhunskog taktičara na švajcarskoj klupi, rodom iz Sarajeva sa germanskim mentalitetom koji je vrlo dobro znao šta bi i kako trebalo da postavi u igri istih tih Albanaca pojačanih Bosancem, Nigerijcem i sa par Švajcaraca.

I šta se dogodilo?

Slavila je reprezentacija koja je ozbiljno pristupila fudbalu, a ne stvarima oko fudbala.

Zato je, uostalom, Hrvatska završila prva u grupi. I sluti da će otići i korak dalje od prvog kola eliminacione faze.

Ali, hrvatski mediji se trivijalnostima bave baš onako kako bi trebalo. Stavljaju ih u drugi plan. Budalaštinu Zlatka Dalića o pobjedi nad Nigerijom posvećenoj „braniteljima“ su uredno prenijeli, ali je ipak ostavili na margini pa „izbornik“ nakon Argentine i Islanda niti je više pominjao „branitelje“ niti se toga iko sjećao.

Ali, prosječni hrvatski navijač je, gledajući HRT, do tančina mogao da sazna zašto je protiv Nigerije igrao Kramarić, a protiv Argentine Brozović ili kako su Brozović, Rakitić i Modrić zaustavili Messija i zašto je bilo važno da u nebitnom meču protiv Islanda dobro odigraju golman Kalinić i štoper Ćaleta-Car. Uostalom, na HRT-u je, u odnosu na RTS, ozbiljnije objašnjena čak i igra Srbije pa je znatiželjni srpski navijač gotovo mogao da poslije Švajcarske i Brazila mirno ode na spavanje uvjeren da njegov nacionalni tim ima budućnost.

Nakon komentara na nekim beogradskim televizijama, pak, najprije bi poželio da bakljom zapali autobus sa igračima. Ili kamenuje kuću Feliksa Briha.

Ali tako je to kad na HRT-u fudbal komentarišu Prosinečki i Samovojska, a na srpskim televizijama Lazanski koji ima stav da utakmice i dalje rješavaju mangupi i dribleri poput Dragana Džajića. To je možda i moglo 74-e.

I za kraj, stvar koja je, imajući u vidu da je u prvom planu fudbal, naizgled bezazlena. Nakon ispadanja Srbije par „etenšn horova“ po društvenim mrežama za to je okrivilo „bosansku“ vezu Krstajić-Kokeza posebnim epitetima časteći nekadašnjeg Partizanovog štopera, aludirajući na njegovo zeničko porijeklo, što je, razumljivo, izazvalo zgražavanje Srba sa ove strane Drine i zluradi podsmijeh onih koji žive u uvjerenju da smo svi, eto, ne samo geografski Bosanci.

Beograd je divan grad, Srbija je divna zemlja, Beograđani su dobri ljudi, Srbi iz Srbije su dobri ljudi. I pametni. I što im je koeficijent inteligencije veći, manje Srbe iz Srpske smatraju i zovu Bosancima. Ispitano više puta na ličnom primjeru. I znaju da to uopšte nije bezazlena stvar. Ali, može da sačeka završetak Mundijala.