U Banjaluci večeras počinje 14. Festival mladog glumca "Zaplet", a otvoriće ga predstava domaćina pod nazivom "Bog masakra", koju je režirala zagrebačka rediteljka Slađana Kilibarda.
Sa Slađanom smo porazgovarali o saradnji sa banjalučkim glumcima, regionalnoj pozorišnoj sceni, djeci, (ne)jednakosti žena u ovom poslu i bitkama koje iznova moramo da dobijemo.
"Bog masakra“ je jako popularno djelo. Možete li nam reći šta je drugačije, ili ličnije, u Vašoj verziji ove priče?
Dramski tekst Jasmine Reze "Bog masakra" ponuđen mi je od strane GP “Jazavac“.Poznavala sam tu dramu odranije, gledala nekoliko njenih inscenacija i bila upoznata sa činjenicom da je tekst ove godine postavljen u Puli, Sarajevu i Subotici. Film Romana Polanskog na žalost nisam pogledala, ali planiram odmah nakon premijere.
Odlučila sam da ću pokušati izrežirati komad u jednom pomalo "pomaknutom" ključu koji bi glumcima kao i meni lično bio vrlo izazovan. Zanimljivo je da sam nedavno saznala da se "Bog masakra" premijerno izvodi u MLG Ljubljana u režiji Diega de Bree i to samo dva dana prije naše premijere u "Jazavcu". To nas dovodi do zaključka da nakon punih 16 godina ova drama ne jenjava da intrigira svojom aktualnošću.
Inicijalne tačke za vlastito režijsko promišljanje komada bile su mi spisateljičina didaskalija koja kao prostor navodi dnevnu sobu bez realizma i nepotrebnih predmeta kao i opis pretučenog dječaka Brune u kome njegovi roditelji insistiraju na tome da je ostao bez lica.
Roditeljske parove izjednačila sam sa sportskim timovima koji se bore za pobjedu ili dvije zaraćene strane u sukobu ako sliku pogledamo šire. Porodica je oduvijek bila mikro preslika svijeta u kome ovoga trenutka bitišemo, tako da je i ova drama sada i ovdje priča o trenutno mogućem scenariju za generaciju koja tek dolazi.
Istjerivanje pravde su umjesto dječaka preuzeli njihovi roditelji, kao što u ime nekog naroda pojedinci započinju i vode ratove. Fokus je u predstavi stavljen na roditelje i pojam današnjeg roditeljstva, a djeca su nijemi svjedoci koji u konačnici snose posljedice. Način života i vrijeme u kome živimo otežali su i izvitoperili roditeljsku funkciju, tako da teško uspijevamo uskladiti sve ono što današnji život stavlja pred jednog roditelja.
Moram napomenuti da je moja verzija "čitanja" ovog komada došla iz vlastitog preispitivanja roditeljstva.
Nemoć koju sam osjetila za vrijeme pandemije i potresa, kao i ona koju osjećam trenutno, a uzrokovana je eskalacijom sukoba Ukrajine i Rusije (uz sve popratne posljedice), nagnala me na razmišljanje o tome kako smo civilizacijski vlastitoj djeci "hendikepirali" živote. Djeci živote, a sebi ljepotu i posebnost roditeljstva.
- U Banjaluci Vas već doživljavamo kao "domaću", s obzirom da ste s "Jazavcem" već sarađivali na dvije hit predstave. Kakva su Vam iskustva saradnje sa Nikolinom Friganović, Borisom Šavijom, Natašom Perić i Ljubišom Savanovićem?
Ovo je moja treća predstava u Banjaluci i druga u GP "Jazavac". Uvijek se trudim dati svoj maksimum, a rad sa glumcima je nešto što posebno volim. U umjetnosti generalno, a u pozorištu pogotovo, nikada ne možete predvidjeti ishod, ali uvijek sa sigurnošću znate koliko ste uložili.
Sa Nikolinom i Borisom sam već radila na "Strancima u noći", a Natašu i Ljubišu sam kroz ovaj proces "glumački" upoznala. Mišljenja sam da su idealna podjela za ovu pomalo "pomaknutu" inscenaciju i da su uradili velik posao.
Nije nam bilo ni lako ni jednostavno, probe su bile iscrpljujuće, a istraživanja tih likova dugotrajna i temeljita. Trebalo je u komičnom pronaći dramsko, a u dramskom komično i na kraju sve posložiti u okvir tragikomedije.
Težili smo tome da ljude nasmijemo, ali da na kraju predstave u publici ostane osjećaj zapitanosti i blage nelagode. Njih četvoro su veliki glumci i nadam se da će ova predstava potvrditi taj epitet koji s razlogom nose.
Takođe želim pomenuti i ostale ljude koji su omogućili da ova predstava nastane: producentica Dragana Marić, kostomografkinja Bojana Mutić, pomoćnica scenografa Nevena Milašinović, asistent reditelja Stefan Tomić, Sava, Sale, čika Kosić i juniori dramskog studija "Jazavac". Posebno se zahvaljujem mom saradniku koreografu Emiru Fejziću na kreativnosti i toplini koju unosi u svaki proces.
- U predstavi "Malo blago“ bavili ste se ženama, u „Strancima u noći“ su bili u fokusu partnerski odnosi, a „Bog masakra“ bavi se roditeljstvom i onim što ono u nama budi. Pravimo li, nesvjesno, od djece svoje „poboljšane klonove“ i postajemo li, ipak, svi modernije verzije svojih roditelja?
