Kilijan Mbape ima samo jedan problem - igra u ligi koja nikome nije zanimljiva, a kad istrči pred najblještavija svetla reflektora svaki put nam pokaže da je majstor fudbala.
/piše: Marko Jović, mladi fudbalski trener/
Sjećam se te 2017. kao da je bila jedan vijek ranije, kroz ružičaste naočare koje na tadašnje vrijeme spuštaju nekakvo božansko blještavilo. Iako nije bilo previše davno, bilo je previše davno, jer sve što se između tada i danas desilo ne bi moglo da stane u 10 sezona najbolje (ili najgore?) latino sapunice.
Sjećam je se po mnogo čemu lijepog, da vas ne davim ličnim stvarima, sama pomisao na fudbal u toj godini budi neke žmarce koji su mi juče probuđeni poslije skoro dvije godine apatije:
Pun stadion, ej!
I dok gledam kroz TV misleći kako Portugal ne koristi ni pola potencijala kojim raspolaže, a Mađari, o kako Mađari nemaju sreće što su u grupi u kojoj su, nesvjesno zanemarujem šutiranje lopte i fokusiram se na tribine tražeći najluđe obučenog lika u masi navijača. Ili neku novu Larisu Rikelme... To je fudbal koji volim, ali da ne skrećem s teme.
Pored toga što su stadioni imali ljude na stolicama i ispred stolica u 2017, ta godina nam je označila novu fudbalsku eru. Ma ni taktički, ni novim pravilima. Ni tehnologijom, ni Bog zna kakvim odlukama vodećih ljudi u najudobnijim foteljama FIFA i UEFA.
Ne, ta godina je donijela Kilijana Mbapea, najpotcjenjenijeg igrača današnjice.
Dok sam sinoć gledao duel između Francuza i Nijemaca, glavni utisak mi je bio - očekivano! Kasnije sam razgovarao sa kolegom Milutinom, čovjekom čiji je glavni utisak bila upravo francuska desetka, a koji mi je postavio pitanje: "Je l’ bi pisao o Mbapeu?".
Kakav nezahvalan zadatak. Ali, nisam ni razmišljao, iz topa sam rekao - DA. Pisati o takvom tipu je privilegija, koliko god da je teško, i koliko god gnijeva ili potvrde drugih možeš da izazoveš.
Hajde da pričamo o Mbapeu. Najbolji igrač Francuske u ovom vijeku - oprostiće mi N'Golo Kante - natjerao je fudbal da se promijeni ne znajući da to zapravo radi. Pomjerio je granice i primorao trenere i rivale da misle van šablona, izađu iz kalupa i počnu da budu brži i luđi nego što su vjerovali da ikada mogu biti. Sve što radi je surovo teško, a opet će svako u kafani, dok gleda u TV bez zvuka, biti najglasniji u tvrdnji kako fudbal izgleda lako kad ga igraju majstori, sa sve kažiprstom uperenim ka napadaču PSŽ-a dok vodi loptu kroz dvojicu, trojicu, petoricu...
Još jedna potvrda da je, pored toga što je najbolji u svojoj reprezentaciji, malo najbolji i u Evropi i na cijelom takmičenju, došla je tokom jučerašnje utakmice sa Njemačkom. Lagani trk, izvlačenje na lijevi bok, Mbape je primio loptu, a Ginter i Humels sami. Bocnuo je preko noge prvog, gurnuo s desne strane drugog, nije stigao ni da pogleda kako je udobno protivničkim štoperima dok uživaju na gluteusima, imao je neka posla...
Ne jednom, ne tri puta, ma da vam ne nabrajam koliko, dovoljno da Milutinov glavni utisak bude tačniji od mog - KAKAV JE IGRAČ OVAJ MOMAK!
Odmah nakon prvog, slijedi i drugi utisak, ovaj put ne toliko dobar, koliko ispodprosječan. Kakva je šteta što ga ne gledamo često i kako ne volim francusku ligu, kombinacija koja dovodi u pitanje njegov kvalitet kod prosječnih gledalaca ovog sporta i govori u prilog iluziji da je Kristijano Ronaldo i dalje drugi najbolji fudbaler današnjice.
