Pročitajte neke od najzanimljivijih promišljanja o umjetnosti, estetici i životu iz pera velikog holandskog umjetnika M. K. Ešera... I naravno, pogledajte izbor nekih od njegovih fascinantnih radova!
/Piše Siniša Stanić/
Moric Kornelis Ešer (1898 – 1972), holandski je umjetnik koji je svjetsku slavu stekao stvarajući paradoksalne i nemoguće prizore. Najviše je poznat po svojim, često matematički i muzički inspirisanim, duborezima i litografiji.
Ovaj izvanredni crtač i grafičar pronalazio je inspiraciju u Ajnštajnovoj teoriji relativiteta, Darvinovoj teoriji evolucije, Frojdovoj psihoanalizi, ali i u romantičnim krajolicima Italije i raskošnim ornamentima mavarske Alhambre, kao i u muzici Johana Sebastijana Baha.
Umjetnost i nauka, dva naizgled različita svijeta, spojena su u jedinstveni, nadrealni svijet Ešerovih ideja, pa mnogi kritičari umjetnosti ovog stvaraoca ubrajaju među „umjetnike-naučnike", poput Leonarda da Vinčija, Albrehta Direra, Vasilija Kandinskog, Pita Mondrijana i drugih.
Pored toga što je stvarao vanvremenska umjetnička djela, Ešer je iza sebe ostavio i seriju eseja i predavanja u kojima na najjednostavniji, lucidan način iznosi svoje poglede na umjetnost, estetiku, život, svijet...
Donosimo vam presjek nekih od njegovih najinteresantnijih promišljanja...
„Uprkos svjesnim naporima, umjetnik ima osjećaj da je pomjeranje olovke po papiru vrsta magije. On ne određuje njegov izgled; prije mu se čini da ovaj glupi oblik oko koga se toliko muči ima sopstvenu volju (ili nedostatak volje), to jest da on odlučuje o potezima ruke koja ga crta, kao da je umjetnik spiritualistički medijum. Zaista je veoma začuđen, čak zaprepašćen, radom koji se pomalja ispod njegove ruke, i iskušava pokorno osjećanje zahvalnosti ili rezignacije prema sopstvenoj tvorevini, u zavisnosti od toga da li se ponaša blagonaklono ili buntovno..."
„Nastojim da u svojim otiscima posvjedočim da živimo u prelijepom i uređenom svijetu a ne u haosu bezakonja, kako nam se to ponekad čini. Takođe, moje teme često liče na igrarije: ne mogu da se uzdržim od isticanja besmislenosti onoga što često smatramo nepobitnom izvjesnošću. Na primjer, zadovoljstvo je hotimično miješati dvodimenzionalne i trodimenzionalne predmete, površinske i prostorne odnose, i ismijavati zemljinu težu.
Da li ste zaista sigurni da pod ne bi mogao da postane plafon?
Da li ste potpuno ubijeđeni da ćete se, kada idete uz stepenice, naći na visini?
Da li je istina da je sredina jajeta takođe i sredina ljuske?
Ova pitanja, naigled šaljiva, važna su prije svega za mene (budući da sam ja svoj prvi gledalac), zatim i za druge, toliko ljubazne što su došli da pogledaju moje radove. I zabavno je posmatrati da mnoge osobe izgleda da uživaju u takvoj vrsti igrarija a da ne mijenjaju svoja kao stijena čvrsta uvjerenja o stvarnosti..."
