• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Iz prošlosti Banjaluke: Devetoro djece dali u tri vjere...

Istoričar Zoran Pejašinović objavio je veoma interesantnu priču, zabilježenu početkom 20. vijeka u banjalučkom naselju Budžak: o siromašnoj porodici koja je devetoro djece podijelila u tri vjere - pravoslavnu, muslimansku i katoličku

huseinovic Izvor: Printscreen

SALIH I JELENA

(Dva pendžerčića i devetoro djece u tri vjere)

Salih je upravo završavao držalicu za sjekiru kada je u njegovu avlijicu u selu Budžak kod Banje Luke ušao lijepo obučeni, mladi gospodin. Kaže, došao je da piše o njemu za novine. Pristao je da priča. Ponadao se da bi to moglo izdobriti... Ima valjda dobrodušnih ljudi koji čitaju novine...

Uskoro je pripovijedao svoj život... Na svijet je došao u Kozarcu kod Prijedora, 1885. godine. (Da ne banu ovaj novinar ne bi ni primijetio da je upravo napunio pedeset.) Njegovi Huseinovići bili su velika sirotinja, pa je djetinjstvo i momačke dane u Potkozarju proveo više gladan nego sit. Prometao je nekako godinu za godinom. Bližila mu se već trideseta kada je, poslije onog pucnja u Sarajevu, izbio rat. Tog ljeta počeli su da kupe u vojsku i šalju na daleka ratišta. Bio je već stari momak, a ni pas ga nije imao za šta ujesti. Na glad je nekako naučio, ali rat je budio crne slutnje. Ne znajući kud će sa sobom, prijavio se u vojsku. Vojska bar ima hrane, a valjda će ga i metak zaobići, računao je. I uzeli su ga. Šalju ga, kažu, na Rusiju. Tako i bi. A kako se tamo ginulo i zlopatilo... to ne bi stalo u sve novine svijeta.

Krajem rata se uz pomoć jednog čovjeka prebacio na rusku stranu. Ali, u Rusiji tada zavlada veliki nemir i nekakva revolucija, pa tek tamo nastaše njegove muke i patnje. Posla nije bilo, hrane ni za Ruse, a kamoli za njega, ubogog Saliha iz Kozarca. Zato je riješio da se vrće kući, u Bosnu. Znao je da ga, ako ne nastrada usput, čekaju mjeseci i mjeseci hoda. Ali nekako će, stopu pred stopu. Zajedno sa još nekoliko bjegunaca, krenuo je. Ni sam, onako neuk, ne zna kuda su išli, ali vjeruje da ga je Gospod, čiji god da je, uputio da ide baš onim putem, na kome je, negdje na Volgi, upoznao ženu koja će mu ugrijati i tijelo i dušu, koja će njegovom lutanju dati neki red i poredak. Zvala se Jelena. Jelena Krasijevska. Zalijepila se za njega k'o pijavica a, da pošteno kaže, ni on se nije bunio. Pristala je i da se uzmu, pa da nastavi sa njim u tu njegovu Bosnu.

Možda će vas zanimati

Uz put svega su se nagledali... Nakon nekoliko mjeseci, nekako su pristigli u njegov zavičaj. Tamo zatekoše novu, jugoslovensku državu. Za sve čestite ljude i vjere, kažu, ima mjesta. Nastanili su se u Derventi, a Salih nije mogao da bar ne skokne do Kozarca, da vidi šta je sa njegovim. I da još jednom čuje onu ''Kolika je u Prijedoru čaršija, još je veća u mog babe avlija...''.

