• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

INTERVJU - Nikola Kolja Pejaković: Moramo smisliti neki način da promovišemo ljudskost

Nikola Pejaković Kolja u ekskluzivnom intervjuu za MONDO govorio je o porocima, Josipu Brozu Titu, ratovima, stradanju, porodici...

 Izvor: MONDO/Uroš Arsić

/Razgovarao i napisao: Petar Latinović/Mondo.rs/

Nikola Pejaković Kolja – reditelj, glumac, scenarista, muzičar… Živi dokaz da kad Bog riješi nekome da udijeli talenat, on to radi veoma darežljivo.

Sa Koljom smo pričali o pravoslavlju, iskušenjima, porocima, vjeri, Bogu, ali i o muzici, Grandu, “Zadruzi”.

I prvo pitanje o tom talentu datom od Boga - jeste li uvijek bili svesni odgovornosti i tereta koji taj talenat nosi?

Nisam. Upravo taj, neodgovarajući odnos prema darovima me je doveo u stanje pada. Kad ti Bog da talente, a ti se prema njima odnosiš kako ne treba, onda završiš u jarku, blagodat se povuče, darovi nestanu...

Priča o Bogu, o vjeri, crkvi, religiji je u ovoj zemlji skrajnuto za vrijeme vladavine Josipa Broza Tita. Šta pamtite iz tog vremena?

Prva riječ koja mi pada sada na pamet je zabluda; laž, prevara. Oni su mene lagali. Međutim, Srbi su saučesnici, mi smo se Boga odrekli kada smo slogan – Bog čuva Srbe promijenili u Bog čuva Jugoslaviju. Pa smo to stavili na onaj dinar, sjećaš se... Kad svoju otadžbinu zamijeniš nekom drugom, prolivenu krv svoje braće bagatelišeš i ne poštuješ ono za šta su se oni borili i ginuli ( nisu sigurno za Jugoslaviju, već za Srbiju), dobiješ 60 godina toga što dobiješ. Trebaće tri generacije da to iščili, da ta bolest nestane.

Devedesete su onda logičan slijed?

Apsolutno. Mi smo posljednji ostali da branimo i svoju i tuđu zabludu. I šta imamo danas, šta je došlo kao naplata? Da smo genocidan narod, da smo najgori... To se, prijatelju, dešava kada udariš na Boga. Duhovni zakoni su jedini zakoni koji rade. Nema advokata koji tu može da te izvuče ako si kriv.

Skupo smo platili tu cijenu devedesetih, mislim na sve one koji su činili nekadašnju SFRJ. Naravno svako će reći da je baš on stradao najviše...

Pogledajte

27:10
Nikola Pejaković Kolja o veri, Bogu i pravoslavlju
Nikola Pejaković - Kolja
Izvor: Mondo/U. Arsić/Petar Latinović
Izvor: Mondo/U. Arsić/Petar Latinović

Svako ima svoju istinu, ali ja sada govorim kao Srbin. Mi smo zaista bombardovani od tog svijeta, pa smo zaslužili da, kad se te stvari budu stavljale na sto, da kažemo – e mi smo bili protiv ovih izroda, oni su nas ubijali. Ali, to nije dovoljno, moramo biti na strani Istine. Ta količina laži koja je izručena na Srbe je ogromna. Ali i količina gluposti kojom su Srbi vodili politiku i ratove, bila je velika. Ti si imao nevjernike koji su pod srpskim barjakom išli i ratovali. Ako si Srbin i pravoslavne vjere, ti nećeš ubijati žene i djecu. Nisi poludio.

Ali ako si do juče bio zadojen krvavom, crvenom, bezbožničkom ideologijom, a nemaš pravoslavni temelj, nemaš vjeru djedova u srcu, tvoje ratovanje je uzaludno i opasno; bez Boga i bez milosti ideš u krvavi građanski rat, a to je opasno. I po tebe i po tvoju otadžbinu.

Ima ona rečenica u “Lepim selima” - Kažu da rat u čovjeku budi ono najgore i ono najbolje. Jesu li ratne godine donijele išta dobro?

Nikom normalnom nije do rata. Daleko mu lijepa kuća. Da Bog da, da više rata ne bude.

Danas imam utisak da se mnogi prave pametni tvrdeći da su devedesete mogle da se predvide. Jesu li zaista mogle?

