U intervjuu iz 1996, tada 30-godišnji Nikola Pejaković priča o svojim beogradskim danima, ulozi u filmu "Lepa sela lepo gore", svom odnosu prema Sarajevu...
Nikola Kolja Pejaković trenutno je najznačajne ime iz domena kulture i kreativne industrije sa adresom u Banjaluci. Ovaj režiser, scenarista i glumac rođen je u gradu na Vrbasu 1966. godine. Završava Fakultet dramskih umjetnosti u Beogradu, a nakon više od dvije decenije provedene u tom gradu vraća se u Banjaluku, odakle nastavlja sa svojom ultra-kreativnom aktivnošću koja ga svrstava u trenutno najvažnije i najuspješnije regionalne autore. Dovoljno je spomenuti ostvarenja "Meso", "Kosti", "Složna braća", "Lepa sela lepo gore", "Toma", "Mi nismo anđeli", "Vratiće se rode“... a ni malo manje zapažena je njegova uloga kao frontmena, pjevača i gitariste bendova "Kolja i grobovlasnici" i "Kolja i smak Bijelog dugmeta".
Septembra 1996, dok je živio i stvarao u prestonici Srbije, tada 30-godišnji Kolja daje intervju za list "Svet", u kojem priča o svojim beogradskim danima, ulozi u filmu "Lepa sela lepo gore", odnosu prema Sarajevu, itd. Donosimo vam neke od najinteresantnijih dijelova iz tog razgovora...
Zamoljen da prokomentariše svoju ulogu u ostvarenju "Lepa sela lepo gore", Kolja kaže:
"Ljudi su do sada uzimali mene za neke uloge zato što su znali šta mogu da dobiju od mene. Pošto nisam školovani glumac, znači, neka vrsta naturščika, imam više slobode od ostalih glumaca. Recimo, mogao sam i pijan da budem u kadru, a da to nikome ne zasmeta. Uostalom, možda su me i uzeli zato što sam takav nepredvidiv. A zadovoljan sam ulogom Halila. Sve je urađeno iz vizure čovjeka koji nije totalni glumac, već neka vrsta zabavljača..."
Na pitanje da li je poznavao nekog Halila kao što je taj što ga je glumio, Pejaković kaže da nije. A možda i jeste ...
"Nisam poznavao takvog čovjeka, a kad malo bolje razmislim, možda sam ga i poznavao. Znaš kako se u Bosni živjelo, svi smo bili u zajedničkom loncu. Komplikovane su to stvari i ko nije iz Bosne teško to može da razumije. Na kraju, u Halilu sam vidio sebe. Možda sam i ja mogao biti poturica. Ja o tom liku nisam razmišljao nimalo drugačije od ostalih likova... "
"Nikad posebno nisam volio Sarajevo, valjda zato što sam Banjalučanin..."
Kolja priznaje da bi mu bilo interesantno da od ljudi iz Sarajeva i FBiH čuje analizu i verziju događaja koji su ušli u film "Lepa sela lepo gore", ali...
"Čini mi se da oni misle da još sve nije gotovo. Zato, ne treba mi uvijek prvi da pružamo ruku pomirenja. Mirotvorna ideja tamo nije zaživjela, a ni ja nešto nisam simpatizer mira po svaku cijenu. Ipak, još mnogo vremena treba da prođe pa da počnemo da razmišljamo o razmjeni kulturnih dobara...
Nikad posebno nisam volio Sarajevo, valjda zato što sam Banjalučanin. U Sarajevu nikad nisam živio, ali bez obzira na to, ne cijenim pretjerano ljude koji su tamo dva puta popili pivo, jednom pojeli ćevape i karali neku Sarajku i onda im je Sarajevo ostalo u srcu. Ti ljudi su uzeli sebi za pravo da lamentiraju nad sudbinom tog grada i grozotama koje su se tamo dešavale, a pri tom su ignorisali mnogo gore stvari koje su se dešavale širom Bosne. Bez obzira što su sve oči uprte u Sarajevo, teško je povjerovati da će se tamo više ikad situacija normalizovati. Srbi su protjerani iz tog grada i ne znam zašto bih sad ja išao tamo da me neka budala ubije. Ne bih išao mečki na rupu. Neću da tražim guzici čepa... "
Pejaković kaže da to nije nikakva mržnja prema Sarajevu i Sarajlijama, već je "samo realan".
"Tradicionalno i poslovično mi Banjalučani ne trpimo sa Sarajlije, i to je ostalo do dan-danas. Uvijek je tu bio neki rivalitet, borba za prestiž. A druga je stvar što se ovdje (u Beogradu) svi Bosance nazivaju sarajevskom rajom..."
Na kraju razgovora, na pitanje šta trenutno radi, Kolja odgovara:
"Kod mene je akutno rješavanje problema novca i svi moji planovi zavise od toga. Znači, dok imam para, ništa ne radim, a čim se latim nekog posla, znaj da sam ostao bez love..."
(Mondo.ba)