„Vjerujem da se pravljenje otisaka na način kako ih ja radim sastoji od stroge želje da se oni urade strašno dobro. Talenat i sve ostalo su većim dijelom gluposti. Svaki školarac kome je podareno malo više sklonosti od mene možda uspijeva da crta bolje, ali mu gotovo uvijek nedostaje uporna volja da tvrdoglavo škrguće zubima dok mrmlja: 'Iako znam da se to ne može uraditi, svejedno želim da ga uradim!'“
****
„Da vam iskreno kažem, smatram da pojam 'umjetnost' nosi sa sobom određene nedoumice. Ono što je za nekog „umjetnost“ nije i za drugog. 'Lijepo' i 'ružno' pojmovi su izvan mode, koji se danas jedva i koriste: možda je tako i pravedno, ko zna? Nešto što je odbojno, što izaziva najdublju odvratnost, nešto od čega oči ili uši bole može biti umjetnost! Samo kad osjećanje postane kič onda ono više nije umjetnost. Svakako. Ali šta je to kič? Kada bismo to samo znali! Smatram da se takvi vrijednosni sudovi zasnivaju na isuviše subjektivnim i neodređenim osjećanjima..."
„Mi, kao ljudska bića, tražimo uvijek kontrast, bez koga je život nemoguć na ovoj našoj lopti od čvrste zemlje koja, okrećući se oko sopstvene osovine, sretno pluta kroz prostor, uprkos ljudskim greškama. Da li je vidite, kako se krčka na svijetlu Sunca, strpljiva i vijerna zakonima kojima je potčinjena, i pluta u čistoj praznini? Ja je vidim često, viziju dirljivu i veličanstvenu, noću prije nego što utonem u san..."
****
„U stvari, jednostavnost i red jesu, ako ne osnovne, onda najvažnije smjernice za ljudska bića uopšte. Potreba za uprošćavanjem i redom vodi nas na našem putu i nadahnjuje usred haosa. Početak je haos, kraj je jednostavnost..."
****
„Plastične umjetnosti nisu doživjele evoluciju. U mnogim drugim stvarima koje je čovjek napravio i koje je smislio, njegov se doprinos nastavlja na djelo prethodnih pokoljenja. Čovjek uvijek nastoji da se usavrši. Razviće njegovog duha i povećana umna sposobnost šire se u svim pravcima, osim u plastičnim umjetnostima. Čini mi se da je uvijek potrebno početi ispočetka, ne oslanjajući se na prethodnike čak ni u vezi sa osnovnim pojmovima..."
„Osnovna svrha svake umjetničke forme, bilo da je riječ o muzici, književnosti ili vizuelnim umjetnostima, jeste da saopšti nešto spoljnom svijetu; drugim riječima, da učini ličnu misao , izvanrednu ideju, unutrašnju emociju prijemčivim za čula drugih ljudi, tako da ne bude nedoumica u pogledu tvorčevih namjera. Umjetnikov ideal je da proizvede sopstveni kristalno jasan odraz. Stoga umjetnikov dar nije određen isključivo vrijednošću misli koje želi da prenese – jer svako može da ima najdivnije, najpotresnije slike u glavi – već takođe i mogućnošću da ih izrazi na takav način da neiskrivljene dopru do drugih ljudi. Rezultat borbe između misli i sposobnosti njenog izražavanja, između sna i jave, rijetko kada je nešto više od kompromisa ili približnog stanja. Stoga nema mnogo izgleda da ćemo uspijeti da dopremo do velike publike, i u cjelini smo zadovoljni ako nas razumije mali broj osjetljivih, prijemčivih ljudi..."
„Ko želi da naslika nešto što ne postoji, trebalo bi da se pokori određenim pravilima, koja u manjoj ili većoj mjeri važe i za pripovjedača bajki: pribjegnite upotrebi kontrasta; izazovite emocije. Element misterije na koji se želi skrenuti pažnja mora biti okružen, i skriven, svakodnevnim događajima jasnog značenja, koje svi prepoznaju. Takav je kontekst, prirodno autentičan za površne posmatrače, nezamjenjiv za postizanje željenog efekta. Čak i sa takvim motivom može da se igra slična vrsta igre i događa se samo onome ko je sposoban da zađe ispod površine, misli svojom glavom, kao sa rješenjem zagonetke. Ne radi se, stoga, da se primjene čula već misao. Ozbiljnost nije neophodna, ali određena vrsta ironije i samoironije je od velikog značaja, makar samo za tvorca slika..."
(Siniša Stanić, Mondo)