Poturaju nam sada neke planove ( CIA i BND i ostalih sličnih organizacija) za raspad Jugoslavije. Sigurno je postojao neki plan, ali mi se čini da Zapad komunicira sa nama po principu, kao kao kad živiš u nekom stanu a neko drugi plaća taj stan. I onda on dođe i šeta se po tom stanu, ti ne možeš da mu zabraniš, jer je to on platio. Tako se oni ponašaju, kao da su oni finansirali čitavu igranku i oko prve i oko druge Jugoslavije. I sad, ono što su stvorili - razbijaju... I šta im možeš... Mi smo vam davali kredite da opstanete i živite, sad sve to uzimamo nazad. Neki su znali da slijedi frka, da će biti rata, sto posto. Neki moji prijatelji su već 1990. otišli iz zemlje, jer su im roditelji bili u saveznoj policiji, pa su znali ili osjetili da se nešto gadno sprema.

Ali dosta ljudi smatra da je super ideja o obnovi nekakvog jugoslovenstva.

Za Srbe i srpski narod, nema ništa opasnije od tog povampirenog lažnog bratstva. Ali, neka bude kako narod hoće, samo prvo - vratite oteto, povucite laži, izađite iz beogradskih stanova koje su vaše dede otele predratnoj gospodi, vratite pare, zemlju, suočite se zločinima vaših predaka i - sve može. Budi Jugosloven, ali ispiši se iz srpskog roda. Teško će biti, zatrovan je narod, ideološki zbunjen. Ne zna ko mu je deda, a ko pradeda, otuđili se od zemlje, od njive, od sebe. A da ne govorim o ovim drugim narodima koji su u bivšoj Jugi dobili dodatnu porciju laži - da su narodi, da su nacije, da su ovo ili ono, pa sad sami pišu neku svoju istoriju, prave svoje heroje, izmišljaju svoj jezik, imaju neke svoje filmove, o svojim bitkama, pobjedama i tragedijama...

Nikola Pejaković
Nikola Pejaković
Izvor: MONDO/Uroš Arsić

Da li je po Vama ono što smo imali pod Miloševićem bio nastavak komunizma?

Naravno. Vidi, imam potrebu da pojasnim neke stvari; važno mi je da odgovorim na tvoja pitanja i da iznesem svoje stav, međutim, još važnije mi je da te teme i ti odgovori ne proizvode nove sukobe. Ja neću ubjeđivati nikoga u ovo što mislim, niti ću tražiti da drugi isto misle... Milost, neosuđivanje, to je najvažnije... Ne želim da se ovi ili bilo čiji stavovi silom nameću: ničija majka ne smije zakukati zbog stavova ili ideja... Da je takav princip bio devedesetih, bilo bi drugačije. Da li je neko uz Slobu ili Vuka, pa nećemo glave skidati zbog toga... Ljude treba voljeti i razumjeti. Hristos je jasno rekao kako treba rješavati stvari, pravoslavlje je vjera, ali i način da se preživi ovaj život, a sačuvaju obraz i duša. Sa onima koji to žele, treba razgovarati. Razgovora nema sa zlom, sa onima koji napadaju na ikone, žene i djecu. Tada je naša dužnost da stanemo zmiji na glavu.

Da, a baš se to dešavalo. Mi sada doživljavamo kao veliko otkriće da se čovjek može ne slagati sa nekim a da nikome glava ne odleti. A svjedoci smo opet da se ljudi danas ubijaju zbog parking mjesta, zbog toga jer je neko nekog pogledao.

Ego je opasna stvar. Volio bih da i vi novinari promovišete opraštanje, milost, dobrotu. Znam da se to sudara sa onim – krv, znoj i suze – što prodaje novine. Probajte na mala vrata da uvedete neku novu logiku, logiku dobrote. Znam da sada opet pričam kao za ludnicu, ali važno mi je da ovo kažem. Da u svaku vašu naslovnu stranu i članak unesete i milost, i praštanje, i brigu za drugoga, i ljubav prema svima i svakome...

To ste u pravu, ali i pored toga što, s jedne strane publika traži kvalitetan sadržaj, opet s druge strane je najčitanije i najgledanije - ko je s kim, ko je kakvu kuhinju kupio, kakva je kola nabavio.

