Sretnete nekog i prvo pitanje je uvijek: „Đesi, šta ima?“

Odmah drugo, ili treće: „Radiš li? Gdje radiš?“

U nastavku po pravilu, slijedi čuveno pitanje iz oblasti radnog zakonodavstva i njegove primjene u praksi, a koje samo po sebi objašnjava mnogo stvari i u svim krajevima naše države i na svim dijalektima glasi ovako:

-„Jesi prijavljen?“ (što znači: da li si prijavljen u jedinstveni sistem registracije, kontrole i naplate doprinosa, tj. da li si radnik i na papiru ili „samo“ u stvarnosti).

Ako si prijavljen i imaš ugovor „na neodređeno“, to već znači da si „pola čojeka“ i da može krenuti procjena da li tu ima ima šta od druge polovine.

PRVI MAJ na ulicama Pariza (FOTO, VIDEO)

Tada, kao što slutite, vrijeme je da se spomene „Ona“ – san, fantastična, tajanstvena, najljepša na svijetu, neuhvatljiva, uvijek nedovoljna, pobjegulja, oskudna, lažna, prolazna kao mladost – dakle: „The Plata“ (kao i sve fatalne imenice - tuga, sreća, smrt, rakija - i plata je ženskog roda).

Nakon mučne ispovijesti  o plati ide pitanje:

- „Jel' bar redovna?“ (ovo „bar“ znači da osoba s kojom razgovaraš misli da plata kojiu dobijaš nije bogzna šta, a to znači manje od republičkog prosjeka)

- „Jeste.“ (ovim se donekle ublažava nedostajuća količina konvertibilnih maraka, jer nije džaba narod ironično smislio „nek je i dvije iljade, al' nek je redovno“)

Tu dolazimo do još jedne opuštene sekvence razgovora iako tema zadire duboko u komplikovana pravna i poreska bespuća, a koja je, kao i korupcija, stanje stvari, a ne incident -  obrazlaganje koliko para dobijaš na račun, a koliko „na ruke“.

Kada razgovor dođe do radnih i neradnih dana, a ako ste među privilegovanom kastom koja ima dva slobodna dana sedmično, uslijediće čuđenje: „Ne radiš subotom?! Boli te briga, uvalio si se“.

Da rastumačimo i ovo: dva neradna dana tokom nedjelje su za prekarijat u našoj zemlji, sanak pusti. Izvjesni poslodavac je pregovarajući s njim oko zaposlenja, jednom prijatelju rekao: „Evo, dajem ti slobodnu nedjelju“. A ovaj, šta će, neradnik i beter nije „uzeo“ to što mu biznismen velikudošno „daje“ već je, izbirljivac, ostao nezaposlen. 

„Imati posao“ kod nas je još uvijek incident. Slučaj, neredovna stvar. Radno mjesto i plata su fenomen te zato u razgovoru na traci stižu prvi, prije zdravlja, porodice, vremena i politike.

DOSTA JE! Neće više da rade za 1.200€

Radno mjesto sa prijavom i plaćenim doprinosima je još veći fenomen, a sa punom platom na računu, prijavom  i slobodnim vikendom,  rijetkost o kojoj se pripovijeda u porodici i komšiluku i taj ponos familije kad se spomene, kucne se u drvo da ne čuje zlo.

Ćuti, samo nek radi i nek mu ide staž.

Posao, slobodan vikend, prijava i cijela plata u visini od hiljadu ili više KM na računu znače da si superstar koji je riješio sve egzistencijalne dileme „na ovim prostorima“ jer možeš dići kredit na 20 godina da kupiš stan i automobil iz 2010. godine.

Na terenu, „u stvarnosti“ svi nešto rade. Ogroman broj ljudi radi u građevinsko-zanatskoj sferi poslova, godinama pa i decenijama, bez dana radnog staža, ali sa pristojnijom zaradom, znojem natopljenom. To je siva zona koje i da je nema - sve bi se srušilo, a istovremeno se oni koji se o tome brinu, kunu da je ona veliki problem.  

Međutim istina je da je cijela naša privreda, a s njom i državam na rubu, jednom nogom, do koljena „u sivoj zoni“, i manje-više koketira s njom. Svi tajimo porez i kraduckamo jer smo tako navikli i jer „ja to nisam ukro nego uzeo iz firme/kancelarije“. Neko iz nužde, neko jer mu se može, a neko jer ne vidi i ne osjeća zašto bi bilo drugačije.

Prvog maja, proleteri iz „sive zone“ odlaze na livade da peku roštilj i piju pivo. Tako su radili njihovi roditelji iz fabrika „jugoslovenskog radničkog raja“ kojih više nema – gdje se socijalizam „brinuo za njih“, dok su se na ulicama zapadne Evrope njihove kolege brinule za veća prava i bolji položaj -  i tako rade i oni.

Ovako to rade za Prvi maj u Turskoj (FOTO, VIDEO)

U fazi kada su običan posao i redovna plata fenomen o kojem se razgovara, treba da prođe još vremena pa da se gomila nepovezanih pojedinaca organizuje i počne borbu za nešto više.

Jer, zamislite, taman nađete kakav-takav posao i sad bi još trebalo da se borite za nešto na ulici, a pri tom imate 99 odsto šansi da će vas neko proglasiti rušiteljem krhke države. To da će vas politički napastvovati i iskoristiti - u to nema sumnje i to baš iz navedenog razloga: oni (političke stranke) su organizivani, a vi niste. Oni su vlast, oni drže radna mjesta, oni su zavod za zapošljavanje.

Zato, odlazak ljudi u bolje uređene zemlje je ustvari veliki i neprestani „prvomajski protest“.

A pošto se poslodavci (opravdano) jadaju da još malo pa neće moći naći radnike, posljednji je čas da se poveća budžet ministarstva nauke i tehnologije, pa da proizvedemo prvog radnika-robota koji neće ništa tražiti, radiće i ćutati, ne može pobjeći u Njemačku, a može vala i glasati na izborima. Svejedno je.