Nije to bilo 2017, ali tek koju godinu kasnije Mbape je "prestigao" Portugalca, makar u mojim očima. Nejmar je bio toliko daleko da si tek mogao da ga uočiš u daljini zbog blještavih minđuša koje nosi, a ostali - ko će o njima i misliti.
Onaj trk na SP protiv Argentine, a zatim i dizanje "boginje" koje će ga cementirati u istoriji... Bilo je jasno da nam je pred očima nešto veliko, generacijski talenat koji je sve što je novi Ronaldo nekada bio, i koji podsjeća na sve ono što je stari (brazilski) Ronaldo nekada radio. Budi pametan pa reci u čemu je dobar, ili budi glup pa pogriješi u čemu je loš.
Prava je šteta što smo u prilici da svjedočimo ovim riječima tek ponekad, tek pokoja srijeda u Ligi šampiona, tek poneki slučajni vikend kada PSŽ igra sa Lionom, Lilom, Monakom. I to je to. Sve dok ponovo ne dođe neko veliko takmičenje, pa reflektori osvijetle samo jednog lika na pozornici, sa brojem 10 na leđima i pijetlom na majici, dok ostali učesnici u bekstejdžu grizu usne, nokte i čupaju kosu.
Načinom na koji napada prostor, eksploatiše svaku rupu u protivničkoj odbrani dobrim osjećajem za igru, brzinom i tajmingom, pozicionirao je sebe nadomak Leu Mesiju u svjetskoj hijerarhiji, ali ponovo uspio da dogura do toga da bude nedovoljno cijenjen. Voditi loptu tako precizno i sa takvom kontrolom pri brzini u kojoj on to radi je poezija, a juče smo mogli to da vidimo makar dvocifren broj puta. Pored toga, Mbape je upotrebljiv i u međuprostoru, podigao je svoju link-ap igru na vrhunski nivo i protivnicima stoga ne ostaje ništa više nego da čvrsto "drže gaće" i nadaju se da mu tog dana neće biti dan.
Eh, stvarno je šteta što ga ne gledamo češće, što ne možemo (ili ne želimo, zbog toga što ipak igra u Francuskoj) frekventnije da gledamo kako se zaleti, pa povede loptu cjevanicom, zaustavi petom, promijeni pravac, pa promijeni pravac, i onda, nekako u brzini lopta dođe iza leđa golmana, a Mbape i dalje trči...
I ne brinite, neće mnogo vremena proći do momenta kada će Mbape postati najbolji igrač na svijetu, i kada će svi govoriti kako je bio i jeste dobar, ali uijvek će nam ostati žal za time što ga nismo gledali koliko je trebalo.
Ali neka, bar nam se, ovako, češće od nekih nebeskih tijela, kao prava zvijezda kakva jeste, pojavi blještav dovoljno često da ga ne zanemarimo.
Zato volim velika takmičenja, teško je sakriti bilo šta, bilo to dobro ili loše, kada cijeli svijet gleda. Francuz se ne trudi da pobjegne od pažnje, već pokušava da je prigrli i ljubomorno zadrži samo za sebe, kao dječak koji je igračku nedjeljama gledao u izlogu, a onda napokon uspio da uđe u prodavnicu i ubijedi majku da mu je obezbijedi. Tu igračku zaslužene popularnosti.
I ako od avgusta ponovo krene po starom, i budemo kivni što hitronogog napadača možemo da gledamo tek katkad, dok u ljutnji mrštimo facu i nadamo se da će uskoro otići u neku "interesantniju" ligu, u neki nama draži klub, trenutno znamo da pred sobom imamo bar još mjesec dana uživanja.
Mesec dana u kojima će Mbape nekako uvijek dobiti loptu, a pet protivničkih defanzivaca ostati sami.
Ne bih im bio u koži...