Naravno da će, ako u nedjelju uveče puštaš Tarkovskog, doći narod ispred televizije da ti skinu glavu. Reći će – sklanjaj to, hoćemo ono naše - trač, lagane note, besmislene serije, limunade... Ali mislim da moramo smisliti neki način da se promoviše ljudskost. Napišite vi da je on prevario ženu sa tom i tom, ali negdje na kraju napišite da to nije u redu. To je dovoljno, za početak. Ili, ako pričate o zločinu, pričajte više o žrtvi, a ne o počiniocu, itd.

Da to ne ispadne promocija?

Da, upravo to...

Vraćam Vas na onu priču da svi dolaze iz naroda. U svjetlu ovoga o čemu pričamo - da li su i rijaliti programi slika naroda, pošto i ti učesnici dolaze iz naroda?

Kada imaš 14. godina i gledaš i slušaš ovaj neki novi folk-rep, turbo-rep, koji preferira da postane urbana muzika, a na drugoj strani nemaš ništa, to je problem.

Ti si u jednom trenutku imao Tozovca i Tomu Zdravkovića. a, na drugoj obali - Paket aranžman. A između imaš Nadu Topčagić. E, ali danas nemaš Paket Aranžman, ali na žalost, nemaš ni Tomu Zdravkovića, nego imaš grandioznu promociju prostakluka, hedonizma, malograđanštine, neukusa... Vidi, mladom čovjeku moraš da ponudiš nešto, neku energiju, neki jak sadržaj... A rokenrol i pop muziku danas predstavljaju neki nesigurni, polu-talentovani amateri, puni ironije, sarkazma i egocentrizma. I ko ne bi bježao od toga... Mladost je uvijek pametnija.

Kada govorimo o kvalitetu i gledanosti, Vi ste uspjeli da napravite gledane serije a da iskaču iz šablona. Kako?

Nema tu recepta. Samo treba raditi iskreno. Pričali smo prije intervjua – u svakom se poslu zna ko šta može. Kao kad bih ja išao na Olimpijadu da trčim 100 metara. Svako ko me zna, zna da bi mi trebalo 12 minuta da dotrčim do cilja, a ne 12 sekundi. Tako i u ovom poslu, zna se ko šta može. Način rada mora da se opošteni. Nije poenta da mi pričamo da je nešto dobro jer ima dobar rejting ili šer, mora da bude dobro i pošteno od početka, od zareza, od prve misli - od namjere.

Uspjeli ste da pomirite dvije stvari – i da bude gledano i da bude kvalitetno.

Uvijek sam vjerovao da je to moguće. Kad ozbiljno i predano radiš svoj posao. Ali ako ošljariš u startu, pa uzmeš da prepevaš tursku pjesmu, pa tu nađeš nekog idiota sličnog sebi da posrbi taj tekst... To može, na kraju, biti hit, ali to neće učiniti ništa za našu muziku, već će je samo dodatno unesrećiti i baciti u blato prosjeka i ispod prosjeka - u blamažu.

Pored dramaturgije, režije i glume, bavite se i muzikom. Ko dolazi na vaše koncerte? Da li među njima i onih koji će tog dana slušati Vas, ali će poslije kod kuće upaliti TV da pogledaju i rijaliti?

Naravno da ima i takvih. A sad ću ti reći zašto ih ima – zato što i ja pogledam rijaliti. Gledam sve što mi zapadne za oko, što ima nekog života. Kad nema života, preskočim, šta god da je. Svako to gleda iz određenog ugla. Mene u rijalitiju interesuje kako to rade, tehnički, kako se to radi, koji su to timovi iza, kako ih sukobljavaju, kako kontrolišu itd... Vjerujem da neke stvari ne razumijemo, jer nikad nismo bili zatvoreni deset i više mjeseci u jednom prostoru, sa nepoznatim ljudima. To je jedan vrlo okrutan psihološki eksperiment.

S druge strane, kad upalim televizor, ja uvek idem na onaj “ID” kanal. Gledam onaj kriminal. Ja sam iz tog “ID” izvadio nekoliko za mene vrlo korisnih informacija, kao npr. da su Amerikanci vrlo pobožna nacija, itd...

