Odmah nakon rođenja, trojke su date na usvajanje, ali su bile dio specijalnog eksperimenta. Sve se završilo tragično.
Psihologija je prošla mnoge faze razvoja od kojih se neke danas mogu smatrati užasno nemoralnim. Ovo je naročito važilo za eksperimente koji su ‘50-ih i ‘60-ih godina izvođeni na Zapadu i koji su u ne malom broju slučajeva doslovno upropašćavali živote ispitanika. Takav slučaj bile su i trojke - braća Bobi Šafran, Edi Galand i Dejvid Kelman.
Njihova priča je počela 1961. godine kada je jedna tinejdžerka u Njujorku rodila trojke - tri sina. Otac nije bilo poznat, a mlada majka je izrazila želju da da dječake na usvajanje. Obratila se agenciji "Luis Vajs Servis" i od njih dobila uvjeravanja da će djeci pronaći najbolji mogući dom i roditelje koji će ih zauvek voljeti.
Eksperiment
Mlada majka tada nije znala da se agenciji javio još jedan čovjek - Peter Neubauer, poznati dječiji psiholog koji je blisko sarađivao s ćerkom Sigmunda Frojda, Anom i da je imao monstruoznu ideju.
Doktora Neubauera je već nekoliko agencija odbilo, ali su u "Luis Vajs Servisu" imali razumijevanja za njegov plan. On je naime htio da sprovede eksperiment koji bi jednom za svagda razriješio dilemu šta je važnije - priroda ili odgoj. U to vrijeme "nature vs. nurture" bila je jedna od glavnih debata u svijetu psihologije i Neubaueru su bile potrebne što sličnije bebe - blizanci ili, još bolje, trojke.
Novorođeni dječaci su tako ispali savršeni za eksperiment. Djeca su razdvojena kada im je bilo šest mjeseci i data su na usvajanje kod roditelja koji nisu znali da dječaci imaju braću. Namjenski su smješteni u nove domove - jedna beba je završila u radničkoj porodici, jedna u porodici iz srednje klase, dok je jedan dječak smešten u porodicu bogatih ljudi.
Dječaci su odgajani u radijusu od 160 kilometara, ne znajući da postoje i druga dvojica. Usvojiteljima je rečeno da su dječaci dio "rutinske studije o razvoju djece" kako bi se opravdalo to što ih ponekad posjećuje doktor Peter Neubauer i njegov tim.
Eksperiment je formalno trajao 10 godina, ali su naučnici i poslije ovog perioda nastavili da nadgledaju dječake. Prve dvije godine posjete ljekara su bile četiri puta godišnje, a onda dva puta ili jednom. Dječaci su uvijek prilikom posjeta snimani, a testiranja i nadgledanja koja su sprovođena uključivala su kognitivne testove, poput slaganja slagalica i crtanja.
Problemi u ponašanju trojki su se odmah pojavili. Sve tri bebe su često udarale glavama u rešetke koljevki. Danas, psiholozi smatraju da je bila riječ o stresu zbog razdvajanja, a problemi su se nastavili kako su dječaci rasli - dvojica su nekoliko puta bila hospitalizovana u psihijatrijskim ustanovama, a treći je bio umiješan u ubistvo žene u pljački iz 1978. godine.
Međutim, za sve ovo vrijeme niko iz kruga naučnika koji su ih posmatrali nije rekao ništa!
Slučajno otkrivena tajna
Tako su odrasli Robert Šafran, Edvard Galand i Dejvid Kelman. A, njihova tajna otkrivena je slučajno.
Robert je kada mu je bilo 19 godina upisao Salivan Komjuniti Koledž. Već prvog dana predavanja bio je šokiran jer se činilo da ga svi poznaju. Još je čudnije bilo što su ga svi zvali “Edi”. A onda mu je prišao jedan mladić i pitao ga - da li je možda usvojen?
Momak je bio prijatelj Edvarda Galanda koji je godinu dana ranije odustao od obrazovanja. Kako je znao da je Edi usvojen “složio je kockice” i riješio da upozna braću. Istog dana je pozvao svog druga i sa Robertom otišao kod njega.
"Kada su se vrata otvorila moje lice me gledalo. Sve je drugo nestalo, bili smo samo Edi i ja", pričao je kasnije Robert.
Vijest je bila senzacija i dospjela je u novine. A onda se, nekoliko mjeseci kasnije javio i Dejvid Kelman. Student na Kvins Koledžu vidio je sliku braće u novinama i, kako je izgledalo kao da gleda sebe u ogledalu, riješio da nazove dom Galandovih. Zauvijek je upamtio da se tada javila Edijeva majka i, nakon što ga je saslušala rekla: "Bože, pa odakle samo izlazite".
Na taj način su se sva tri brata konačno srela i – odmah postala zvijezde! Gostovali su u nebrojenim programima, davali intervjue i autograme, ljudi su ih zaustavljali na ulici da se slikaju sa njima.
"Radili smo mnogo ludih stvari, divljali smo po Njujorku i nosili se na ramenima, zaustavljajući saobraćaj. Na ulici nas je susrela i Eni Libovic koja nas je povela na žurke i fotografisala, a glumili smo i u filmu Suzan Sajdelman 'Desperately Seeking Susan', i to u sceni s Madonom", kasnije su se prisjećali.
Sličnost je bila nevjerovatna, ali išla je i dalje od fizičke – braća su imala slične manire, glas, način ponašanja i mišljenja.
I dok su trojke uživale u “5 minuta slave” njihovi roditelji su započeli istragu. Niko od njih nije znao da djeca koju usvajaju imaju braću i, za početak ih je zanimalo – zašto su djeca uopšte razdvojena.
Agencija "Luis Vajs Servis" ih je uvjeravala da nema pravila po kojem oni moraju roditeljima reći da li djeca imaju braću ili sestre. Ipak, nekoliko puta su uhvaćeni u laži i nakon toga su ispričali priču o eksperimentu.
Dejvid je bio taj koji je završio u radničkoj porodici Kelman, Edi u porodici Galand srednje klase, a Robert kod bogatih Šafranovih. Dejvid je imao dobar odnos sa roditeljima, a njegovog oca, toplog čovjeka koji je bio vlasnik prodavnice mješovite robe, lako su zavoljela i druga dvojica braće, pa su ga svi zvali Bubula. On sam je više puta izjavio da bi, da je znao da su u pitanju trojke, rado usvojio svu trojicu.
Bobijev otac bio je ljekar, a mladić je svoje djetinjstvo pamtio po mnogim danima kada ga je čuvala dadilja i rijetkim trenucima kada je viđao oca. Interesantno, najproblematičniji odnos sa porodicom imao je Edi koji se često sukobljavao sa ocem.
"On je imao drugačije ideje o tome šta muškarac treba da bude", govorio je kasnije.
Trojke su u jednom momentu upoznale i biološku majku, ali kako nijedna strana nije imala želju da se taj odnos produbi, na tome se i završilo.
Desiila se tragedija
Međutim, nije bilo onoga “živjeli su srećno do kraja života”. Kako se hladila priča, hladio se i odnos među braćom.
"Počele su da nam se malo otvaraju oči. Postojali su periodi kad bi dvojica braće bila bliža, onda je bilo teško biti onaj treći", pričao je naknadno Dejvid.
Vremenom braća su osnovala porodice i dobili svoju djecu. 1988. godine, trojke je otvorile restoran "Triplets Roumanian Steakhouse", ali nije im išlo. Iz priče je prvi istupio Robert i to je dodatno pogoršalo odnose.
Činilo se da je Edijev život najviše promijenjen pronalaskom braće. Kako se nikada nije slagao sa ocem, vjerovatno se nadao da je “napokon pronašao porodicu”. Svaka njihova razmirica duboko ga je pogađala. Danas se vjeruje da je pokazivao simptome bipolarnosti.
"Tragično je da se Edi nekoliko puta selio kako bi bio bliže braći. Tri puta je mijenjao kuću kako bi bio bliži Dejvidu, i živio je bukvalno preko puta ulice kada se 1995. godine ubio. Upucao se", ispričao je Tim Vardl, reditelj veoma uspješnog dokumentarca o životu braće pod nazovom “Tri identična stranca” ("Three Identical Strangers").
Ovo samoubistvo brata duboko je pogodilo drugu dvojicu. Nakon toga dodatno su se udaljili i njihov odnos više nikada nije bio isti.
Robert Šafran danas je advokat u Bruklinu. Dejvid Kelman radi u osiguravajućem društvu u Nju Džerziju.
Njihovi roditelji nikada nisu uspjeli da pronađu advokata koji bi tužio agenciju i slučaj se danas smatra zastarjelim. Doktor Neubauer umro je 2008. u 94. godini života. Njegov rad nikada nije objavljen tako da se o razultatima samog eksperimenta zapravo ne zna ništa. Podaci se čuvaju na fakultetu na kome je Neubauer radio. U dokumentarcu se kaže da su zapečaćeni i da se ne smiju otvarati prije 2065. godine.
(MONDO/Istorijski zabavnik)