• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Vasilije Glomazić za MONDO: Nekad moraš da izgubiš obe noge da bi prohodao

 Vesna Kerkez
Autor Vesna Kerkez

Vasilije Glomazić je po zvanju inženjer, po znanju kopirajter, naučni novinar, bloger i odnedavno - pisac. Njegov prvi roman "Antiklimaks" bio nam je povod za razgovor, ali dotakli smo se i "Tarzanije", koja je njegovo "čedo", kao i "Dnevnjaka" čiji je dio takođe bio.

 DSC_0520 no logo.jpg Izvor: Ustupljena fotografija za Mondo


Znamo te kao osnivača "Tarzanije" i "sivu eminenciju" Dnevnjaka. Zajedničko za oba projekta je brutalan humor, ali i to da više ne postoje. Šta se desilo s njima?

Tarzanija je bila sirova antiteza svemu što je opšte mjesto kod nas, pa bila to vladajuća garnitura, kilava opozicija, metiljava muzika ili stavljanje kečapa na picu. Nerijetko, znali smo i sami sebe da potkačimo i budemo autoironični. Dnevnjak je tu promućurniji igrač, uravnoteženiji, dodatno ojačan dinamikom i prijemčivošću videa pa je zato imao veći doseg. Oba formata su odsvirala svoje, nezvanično su pokojni sa sporadičnim izletima u svijet živih, bez pravila i obaveze. Nije čak ni pitanje zasićenja, prosto, valjalo je stati na vrijeme, da nama koji smo stvarali ostane kao uspomena i jedna raskošna životna epizoda. Imali smo šta da kažemo, a umjeli smo i kako. Bilo je beskrajno zabavno, a svi smo profitirali na ovaj ili onaj način — šta čovjek više da traži.

Smatraš li humor svojim „mehanizmom za odbranu“ i može li se humorom uopšte išta odbraniti?

Samo ono što niko ne napada, da se neduhovito izrazim. Humor kao odbrambeni mehanizam je kompenzacija za nemogućnost da riješimo probleme na zdraviji način. Budući da razvodnjava i strah i bijes i frustraciju i tugu, nije čudo što je osmijeh najprisutnija maska. Nažalost, ukoliko se ne umre pravovremeno takav humor metastazira u ogorčenost i to je otužno gledati i slušati. Sasvim sigurno je i moj humor nastao kao borba uma da nađe zakrpu za probleme koje ne umije da svari. Vremenom sam se trudio da se udaljim od tog refleksa i da humor stvaram i konzumiram isključivo radi ličnog zadovoljstva, pa ako se još neko nasmije — baš lijepo.

 Vasilije Glomazić, intervju za mondo Izvor: Imprimatur

Tvoj prvi roman izašao je u izdanju "Imprimatura", relativno mlade izdavačke kuće iz Banjaluke. S obzirom da si iz Beograda, gdje je književna scena mnogo veća, kako to da si odabrao baš njih?

Prije nedjelju dana mi je stigao odgovor od jedne beogradske izdavačke kuće kojoj sam prošle godine poslao neobjavljen rukopis. Trebalo im je 13 mjeseci da odgovore. Jedna druga izdavačka kuća — ona najveća — čestitala mi je na kvalitetu, ali je zatajio “komercijalni aspekt” pa su odustali od objavljivanja. Legitimno, nisam se razočarao.

Što se Imprimatura tiče, poslao sam rukopis, a Boris Maksimović, direktor izdavačke kuće me je nazvao telefonom poslije sedam dana: "Sviđa nam se mnogo, ne možemo baš da objavimo danas popodne, ali ćemo sutra ujutru”.

Karikiram tek u nijansama, knjiga je objavljena za dva mjeseca. Iako mi nije bio cilj da izdavač bude van Srbije zbog više razloga, odlučnost Imprimatura da objavi ono što im se baš sviđa “pa makar propali” je bio jedan upečatljiv gest i kraj svih mojih nedoumica.

"Antiklimaks" je priča o piscu koji je, naizgled, osrednji po svemu, ali, za razliku od većine kolega Slobodan je svjestan svoje (uslovne) osrednjosti. Koliko sličnih "muka" si ti prošao pišući ga, odnosno koliko je Slobodan sličan tebi, a koje dijelove ličnosti si mu "dopisao"?

Knjigu sam napisao prilično lako i brzo, ali samo zato jer je ona analiza grešaka moja prethodna dva neuspjela pokušaja koji su odnijeli nekoliko godina truda i nerviranja. Zato mu je takva i struktura — 46 kratkih poglavlja koje označavaju svaki potencijalni kamen spoticanja u procesu smišljanja i pisanja, od praznog papira do posljednje tačke. Slobodan je tu sjeo kao dupe na nošu. Kao pisac mi je pomogao da literarno i zanatski sazrim, a kao protagonista s kojim dijelim tek nešto malo ličnih karakteristika me nije opterećivao da zalazim u introspektivne pasaže više od neophodnog.