Pogledajte

29:15
Nikola Pejaković Kolja o umetnosti, devedesetima, serijama
Nikola Pejaković - Kolja
Izvor: Mondo/U. Arsić/Petar Latinović
Izvor: Mondo/U. Arsić/Petar Latinović

Jedna crnkinja pere sudove, ima jedno šezdesetak godina. Začuje zvuk auta ( a u to vrijeme joj obično dolazi sin kući ), ona prepoznaje taj zvuk, i zna da sin parkira. U tom trenutku ona začuje pucnje. Sin joj je ubijen. Žena govori u kameru – Ja sam u tom trenutku, kada sam čula pucnje, ja sam ostavila one tanjire i počela da se molim Bogu, jer je to najkorisnije što sam mogla, u tom trenutku, da uradim za svoga sina.

Nikola Pejaković
Nikola Pejaković
Izvor: MONDO/Uroš Arsić

Svako drugi, uključujući i mene, bi istrčao, pokušao da pomogne. Zamisli tu snagu, snagu te žene, da ona to ne uradi već da počne da se moli Bogu, jer joj je bilo jasno šta se desilo. To je za mene bila nevjerovatna situacija.

Da se vratimo na onu priču o mojoj publici. U toj publici ima od 18 do 88 godina. Kada smo 2015. imali koncert u Domu sindikata bilo je od akademika do dilera, bilo je šareno. Ne radi se o tipu TV programa, već o istini, suštini. Važno je ponuditi istinu. Ti možeš da gledaš operu pa da padaju muve s plafona i da ljudi hrču i spavaju, jer ih to ne zanima. Tu se ne radi o nivou. Ako slušaš rokenrol ne znači da znaš o muzici više od drugih. U rokenrolu imaš smeća koliko hoćeš. Žanr ne abolira od gluposti i neukusa.

To je po principu lažnog elitizma - ako slušam klasiku i rokenrol odmah sam ljepši, pametniji i bolji od onog drugog?

Oni koji slušaju rokenrol i klasiku imaju više šanse da nalete na dijamant, to jeste tačno. Jer ti ljudi su iskrenije radili tu muziku. E, ali ako se ograničimo samo na turbo folk i ovo sad što se sluša, onda ćemo tu teško naići na dobru pjesmu. I vrijeme će pokazati.

Često ste govorili o svojim nekadašnjim porocima i borbi protiv njih. Sada ste zagovornik drugačijeg života. Šta kažete ljudima, a vjerujem da ih ima, koji kažu – pusti to, ti si prošao sve to i sad si meni došao da pričaš kako to ne treba da se radi.

U pravu su. Šta da kažem, sve je to tačno…

Može li se shvatiti zlo koje nose alkohol i droga, a da se ono ne iskusi i ne proživi na sopstvenoj koži?

Mislim da može. Na kraju krajeva, ne treba da spržite dlan da bi shvatili da je ringla vruća. Ima i drugih načina...

Je l’ bilo straha tih godina da će vam se desiti nešto loše?

Jedini strah je od situacija, tipa – imam pare, al nemam dop; ili - ima dopa, al nema para; Ili - ima svega, ali diler se ne javlja, pao je ili nedostupan.

Nije bilo straha da nećete dočekati jutro?

Ne. Mozak je tada u defanzivi, pravila ne važe. Po mom skromnom mišljenju, pravoslavlje je - normalnost. Svi ti poroci i sve te strasti, izbacuju te iz normalnosti. Ti si normalan sve dok u tebe ne uđe hemija, alkohol, cigarete, pohota... Ti si normalan dok ne vidiš nečije grudi, rakiju, drogu... Izbaci te to iz normalnosti, ne možeš normalno da razmišljaš i počinješ da praviš kombinacije kako da dođeš do dupeta ili do droge. Ili do obe stvari. Biti normalan, to je suština.

Kako uspijevate da se snađete u ulozi roditelja, da u ovom vremenu, pričam globalno, koje nas je snašlo, vaša djeca ostanu zaštićena i sačuvana od svega?

Nemam odgovor na to. Jedino što mogu da uradim je da ubijedim djecu da ih volim. Djeca ne reaguju samo na riječi, već na djela, primjerom moraš da pokažeš. Ne možeš ti reći – ja vas volim, ali majku vašu ne volim. To djeca ne čitaju kao ljubav. To im stvara problem. Vaspitavanjem naše djece se najviše bavi moja supruga. Ona je preuzela taj teret na sebe. Ja mogu da im pružim ljubav i sigurnost, ali ne mogu da im objasnim na čemu stoji svijet. Ja nemam ni tu pamet, ni znanje, niti ja to mogu. Najvažnije je da kroz ljubav osjete Boga i sigurnost, sigurnost da ne žive uzaludan život i da je njihova duša - vječna.