Današnji klinci imaju nešto što mi nismo imali, a to je da se opiru uvriježenim usmjeravanjima od strane roditelja. Oni nekako generacijski pronalaze sebe i sve manje slušaju instrukcije odraslih. Žive u vremenu digitalizacije i jako dobro osluškuju ritam budućih vremena.
Primijetila sam da im najviše nedostaje empatije, koliko god se mi kao roditelji trudili da ih svakodnevno podsjećamo na tu prekrasnu ljudsku osobinu. Virtuelni život koji im je blizak udaljava ih od realnih odnosa, a negiranje realiteta stvara novu postavku unutar društva i porodice.
Naše nemanje vremena ni za njih kao ni za sebe i njihova poslovična izoliranost što zbog naše zauzetosti, što zbog virtuelnog svijeta u koji bježe, dovode do problema unutar ljudske zajednice o kojoj govori i ova predstava.
Profit i materijalno (postoji dio u predstavi koji tretira ova dva pojma) izmetnuli su se u svojevrsno božanstvo, u "Boga masakra" koji trenutno vlada na ovoj našoj planeti. Sve što sam do sada spomenula, od današnjeg društva, porodice, ratova, nasilja, djece, odgoja, školstva, zdravstva, načina života ovise o tom užasnom "Bogu masakra". Tragično.
- Koliko ste Vi u dosluhu sa svojim unutrašnjim djetetom i koliko vam "mala Slađana" pomaže u kreativnom radu?
"Mala Slađana" nikada nije nestala i ona rukovodi mojom rediteljskom maštom. Vodi me u neke druge svjetove i omogućuje mi da zajedno sa svojim saradnicima i glumcima stvaram neke priče koje će ljudima uljepšati i obogatiti život i podstaći ih na razmišljanje.
Ako je vjerovati mom trinaestogodišnjem sinu Ivaru, on je mišljenja da sam ja još uvijek na nivou desetogodišnjaka i ne libi se da mi to s vremena na vrijeme da do znanja.
- S obzirom da ste živjeli i radili u najmanje tri republike bivše Jugoslavije, možete li uporediti zagrebačku, beogradsku i banjalučku pozorišnu scenu – gdje su najbolji uslovi za rad, koja od ove tri sredine najviše njeguje svoje umjetnike, gdje Vam se čini da su ljudi motivisaniji, ili talentovaniji...?
Radila sam i u Srbiji i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini i u Makedoniji i moje zapažanje je vezano isključivo za to koliko su se ljudi predavali poslu. Naravno da bogatija i razvijenija zajednica više ulaže u kulturu i da standard određuje uslove rada. Mada je i to vrlo varljiva kategorija.
U ovom poslu kao i u svemu postoje različiti klanovi koji drže „pozorišta“, postoje politički podobni, postoje sinovi, kćeri, žene, muževi i tako dalje i tako redom. Ženama rediteljicama je oduvijek bilo puno teže od njihovih muških kolega, ne samo u potplaćenosti u odnosu na njih, nego i generalno u stavu prema ženi reditelju.
Iz vlastitog iskustva i iskustva svojih kolegica moram navesti još jednu važnu stvar - ako ste žena rediteljica (još k tome samohrana majka bez "leđa"), a niste u skupini politički podobnih, klanova, familijarnih odnosa sa poznatima i moćnima - koliko god se trudile i koliko god postigle u svome radu, vi ste stalno na nuli.
Hoću reći, ja stalno krećem od nule, moj dobro odrađeni minuli rad se ne valorizira, moj honorar je godinama isti i koliko god pokušavam da ga podignem, uvijek me se u pregovorima smjesti tamo gdje bih po njihovom trebala biti. U nekim društvima gdje se cijeni rad i rezultat, to sigurno ne bi bilo tako.
Ali, kada se baviš ovim poslom pristaneš na stalnu borbu s vjetrenjačama. Voljela bih da u skoroj budućnosti uradimo nešto na regionalnom nivou baš na planu honorara, valorizacije umjetničkog rada, toga da dobro odrađen posao donese novi posao i toga da mladi reditelji i umjetnici generalno, dobiju barem onu prvu šansu.
- Smatrate li sebe feministkinjom i kakva su vaša razmišljanja o situaciji u svijetu, gdje trenutno svjedočimo pobuni žena kojima se zabranjuje abortus, nameće hidžab, ili se serijskim silovateljima daje medijski prostor?
Nikada se nisam deklarisala kao feministkinja, ali podržavam sve vezano za slobodu i prava žena, ako je to feminizam, ta sam. Žena nije ničije vlasništvo, pogotovo ne vlasništvo države, muškarca, roditelja i u njeno ime može govoriti jedino ona.
Žalosno je da su se u zadnjih par godina sve civilizacijske tekovine vezane za slobodu i izjednačenost muškaraca i žena stubokom survale. Zar se moramo ponovno boriti za pravo na abortus, za pravo da ne moramo biti pokrivene, za pravo da znamo i možemo isto koliko i muškarci? Svaka recesija i kriza donose i moralne nedoumice koje idu na ruku ekstremizmu svih vrsta i boja.
Manjak rođene djece i mladih ljudi u visoko razvijenim zemljama (kao i kod nas) je problem, ali ga sigurno neće riješiti zabrana pobačaja. Druge stvari se moraju postaviti u ravnotežu da bi naš život bio bolji i humaniji.
- Šta je ono što Vama privatno donosi mir i u čemu ovih dana nalazite najviše zadovoljstva?
Mir mi, iskreno, donosi malo toga, tačnije bi bilo reći da nemir sve više buja. Zadovoljstvo i radost mi donosi moja porodica, moj sin, moj pas, moji susjedi u zgradi u Zagrebu. Zaista ne znam šta bih bez njih.
(MONDO)