Možda će vas zanimati

Čitajući, meni je posebno bio drag lik Slobodanove drugarice Jasne. Djevojčica i djevojka u koju su svi gledali zbog njene ljepote nakon pokušaja samoubistva postaje osoba u koju svi gledaju sa sažaljenjem, ali Jasna u životu poslije pronađe ono što nije mogla da nađe dok je još bila "cijela". Voljela bih da čujem tvoja razmišljanja o njoj i misaoni proces koji te doveo do nje…

Jasna je, kao notorno pozitivan karakter, oslonac Slobodanu koji bi bez nje bio isprazniji lik, vjerovatno u nemogućnosti da izvrši sopstvenu transformaciju. Zato je njihovo prijateljstvo osnova da se u početku uopšte vežemo za Slobodana i ne mislimo da je budaletina i mediokritet već i da ima nečeg vrijednog ispod mačo infantilnosti i prstohvata duhovitosti. Jasnina slojevita struktura i obilje dimenzija iz kojih promišlja život su se jednostavno nametnuli za razvijanje. Mogu da zamislim da dobije svoj spin-off. Da je citiram “Od sad se fokusiram isključivo na ljude kojima fali bar jedno čulo”. Hendikep, falinka, mana, invaliditet, sve su to pojmovi koji nam izazivaju uznemirenost, strah pa i gađenje, ali istovremeno mogu biti plodne vizure za konzumaciju svijeta. Nekad moraš da izgubiš obe noge da bi prohodao.

 Vasilije Glomazić, intervju za mondo Izvor: Ustupljena fotografija za Mondo

Knjiga obiluje anegdotama o Džojsu i drugim piscima. Jesi li ih izmislio ili negdje pročitao?

Sve anegdote su izmišljene, ali nisu besmislene. Flober, recimo, jeste bio bludnik i perfekcionistički fanatik kada je u pitanju potraga za idealnom rječju, ali sumnjam da mu je prostitutka ikad pomogla u pisanju kao što to Slobodan kaže.

Je li fascinacija "Uliksom" i tvoja, ili samo Slobodanova i zašto?

Fascinacija ili bolje reći animozitet je isključivo Slobodanov — on ga je pročitao trinaest puta, ja nijednom. Uliks je u Antiklimaksu i metafora onog potrebnog razvojnog elementa ličnosti koji stigne u neželjeno vrijeme, pa ne znamo kako da se izborimo. Uliks je za Slobodana došao preuranjeno i sve što je uspio je da slomi zube bezuspješno ga žvaćući. Takva frustracija izaziva osjećaj niže vrijednosti. Ako ćemo lično, moj Uliks je Ana Karenjina. Osjećaj da sa 15 godina ne mogu da prožmem to djelo je bio obeshrabrujuć. A budući da ga nameće neki autoritet, imaš izbor ili da se suprotstaviš ili pokoriš. Ja sam malo bio kukavica, poželio sam da više nikad ne čitam ništa osim stripova jer ne shvatam ono što drugi “shvataju”. Na sreću, te klinačke deluzije su davno prošlo vrijeme.

U jednom dijelu glavni lik preispituje postojanje i namjere altruizma. Šta za tebe predstavlja ovaj pojam, i postoji li u onom nestvarnom, čistom smislu ili iza njega uvijek stoje manje altriuistične namjere?

Iza altruizma su uvijek sebične namjere. Štaviše, ne postoje druge osim sebičnih namjera ma koliko plemenite bile. Ali u tome nema ničeg lošeg. To što i kad se najviše žrtvujemo ipak polazimo od sebe i svoje reputacije, ne umanjuje značaj herojstva kao čina.

Možda će vas zanimati

Jedan poseban stvaralački zanos pominje se u knjizi u dva navrata – u dijelu kada Slobodan opisuje dan kada su ga roditelji začeli i kada sa groblja pojuri kući i u grozničavom, nesvjesnom stanju "izrodi" knjigu kakvu je oduvijek želio. Postoji li to, taj neočekivani "napad" muze koja iz nas izvuče najbolje, najintimnije, najskrivenije?

Zaista postoji u određenoj mjeri. Inače ne znam kako bih opravdao sebi to što ponekad ustanem čim legnem ili čak usred noći jer je mozak istresao neku blesavu ideju koju moram da zapišem i obradim da ne zaboravim do ujutru. Prosto, u tom trenutku sljepilo zapljusne periferni vid i radost otkrića nečeg novog vozi trista na sat. Ništa drugo tad nije bitno i možeš na ringli da sjediš a da ne osjetiš da cvrčiš. Vrlo intimni, religiozni trenuci.

Već nekoliko decenija slušamo kako knjige nestaju, svi pišu, a niko ne čita. Ipak, u regionu se samo u zadnjoj deceniji pojavilo mnogo mladih, hrabrih i izuzetno talentovanih autora, veliki sajmovi su živi i odlično posjećeni... Kako tebi, kao mladom piscu, ali iskusnom autoru izgleda budućnost književnosti?

Nemam pojma. A da ne bih lupetao, naslikaću kako bih volio da izgleda. Ljudi pišu tek kad imaju nešto novo da kažu. Ljudi čitaju tek kad žele nešto dubinski da saznaju. Pljeskavice na sajmovima knjiga su od čistog junećeg mesa. Takva simbioza odmjerenih stvaralaca, konzumenata-istraživača i stomačnog blagostanja bi bila budućnost književnosti za poželjeti. E sad, to se naravno neće nikad desiti, a i koga briga. Nek piše kako ko hoće, nek čita ko šta hoće.

(MONDO)

Možda će vas zanimati

Komentari 0

Komentar je uspješno poslat.

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop