Na slici - direktor Beogradskog zoološkog vrta Vuk Bojović pregovara sa odbjeglim majmunom, šimpanzom Samijem, nakon njegovog prvog bijega 1988. godine…
HAJDE SAMI, IDEMO KUĆI
Šimpanza Sami, majmun koji je veoma brzo postao ljubimac svih Beograđana, stigao je u Vrt 12. januara 1988. godine.
Prvi put je pobjegao već 21. februara 1988. godine oko 20 časova, napravivši pravu pometnju kada je dorćolskim ulicama - Gospodar Jevremovom i Kralja Petra krenuo prema Domu JNA, praćen u stopu od policije i čuvara zoološkog vrta. Majmun je nonšalantno došao do bioskopa "Balkan".
Da to nije samo "slatki majmun" prolaznici su shvatili kada se nakostriješio i raširenih ruku im potrčao u susret. Nastala je panika, bježalo se glavom bez obzira, a žene su djecu pribijale uz zidove zgrada, praveći prolaz šimpanzi. Tada se zaputio pravo u terazijski tunel, ali su policajci i vrtni radnici uspjeli nekako da ga usmjere ka Kalemegdanu.
Uz pratnju desetak policijskih automobila i patrola, koje su mu krčile put sa ciljem da istovremeno zaštite građane i odbjeglu životinju nepovrijeđenu vrate u kavez, Sami je ulicom Vase Čarapića stigao do Studentskog trga. Neposredno za njim od kuće je došao i direktor Vuk Bojović…
On je uspio da razgovorom odobrovolji Samija, da ga uhvati za ruku i uz riječi: "Hajde Sami, idemo kući", uvede u svoj auto, lično doveze do Vrta i uvede u kavez. Bio je to čin za divljenje. Nigde u svijetu nije zabilježeno da je neko odraslog šimpanzu, kojeg veoma kratko i površno poznaje, smio da uvede u svoj auto i vozi po gradu. Svakome ko poznaje ponašanje, narav i snagu tih životinja, jasno je da se radilo o velikom riziku i ogromnoj hrabrosti.
Samo dva dana nakon toga odigralo se drugo Samijevo bjekstvo. Opet je razvalio rešetke svog kaveza i mirno došao do prostorije u kojoj su doručkovali radnici vrta. Otvorio je vrata i znatiželjno provirio unutra. Radnici su, ugledavši ga, počeli uz guranje i povike da iskaču kroz prozor, a Sami je, zbunjen ovakvom reakcijom, brzo izašao na vrata i opet se susreo sa tim istim radnicima, koji su ovaj put u još većoj panici počeli kroz isti prozor da uskaču nazad u trpezariju.
Sami je tada preskočio ogradu vrta i krenuo ulicom uz navijanje i skandiranje radnika fabrike "Beko" i učenika Srednje mašinske škole "Petar Drapšin", koji su, vidjevši ga kroz prozor, počeli da napuštaju pogone i učionice…
Čim je vijest o njegovom ponovnom bjekstvu objavljena u elektronskim medijima, u Dušanovu se sjatilo oko četiri hiljade ljudi, ali broj je nastavio da se uvećava. Građani su nosili parole: "Sami, mi smo s tobom!", "Sami, ti si pravi!", "Sami, ne silazi!", "Ne daj se, Sami!"... Prozori, balkoni, terase, haustori, trotoari, kolovoz, drveće - sve je bilo načičkano narodom. Bilo je glasnog navijanja u stilu "Čuvaj se, Sami!", "Ne damo te, Sami!"... Ulica je bila blokirana, zaustavili su se tramvaji i autobusi, sudarili automobili... Do tada nigdje nije viđen toliki broj novinara, fotoreportera, snimatelja, izvještača... Radio-stanice su direktno, iz minuta u minut, prenosile događaje na Dorćolu.
Poslije dugotrajnog i bezuspješnog ubjeđivanja, odlučeno je da se Sami uspava i tako vrati u kavez. Pušku za uspavljivanje Beogradski zoološki vrt tada nije imao, čekalo se da je donesu iz Osječkog vrta. Sami je uspavan oko 17 h kada se temperatura već približavala nultom podioku. Oporavljanje je trajalo nekoliko dana, uz antibiotike i tople čajeve.
Sami je uginuo, od iznenadne opasne bolesti, 11. septembra 1992. godine...
(Prijatelji Beo Zoo Vrt-a, Mondo)