Želio je djecu. Puno djece. Već je gazio trideset petu, kada mu je, koncem 1919. godine, Jelena prvi put rodila. I to blizance! Narednih godina na svijet dođe još dječice, što blizanaca, što po jedno. Ukupno devetoro! Neka od njih su već poskočila. Najstariji imaju po 16, ali još su mladi da idu od kuće ili sami privređuju. Treba ih sve nahraniti, obući, ugrijati preko zime. Sva djeca su mu dobra, mada su skoro gola i bosonoga. Preko ljeta su se prometali nekako, bosi i u tankim haljinicama. Ali kad stegne, onda je bilo gadno. Prošle zime zapadao je golem snijeg, a djeca po ciči u poderanoj obući u školu. Mnogo su propatila.

Želio je da ih sve školuje. U velikom svijetu se nagledao svega, ali je vidio da školovani bolje prolaze. A i pamet ne možeš nikome ukrasti, oteti u zulumu ili spržiti. Ako čovjek ostane bez kuće i svog imetka, a ima školu, lakše će. Zato mu je želja bila da mu djeca budu školovana. Jedno od ono dvoje najstarijih blizanaca išlo je u Trgovačku, drugo u Gimnaziju, a troje mlađih u osnovnu školu. Vaspitao ih je u duhu jugoslovenstva. Šta bi drugo? On je musliman, a žena Ruskinja, pravoslavka!

Djecu je, na čuđenje svih, podijelio u tri vjere. Četvoro je dao u pravoslavnu vjeru, troje u muslimansku, a dvoje u katoličku. (''Kao što se vidi, Bosna sa svojim konglomeratom'', zapisaće novinar). I imena im je izabrao kako koja vjera zapovijeda. Zašto je djecu dao u tri vjere, pita novinar. On je tako odlučio zajedno sa svojom Jelenom, a neka svako za sebe gata kako hoće. Nije mnogo mario za komšijska naklapanja. Bio ''ponosan i gord na svoju odluku''. (On je u njoj, kaže novinar, gledao narodno zbližavanje). Ali, nisu to svi tako gledali. Naprotiv, mnogi su ga se odricali. On je, opet, očekivao da će mu tako biti lakše, jer će se moći obratiti i popovima i hodži za pomoć. (Biće da se prevario u računici, jer su ga i prvi i drugi i treći odbijali upravo zbog toga, zabilježiće novinar).

Salih je, ipak, sa svojom Jelenom i djecom gledao da slavi sve praznike – i oba Božića i Bajram, pa i druge praznike ako se uzmogne. Kad mu dobri ljudi priskoče, djeca te vjere čiji je praznik dobiju po odijelce. I svi se vesele. Navikli su da se svi nekako podjednako raduju i jednom i drugom i trećem prazniku.

Imao je malu kuću. Sa dva pendžerčića. Zemljani pod, šporet od ilovače. I dosta i malo, mislio je. Bio je vješt u rukama. Pravio je sebi i komšijama skemlije i držalice za lopate, vile, sjekire. Posrećilo mu se, kada je direktor obližnje Poljoprivredne škole Milan Stupar čuo za njegovu muku i marljivost. Primio ga je za domara i spasio potpune bijede. Da nije bilo tog čovjeka, skapali bi od gladi i zime. Plata mu je mnogo značila, ali tih nekoliko stotina dinara ni izbliza nije bilo dosta. "Da mu je samo bolja plata da nekako zbrine svoju porodicu, da ima leba, drva i kakvih bilo haljinica", nije ga briga za ostalo. On je disciplinovan i zadovoljan sa malim.

Prije dvije godine od kralja Aleksandra je dobio tri hiljade dinara, a još jednu hiljadarku mu je jugoslovenski monarh dao kada je ono sa pratnjom, automobilom išao za Liku. Ali, kralja jesenas ubiše, pa se nekako u Salihu ugasi nada da će od krune ponovo dobiti pomoć.

Dok je novinar odlazio, pogledao je dječje glavice kako vire kroz pendžerčiće k'o kakve uzrele dinje. Srce mu je bilo puno. Na prazan stomak je odavno svikao...

(Zoran Pejašinović)

Možda će vas zanimati

Tagovi

Još iz INFO

Komentari 0

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

MONDO REPORTAŽE