Pogledajte

30:00
Nikola Pejaković Kolja o muzici, rijalitiju, roditeljstvu, strahovima
Nikola Pejaković Kolja - Video 3
Izvor: Mondo/U. Arsić/Petar Latinović
Izvor: Mondo/U. Arsić/Petar Latinović

Kada govorimo o Bogu, i ako vjerujemo da on gore ima plan i zna šta radi onda je očigledno imao plan za Vas?

Bog je dao slobodu čovjeku da čak mijenja i Božije planove, ako smijem tako da kažem. Vjerujem da je snaga molitve tolika da se i proročanstva mogu mijenjati. Ja sada govorim iz pravoslavnog ugla, kao pravoslavac, međutim, mi živimo u svijetu koji je drugačiji, gdje vlada druga logika i gdje ovo što izgovaram izgleda kao neko tulencanje, priča nekoga ko je zreo za ludnicu. Ali, to je tako i šta ja tu mogu. Molitva je direktna komunikacija sa Bogom. Problem je što je naša vjera mala i što ne shvatamo kakvu nam je moć i slobodu dao Gospod. Osnovni zadatak ovog našeg života je – da se odredimo prema zlu. Da ga ne prihvatimo. Ima, nažalost, onih koji to prihvataju. Prihvate grijeh, strast, a na kraju i - zlo. I onda, kobiva, uživaju u životu. Bog i njima daje šansu da se pokaju, ostavi ih da žive i po 100 godina, ne bi li se pokajali...

Da li po Vama mi danas živimo u ateističkom svijetu?

Ovo jeste đavolje igralište i demonima je data prilika da nas navlače na svoju vodenicu. Na čovjeku je da se odluči. Najveća je zabluda današnjeg čovjeka je - vjera u čovjeka bez Boga. Zapravo u svečovjeka, čovjeka koji je sam sebi Bog; satana pokušava da došapne čovjeku da mu Bog ne treba. Vjerujem da je ovo posljednje vrijeme. Ali i prvi hrišćani su, kada su ih proganjali i ubijali radi vjere, mislili da je došlo posljednje vrijeme. Sva vremena su vrlo slična. Kad čovjek gleda i tumači ovaj svijet iz pravoslavne perspektive, drugi ga gledaju ili kao budalu ili kao nedovoljno obrazovanu budalu. Ili kao naivnu nedovoljno obrazovanu budalu.

Nikola Pejaković
Nikola Pejaković
Izvor: Mondo/Stefan Stojanović

Hoćete da kažete da ima onih koji smatraju da što si obrazovaniji to si manje u vjeri?

Da, mnogi to tako vide i tumače. Međutim, nije tako... Većina velikih naučnika su bili vjerujući ljudi. Što si bolji u svom poslu to si bliže Bogu i sve više shvataš da to, sve to u čemu si dobar ili veoma dobar, nisi mogao sam, nisi mogao ti. Da to nije baš samo tvoje. Što sam stariji sve više osjećam da svaki ozbiljan čovjek, ako je ozbiljan, vjeruje u Boga ili barem osjeća Božije prisustvo. Kad dođeš u to stanje da vjeruješ u Boga i to je Božija milost. Nisi ti to sam izboksovao. Nisi ti, sa svojom pameću ili minulim radom, zaslužio da povjeruješ u Boga, nego ti je Bog pomogao i odškrinuo, otoplio, tvoje hladno srce, i pustio da u njega uđe ljubav Božija. Međutim, ljude treba voljeti, a ne dijeliti, jer svi su ljudi pred Bogom isti, samo neki priđu bliže, a neki ne.

Ali ljudi se jesu podijelili i u toj vjeri. Samo hrišćanstvo se podijelilo na pravoslavlje i katoličanstvo. Imamo islam, hinduizam. Dok jedni vjeruju u Isusa drugi vjeruju u Alaha. Ljudi ratuju u ime Boga, dokazujući da je njihov Bog veći Bog od onog drugog. Eto još jednog dokaza da je čovjek mnogo kvarljiva roba.

Bog ima svoje ime. Istina ne može biti relativna. Potpuno je naivno da kažeš da vjeruješ u Boga i da vjeruješ da je Bog svemoguć, ali da on može biti ovaj i onaj. To je neozbiljno.

Ja o tome i govorim. Izgleda da je čovjek prema sebi to sve gradio kako mu odgovara, pa je i Boga nazvao različitim imenima.

Moja vjera je vjera u Gospoda Isusa Hrista i vjerujem da je on jedini Bog. Drugi bogovi ne postoje. Ne mogu da relativizujem istinu. Ako kažeš da si pravoslavni hrišćanin, ti kažeš onda da vjeruješ u Isusa Hrista i to je jedina Istina. To ne znači da ćeš ti uzeti neku palicu i udarati u glavu one koji vjeruju u nekog drugog boga. Tu nastaje problem, jer ima onih koji misle da tu istinu treba dokazivati mačem ili nečim sličnim. Oni ne shvataju suštinu, oni se ponajašaju kao politički komesari i ne razumiju da je Bog - ljubav. A to se može dokazati i pokazati samo sopstvenom vjerom, a ne tako što ćete ratovati protiv nekoga.

Smatrate li da je vjerujućem čovjeku potrebna crkva kao posrednik između njega i Boga?

Crkva nije posrednik. Hristos je Crkva i on je izabrao apostole da šire istinu među narodima. Crkva nije nikakva firma koja posreduje između nas i Boga; Pravoslavna crkva je živa Crkva i mi činimo jedno tijelo – sveštenici, monasi i narod.

Može li se vjerovati u Boga a zaobići crkva?

Ne. Ali, moramo u ovu priču da uvedemo i titoizam, 60 godina satiranja srpskog bića i Svetosavlja, 60 godina anti-crkvene propagande koja je ozbiljno uzdrmala srpsko biće i odvojila ga od vjere. Moja rođena baba je slavila slavu, a nije davala da popovi uđu u kuću. Te slave su bile folklor. Nije se tu slavio svetac nego se tu ždralo, pilo, pjevalo.

O crkvi i vjeri pričaju oni koji o tome amabaš ništa ne znaju. To je kao kad bi neko ušao u pozorište i rekao – zašto umjesto dasaka na sceni ne stavite mermer, zašto drvo kad ono propada, mermer se lakše čisti itd... To je stav neznalice, gorde neznalice. Ali kreću se stvari na bolje. Danas se slobodno može ići u crkvu, popovi se više ne kolju, ne bacaju u kreč, ne jašu, ne čupa im se brada...

Valjda ćemo uspjeti da Srbe i Srbiju vratimo u njedra Svetosavlja, gdje je i nastala. Ne mi, ne ti i ja, već, uz Božiju pomoć, neke bolje generacije.

(MONDO/Petar Latinović)

Možda će vas zanimati

Komentari 5

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

Stefan

Moj pradeda sa Korduna je imao liberalnije stavove od ovog čoveka, strašno.

Realista

@Stefan Kad tvoj pradeda verovatno nije šmrkao tamjan.

Marlone

@Stefan Strasno je kad covjekom vlada ideologija projektovana u zapadnim centrima moci, pa on mislio da je svu pamet svijeta pokupio i da su njegovi tkz. liberalni stavovi jedni ispravni. Nego liberasi gdje vam propade pluralizam misljenja, pa ste danas blizi fasistima, nego istinskoj ljevici.

Bilja

Sve je to lijepo, ali Srbi koji su za vrijeme devedesetih najviše pljačkali, krali, ubijali, iživljavali se nad ljudima su najveći vjernici bili... Ispade da su za Srebrenicu krivi ateisti i Jugosloveni, a bogobojažljivi Srbi su pošteno ratovali... I uz dužno poštovanje, ali kad se neko skine s heroina, a navuče na boga, isti je ishod kao i sa svakom drugom bolešću zavisnosti.

Marlone

@Bilja Srba hriscana je 90-ih kao i sada bilo malo. Kolja pokusava objasniti sve pogubne procese koji dovode covjeka u stanje zla, a jedna od njih je i komunizam. To je izgleda pojedima tesko shvatiti.

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop