Paljanin sa adresom u Beogradu napokon je imao priliku da svoja djela predstavi banjalučkoj publici
Za svojih 37 godina slikar Marko Kusmuk je iscrtao zanimljivu biografiju. Likovnu akademiju je završio u Sarajevu, specijalističke studije u Italiji, doktorske studije u Beogradu, u klasi Miloša Šobajića. Sakupljao iskustvo u ateljeima Bore Aleksića, pa Franje Likara u Klagenfurtu.
Iza njega su učešća na jednoj od najvećih evropskih izložbi NordArt u Renzburgu (Njemačka), zatim u Lajpcigu, Berlinu, Ketingu (Danska), u muzeju Pera u Istambulu, u Veneciji, gdje je dobio nagradu žirija za najbolji crtež… Dobio je i veliku nagradu na izložbi povodom proslave 100 godina udruženja likovnih umjetnika Srbije. I njemu intimno najdraža, prva nagrada za crtež Fondacije „Vladimir Veličković”.
A imao je i zanimljiv iskorak u vajarstvo, kada je prije 12 godina napravio skulpturu Džoni Depa, koja i danas krasi mokrogorski Drvengrad.
Nije pokušavao da pažnju na sebe skreće ekstravagancijom, već se drži školskih načela i drži do vizuelnog. Cijeni dobro poznavanje klasičnih tehnika, pa tek onda dozvoljava eksperimentisanje sa novim mogućnostima.
Trenutno je njegova velika izložba predstavljena u Skoplju na bijenalu Osten, a nedavno je u Banjaluci imao zajedničku izložbu Zverje i paperje, sa Vladimirom Lalićem i Damjanom Kovačevićem.
- Ja se nekako najljepše osjećam na domaćem terenu, a tako smatram ovaj prostor, Beograd, Pale, Banjaluka, svuda gdje imam prijatelje. Čovjek se mora posebno potruditi da naravi nešto što će izložiti svojoj publici. Nisam imao vremena i prilike da napravim izložbu u našim krajevima, ali sad je došlo do toga da se desi nešto konkretno, kao što je ova izložba. Izložba Zverje i paperje je nastala kao rezultat naših razgovora i pregovora, konkretno Vladimira Lalića, Damjana Kovačevića i mene, a prvi povod je izložba za otvaranje galerije Sanjaj u Beogradu, otvorene krajem prošle godine. Obzirom da je ta naša komunikacija dobro tekla, imali smo želju da napravimo nešto više. Tako je došlo do ove izložbe, nakon toga slijede izložbe u kulturnom centru Svilara u Novom Sadu.
Pandemija je prekinula neke vaše planirane izložbe. Sjećate li se tog perioda, kako je izgledao i kako je uticao na vas?
- Da, bila je to izložba Spoznaja koju sam pripremao oko dvije godine i planirana je u galeriji Progres u Beogradu. Nekih dvadesetak dana prije zatvaranja su zabranjeni svi skupovi zbog pandemije, pa smo napravili onlajn otvaranje i snimili neke videe, ali to nije dalo prave rezultate. Vidjeli smo za ove dvije i po godine, bez obzira koliko se svi družimo onlajn i da iskoristimo te mogućnosti koje su u nekim okolnostima dobre, ali kada se izložba pogleda uživo, to je nešto sasvim drugo. A sve što je nastalo u periodu korone se može prepoznati, jer smo imali nedostatak slobode i prilike da radimo sve ono što smo navikli. Meni je prvi period korone nekako dobro došao, čak sam se rasteretio, samo sam radio i slikao, bez drugih obaveza. A nama je raspoređivanje obaveza i vremena kada slikamo najvažnije. Nakon tog perioda stalnog rada 3-4 mjeseca iscrpila se ta energija, a nije bilo onog nadopunjavanja koje donosi izložba, gdje dolazi do reakcije publike i te relacije između posmatrača, slike i publike, a takva reakcija nam je zapravo najvažnija.
U ciklusu Surditas na likovma naglašavate uši, zbog čega su vam one inspirativna?
- Uho ima neku priču. Ono je samo po sebi već skulpturalno. Kad objašnjavam, često kažem, da kad prvi put vidimo čovjeka, sve te forme na licu su spontane, jedino uho ima tu skulpturalnost i oblike koji su naglašeni i sami po sebi interesantni. Oni omogućavaju da ih provučemo kroz svoj fluid, kroz neki svoj rukopis da bi napravili svoju vizuelizaciju koloristički ili na neki drugi način. A srednje uho je organ koji je značajan u razvoju čovjeka, koje mu je omogućilo da se uspravi i zauzme stav, da hoda i održava ravnotežu, tako da je višestruko značajno.
Jedna vaša izložba je bila organizovana u programu kongresa prenatalne trudnoće. Na koji način vas je tema trudnoće inspirisala?
- Dobio sam ćerku i to je bio povod, kao što sve oko nas bude povod za naša preispitivanja, svoja unutrašnja ispitivanja i istraživanja. Bavio sam se formom bebe, što me je asociralo na sve ono što je početak. Koji su to strahovi od početka i nekih novih početaka, šta je sve to što nas blokira da počnemo nešto ponovo na drugi način. Izložba Inicijum je bila promjena u odnosu na ono što sam se bavio prije toga. Iz rođenja svi nosimo jedno veliko iskustvo, koje ostaje u podsvijesti, ali ga nema u memoriji. To je nepoznanica koja nama slikarima ostavlja prostor za razmišljanje, prostor za maštu, kreaciju. Povod je za mene bio odličan, a svaka promjena nas u nekom trenutku stagnacije nas pokrene i bude napredak, nauči nas nešto novo ili nas vrati na ono što smo prethodno istraživali, ali sa jednim novim iskustvom.
Kako je na vas uticao period postdiplomskog studija u Italiji?
- Kada imate priliku da se svakodnevno susrećete sa toliko umjetničkih djela kao što imate u Italiji, čime god da se bavite i šta god da studirate, vaši kriterijumi za umjetnost i estetiku postaju strožiji. Možete da čujete Verdijevu operu u Taetro dell opera ili pogledate izložbu u Galeria Nazionale di arte moderna, i da provedete čitav sat ispred slike “Tri doba žene” Gustava Klimta, a to sve je samo jedna kapljica u tom umjetničkom moru nekadašnjeg centra svijeta. Ja sam šetajući od Trga Venecija prema Koloseumu i razgledanjem Rimskog foruma često umio da zapitam “ko je sve to radio, odakle toliko ljudi koji na takav način obrade kamen?” Kad umjetnici na dlanu imaju sve te prizore, odatle mogu da crpe ne samo inspiraciju već i čisto znanje.
Na stvaranje slike potroše se sati i sati rada. Posjetilac izložbe zastane pored nje minut - dva, ili samo prođe. Utiče li taj detalj na vas dok slikate?
- Ne, ja radim ovaj posao jer ga volim. To je prije svega dobra zanimacija. Sjednem i slikam, zapravo utonem u jednu priču koja nema kraja, koja vas opušta i rastereti. Da dođete u fazu da slikate, to je jedan poseban mir, kao kad uzmete da čitate knjigu, trebate biti rasterećeni i sve ostalo ostaviti na stranu. I jedino o čemu treba razmišljati je kako prenijeti emociju, jer ono što je najvažnije jeste da posmatrač osjeti tu emociju kad pogleda na sliku.
Mnogo selfija je napravljeno na večerašnjem otvaranju izložbe, biće postavljeni na društvene mreže... Kako na to gleda umjetnik?
- Jako mi se dopada što na izložbama vidim sve više mladih ljudi, a sve je više i mladih kolekcionara. Brojni moji prijatelji su družeći se sa mnom ušli u svijet kolekcionarstva. To je nešto što je najljepše, da nekom pomognete da se pronađe u nečemu kao što je uživanje u slikama. To je nešto što je pokretač svega i takve odgovore vidimo na ovakvim otvaranjima.