„Junaštvo je braniti sebe od drugoga, a čojstvo je braniti drugog od sebe...“
Nevjerovatna knjiga objavljena je 1900. godine - radi se o „Primjerima čojstva i junaštva“ crnogorskog književnika i vojvode Marka Miljanova Popovića, djelu koje sadrži poučne pričice iz tadašnjeg života crnogorskih plemena, punog ubistava, krvi, osvete, ali i poštenja, praštanja, ljudskosti...
Zbirka sadrži 75 priča sa poukom, koja je moralna i etička, ali ne na prizeman i bukvalan način, nego više podsjeća na pouke iz istočnjačkih, zen-budističkih priča i minijatura.
Miljanov je ovo vrhunsko djelo napisao poslije svoje 50 godine, jer je tada tek naučio da piše i čita, a osnovni cilj mu je bio da na jasan i slikovit način predstavi svoj ideal poštenja i dobra. Za njega, junaštvo bez čojstva je divljaštvo, a važan element ovakvog stava je ljudsko i plemenito lice neprijatelja.
„Sve što je napisao služilo je oljuđenju, humaniziranju slike onih protiv kojih se borio, a onda i slike onih među kojima je kao Crnogorac živio“, napisao je o ovom djelu pisac Miljenko Jergović.
Njegov stariji kolega, književnik Mihailo Lalić je zapisao da se ovi „primjeri izdvajaju po vremenski neograničenoj ljepoti moralnih podviga. To je knjiga kakvih je malo na svijetu, možda jedina u svjetskoj književnosti, knjiga koja je od početka do kraja posvećena, ispunjena vrlinama“.
Donosimo vam nekoliko priča iz ovog jedinstvenog djela, koje je, reklo bi se, aktuelnije nego ikad...
***
Milovan Janičin Vujošević, iz Brskuta, rekao je: „Ja sam, tako mi duše, svakog čovjeka mogao pobijediti na megdanu!“ Pitali su ga: „Kako, striko Milovane?“ Milovan: „Lako, duše mi! On se razljuti, pa me psuje, skačući i drhteći od bijesa! Ja ne govorim ništa. Kad sutradan, on kao pokisao, stidi se i kaje zbog svojih riječi! Eto, ja dobio, a on izgubio!“
***
U boju na Grahovu, kad su Turci počeli da bježe, koji god je Crnogorac uhvatio Turčina, ubio ga je. Drago Jokov Petrović nije ubio svog zarobljenika, nego je išao pred njim. Bilo je Crnogoraca koji su se rugali tome kako je Drago išao, jer je zarobljenik mogao da pobjegne ili da ga ubije. Ali, Drago je toliko vjerovao svom zarobljeniku da mu je čak naredio da ga obrije. Tome su se najviše rugali. Dragu nije dopustila duša da kvari prijateljstvo sa Turčinom, nego ga je i poveo svojoj kući u Njeguše i čuvao ga tri godine kao brata. Poslije toga ga je poslao u Rumeliju. Ova dva junaka, koji se sprijateljiše u onakvom okršaju, ni kasnije nisu jedan drugog zaboravili, nego su slali poklone jedan drugome – Drago Ibrahimu u Rumeliju, a Ibrahim Dragu u Crnu Goru. Njihovi pozdravi su prestali tek kad su umrli. Prosta im duša!
***
Vučina Hačin Vujošević iz Kuča, iz sela Momča, četovao je protiv Turaka kao i drugi Kuči. Turke je ubijao i plijenio koliko je mogao. Jednom ga Turci raniše, slomiše mu nogu, pa ga uhvatiše i ranjenog odvedoše u Gusinje, Đulj-begu Šabanoviću, koji je tu bio turski sudija. Kad je video Vučinu, reče mu: „Hoćeš li se poturčiti, pa da ti oprostim sva zla koja si učinio Turcima, da te ne ubijem, nego da te izliječim i zdravoga kući vratim?“ Đulj-beg je vidio da se Vučina ne obazire na njegove riječi, a ni na muke koje su mu pripremali, već im govori: „Nije moje spasenje u turskoj vjeri, nego u turskoj sablji i hrišćanskoj vjeri.“ Đulj-beg mu reče: „Aferim, kaurine! Alal ti vjera!“ Liječio ga je s najvećom pažnjom, a pri polasku dao mu je konja i poslao ga kući zdravoga.
***
Marko Đeljošev, Zatrepčanin, sjedio je na Hotskim Koritima kod bunara sa kog stoka pije vodu. Sa njim je bilo još drugova. Jedan siromah, po imenu Poj Ulja, vadio je vodu iz bunara da mu pije stoka. Marko i družina su se rugali siromahu. Pošto su mu dosadili s ruganjem, on je onim vedrom kojim je vadio vodu i sipao stoci, udario Marka u glavu, tako da mu je krv potekla. Ljudi iz Markove družine su hteli da ubiju siromaha, ali Marko nije dao, govoreći: „Nije trebalo da se rugamo siromahu; što smo tražili, to smo i našli!“ Tako je Poj Ulja ostao neizmlaćen motkama, što bi mu se desilo da je udario najgoreg iz te družine, ali on je udario najboljeg!
(Mondo)